Razgovarali smo sa Tatjanom Žeželj Gojković, producentkinjom čiju dosadašnju filmografiju čine filmovi „Panama“ (prikazan u specijalnoj selekciji Kanskog festivala), „Hotel Beograd“, „Balkanska međa“ i film (i serija) „Južni vetar“. Kao izvršna direktorka producentske kuće Archangel studios, zajedno sa kolegama, između ostalog, pomogla je i domaćim autorima da svoje polje delovanja prošire ka stranom tržištu, počev od bliskog nam – ruskog. Pričali smo i o velikim uspesima, budućim planovima, ali prisećanjima  na studentske početke. 

Dobitnica ste nagrade Lučonoša na Producentskom danu 2015. godine u organizaciji studenata završne godine filmske i televizijske produkcije na FDU. Uz osnovne studije produkcije na Univerzitetu umetnosti u Beogradu završili ste i kurs na Filmskoj akademiji u Londonu. Kakav je Vaš odnos, iz sadašnje perspektive, prema studentskim projektima u kojima ste učestvovali? Da li je studijski program FTV produkcije dovoljna priprema za praktičan rad koji sledi u poslovnom svetu? Koliko se rad na studentskim i ispitnim filmovima razlikuje od profesionalnih? 

Skoro sam baš studentima FDU pričala na ovu temu. Dok si na akademiji, i dok si mlad, imaš mogućnosti koje ti se retko kasnije pruže u životu, a to je da učiš, pitaš, istražuješ i iskoristiš vreme da se razvijaš u oblasti koju zavoliš. U našem poslu, praksa je jedan od bitnih faktora za usavršavanje. Rad na zajedničkim vežbama – kratkim ispitnim filmovima koje smo radili u saradnji sa ostalim katedrama, bio mi je osnova da zavolim posao producenta. Većinu ostvarenja, uradila sam upravo sa kolegama i prijateljima sa kojima sam studirala, a posebno iz generacije koja je 2007. godine upisala FDU. U početku je naš „producentski posao“ osim organizacije i traženja sponzora, podrazumevao i kuvanje kafe, nošenje rasvete, šminkanje glumaca, iznošenje nameštaja i rekvizite iz kuće za scenografiju (koji nikad ne vratiš ili se polomi usput), pravljenje sendviča za ekipu, dovoz i odvoz kolega, krečenje, lepljenje tapeta; koliko god u tom trenutku izgledali apsurdno, svi ovi momenti su me naučili da, kasnije, u profesionalnom radu, cenim i poštujem posao svakog člana ekipe, a pre svega i upoznam isti, iz nekog drugog ugla. Osim ovih sitnih čari, akademija ti pruža mogućnost da naučiš o istoriji filma, režiji, zvuku, dramaturgiji, kameri, glumi, montaži… Daje ti šansu da se obrazuješ i da jednog dana sva ova znanja iskoristiš u profesionalnom svetu. Uz praksu – svestranost, obrazovanje, snalažljivost, hrabrost i ljudskost, po mom mišljenju, osnovne su stvari koje producent treba da poseduje, i iz dana u dan da ih nadograđuje.

Vaš prvi samostalni profesionalni producentski projekat je debitantski film Pavla Vučkovića „Panama“ (2015. godina). Vaš zajednički debi je ušao u program Special Screenings selekciju Kanskog festivala i nominovan je za najbolji debitantski film. Kako je publika na festivalu reagovala na film? Da li možda preterano markiranje specifično beogradskog u žanrovima gde to nije nužnost dovodi da naši filmovi nisu prijemčivi stranim gledaocima? To Vas pitam budući da „Panama” pripada struji filmova koji u fokusu imaju seksualnost omladine u sadašnjem digitalnom vremenu, a opet ne robuje prikazu socijalnog staleža aktera zarozane odeće u zemlji koja se raspada.

„Panama“ je pre svega film o otuđenosti, o plasiranju lažne slike čoveka kroz internet sadržaj i socijalne mreže, film koji prikazuje novo vreme koje dolazi, tj. vreme koje je u ovom trenutku već došlo. Kanskoj publici i svetskim distributerima ovo ostvarenje je bilo mnogo bliže nego što je 2015. bio slučaj sa našom publikom. Moram priznati da je sam proces stvaranja „Paname“ bio veoma težak i sakupiti novac, u to vreme, za ovakvu vrstu filma, skoro pa nemoguće. Ponosni smo što se, pored svih problema i nedovoljnih finansija, ovaj film našao u oficijalnoj selekciji Kanskog festivala i prikazao Srbiju u nekom drugom izdanju od onog koje publika pamti. Istina, baš na nominaciji za Zlatnu kameru, Pavle i ja smo imali osećaj kao da smo došli u svet gde ne pripadamo, uz sav taj glamur i najveća imena svetske kinematografije, ali kako je veče prolazilo, svi ti ljudi učinili su da shvatimo koliko je važan film koji smo izneli i koliko uvažavanje imamo sa njihove strane. Posebno činjenica što film „ne igra“ na siromašnu i zarozanu Srbiju, već je slika modernog i savremenog doba koje i jeste naša realnost.

Poslednjim projektima na kojima ste kao deo ekipe radili – film i serija „Južni Vetar“ (2018;2020), „Balkanska međa“ (2019) i „Hotel Beograd“ (2020) dokazali ste da repertoar za širu publiku takođe ima umetnički potencijal. Ipak još uvek se stiče utisak da u Srbiji postoji nepravedna podela u kojoj su crowd-pleaseri manje poštovani filmovi od kolega iz struke. Kakav je Vaš odnos prema tome što u Srbiji „komercijalno“ ima pežorativno značenje?  

Naš motiv nikad nije bio samo da napravimo komercijalan film, već da se bavimo temama koje se dugo nisu našle na našem repertoaru, kao i domaćim temama koje želimo da približimo svetskoj publici. „Balkanska međa“ je inspirisana događajima iz 1999. godine za vreme bombardovanja Srbije i akcije koja se paralelno sa tim dešavala na Kosovu i Metohiji, a koja nije bila bliska široj publici, pogotovo današnjoj omladini.

Kroz uzete motive iz nekoliko najvećih ostvarenja naše kinematografije (Kusturice, Šijana…), film „Hotel Beograd“ prikazuje jednu lepu i veselu Srbiju koju ruska i svetska publika nije imala prilike često da vidi. U popularnu rusku franšizu implementirali smo kadrove naše prestonice i istočne Srbije i dobili neverovatnu reakciju ruskog naroda. Pisali su na mrežama našim glumcima i produkciji pitajući za tačne destinacije kako bi posetili Srbiju. Nažalost, morali smo da pauziramo sa prikazivanjem zbog virusa, ali sigurna sam da će film uskoro ostvariti svoj potencijal.

„Južni vetar“ je opet priča za sebe. Uspeh koji je doživelo ovo ostvarenje nije zabeležen na našim prostorima u poslednjih petnaestak godina. Mogla bih zajedno sa Milošem Avramovićem knjigu da napišem na ovu temu, kako smo godinama od polu-debitantskog filma, snimljenog opet u nemogućim uslovima, došli do franšize i popularnosti. Za sva ova ostvarenja važi jedno jedino pravilo – a to je da smo ih sve stvarali od srca i duboke želje da se pomerimo od standarda, i čini mi se da smo u tome i uspeli. Publika nam daje vetar u leđa da nastavimo da stvaramo još bolje i kvalitetnije, a kolege su uvek dobrodošle da dođu na premijeru, proslave sa nama i daju svoje mišljenje.

Da li postoji filmski žanr kojim do sada niste imali priliku da se bavite a voleli biste u budućnosti? 

Imala sam sreće da radim i autorske i komercijalne projekte raznih žanrova i perioda, ali, naravno, uvek postoje neostvarene želje. Jedan projekat epske fantastike koji već par godina razvijam sa kolegama i partnerima je, trenutno, moja najveća ambicija, ali, kao i svaki dobar projekat ove vrste, zahteva ozbiljan budžet i jak autorski i glumački tim. S obzirom na to da sam se skoro porodila sa trećim detetom, malo ću morati život i posao da prilagodim novim okolnostima, ali nadam se da ćemo u bliskoj budućnosti uspeti da realizujemo sve što smo planirali, kao i projekat o Nikoli Tesli koji, takođe, pripremamo poslednjih par godina.

Vaše kolege, Miodrag Radonjić i Miloš Biković, 2016. godine osnovali su produkcijsku kuću Archangel studios čiji ste Vi izvršni direktor. Cilj Vam je doprinos domaćoj kinematografiji, ali i orijentisanje prema koprodukcijama. Serija „Ambasada“, filmska komedija „Hotel Beograd“ i dugometražni igrani film „Balkanska međa“ su filmske saradnje sa Rusijom čija kinematografija doživljava neverovatan uzlet. Kakva su Vaša iskustva sa kolegama iz Rusije i da li imate u planu saradnju sa nekom drugom zemljom sa kojom do sada niste radili?  

Miodrag Radonjić i Miloš Biković su moji prijatelji i kolege sa fakulteta. Zajedno smo prolazili kroz uspehe, ali i izazove sa kojima smo se godinama susretali. Kad se setim početka, uvek se osmehnem i čuvam taj momenat da me drži na zemlji i podseća zašto smo zajedno odlučili da se bavimo produkcijom. Miloš i Miodrag su približili rusku i srpsku kinematografiju i doprineli velikoj i lepoj saradnji sa kolegama iz Rusije, a ja sam im pomogla da ostvare i realizuju te projekte. U Srbiji je bliži američki sistem proizvodnje u odnosu na planiranje i realizaciju, pa, u početku, naravno, nije bilo lako sporazumeti se i producirati projekte po ruskim standardima. Ubrzo smo Miodrag i ja progovorili na ruskom i prilagodili sistem saradnje. Rusi imaju veliko tržište a najveća prednost je što nalazimo zajedničke teme koje se dopadaju i našoj i njihovoj publici. Pruža nam se mogućnost da „naše priče“ izađu iz Srbije i dopru do istoka koji i dalje neguje kvalitet na visokom nivou i bliži je našem sistemu vrednosti. Spremamo veliki projekat koji će se raditi u saradnji sa još nekim zemljama u svetu, ali još je rano da govorim o istom. Za sad smo u pripremi projekta o Tesli a, nadam se, da ćemo imati priliku u narednih par meseci više da kažemo i o ostalim projektima na kojima radimo.

Miloš Biković, Tatjana Žeželj Gojković, Miodrag Radonjić

Dosta mladih autora, posebno scenarista i filmskih reditelja, po završetku studija se nađe na tržištu rada bez jasne ideje šta i kako dalje. Ambicije i energija postoje, ali veliki je problem što ne znaju(mo) od kojih vrata početi sa kucanjem. Javni konkursi su jedan korak bliže, ali opet isuviše daleko za, da kažemo, no name autora/ku. Osnivanjem produkcijskih kuća deluje kao da ipak nije sve izgubljeno. Da li ste Vi otvoreni za saradnju sa mladim, neafirmisanim autorima?   

Dok sam studirala imala sam želju da razvijam projekte i apliciram na konkursima, ali većina afirmisanih producenata je nekako izbegavala da izađe u susret studentima i aplicira sa njihovim projektima. Ne krivim ih, jer je u to vreme bilo teže uopšte doći do konkursa i finansija, a sistem u kinematografiji je bio veoma neuređen i loš. Kako se desila ekspanzija i kako je Filmski centar Srbije preuzeo ozbiljnu ulogu u sufinansiranju i razvoju, mogućnosti za studente su, danas, daleko ispred onih kad sam ja studirala. Jedan od lepih primera je podrška Visionteam kompanije bez čije pomoći ne bih uspela da realizujem na kvalitetan način većinu svojih studentskih filmova („Stevan Živković“, „Izlaz u slučaju opasnosti“, „Mamci i udice“, „Oktobar omnibus“…). Ne dobiješ odmah priliku da se odužiš svima koji ti pomognu, ali sigurna sam da će u budućnosti biti prilike i za to. Baš zato što znam koliko je studentima i ljudima koji tek završe fakultet potrebna podrška, moje kolege i ja otvoreni smo za predloge o mogućoj saradnji i voljni da pružimo priliku za rad na našim projektima. Volela bih samo da mlade kolege budu svesne da diploma fakulteta ne znači da si odmah potkovan da budeš na samom vrhu profesije, već je to osnova da se trudiš i nadograđuješ kako bi jednog dana postigao svoje ciljeve.

Po društvenim mrežama kruži informacija da humanitarna fondacija „Sačuvaj osmeh“ ima u planu organizovanje velike žurke čiji bi domaćini bili glumci „Južnog vetra“ i muzičari koji su radili kompozicije inspirisane pričom o Petru Marašu. Recite nam nešto više o tom projektu?  

Fondaciju „Sačuvaj osmeh“ osnovali smo Miloš Biković, Miloš Avramović, Miodrag Radonjić i ja, želeći da podelimo deo uspeha sa dečicom kojoj je pomoć najpotrebnija.  Plan je da od svakog projekta deo sredstava od sponzora i distribucije doniramo u humanitarne svrhe. Imali smo sreće da se i svi naši partneri odazovu ovoj akciji, te smo, za sad, donirali sredstva Odeljenju za hematologiju i onkologiju pri Univerzitetskoj dečijoj klinici Tiršova, i počeli smo saradnju sa organizacijom Dečje srce za decu ometenu u razvoju.

Nakon što završimo snimanje filma „Južni vetar 2 – Ubrzanje“, plan je da organizujemo koncert sa muzičarima koji su učestvovali na filmu i seriji, glumcima i bliskim saradnicima i da svu dobit od prodatih ulaznica doniramo u humanitarne svrhe. Taj koncert bio bi isključivo humanitarnog karaktera, a nadam se da će u budućnosti biti još uspešnih projekata i samim tim više mogućnosti za pomoć najugroženijima. Uvek smo otvoreni za mlade kolege koji žele da nam se pridruže i pomognu oko fondacije i organizacije humanitarnih akcija.

Serije postaju značajno zastupljeniji medij u svetu. Srbija se priključila tom talasu i zaista smo svedoci ekspanzije serijskog programa različitih žanrova na domaćim televizijama. Kakav je Vaš odnos prema tom formatu budući da imate iskustva pored „Južnog vetra“ još i sa veoma gledanim serijama „Žigosani u reketu“ (2018-19) i „Čizmaši” (2015-16). Koje su prednosti a koje mane, po Vašem mišljenju, kada je rad na serijama u pitanju?  

Serije su svakako oduvek bile važan deo produkcije igranog sadržaja. Kako je poslednjih godina počela ekspanzija, viđali smo razne sadržaje na nacionalnim i kablovskim kanalima. Iako važi pravilo da svaki program nađe svog gledaoca, ipak preferiram kvalitetan, po mogućstvu, visokobudžetni sadržaj sa dobrim scenarijem i ozbiljnom produkcijom i glumcima.  Po mom mišljenju, poslednjih par godina još dve serije, uz „Južni vetar“, iskočile su iz srpskih formata u odnosu na žanr i kvalitet i približile se HBO i Netflix sadržajima.  Smatram da stvaraoci sa svakom novom sezonom treba da teže unapređenju kvaliteta i standarda, a ne da koriste početni uspeh i jašu na krilima istog.  Volela bih da televizije, emiteri i investitori finansiraju više u kvalitetne serije koje odziv mogu da pronađu i na nekim od svetskih platformi, umesto da kupuju i finansiraju masovnu proizvodnju nebiranih sadržaja. Težim ka tome i nadam se da ćemo sledeću sezonu „Južnog vetra“ uraditi još kvalitetnije i bolje, što naravno podrazumeva veće finansije i standarde. Što se tiče konkretnog pitanja vezano za produkciju TV serija moram da kažem da se ona razlikuje u odnosu na vrstu serije koju proizvodimo. Za neke je to klasičan studijski sistem sa više kamera, dok se neke snimaju po principu igranih filmova. Smatram da je sad pravi momenat da srpska produkcija serijskog programa iskoči na svetskoj i evropskoj mreži sa jakim sadržajem jer imamo sve kapacitete i mogućnosti za tako nešto, samo je potrebno da televizije i emiteri prepoznaju pravi koncept i podrže ga.

Radili ste na nekoliko kratkometražnih igranih filmova među kojima su „Izlaz u slučaju opasnosti“ (2014, Vladimir Tagić) i „Život traje tri dana“ (2017, Katarine Koljević). „Život traje tri dana“ je sjajan, rediteljski izazovan i zreo polučasovni film. „Izlaz  u slučaju opasnosti“ je pravo petnaestominutno remek delo u apsurdnom ključu. Činjenica je da filmovi srednjeg i kratkog metra imaju bogat festivalski život, ali i pomalo ograničen krug publike koja ih prati. Da li mislite da postoji način da se šira publika približi ovim filmovima visokog kvaliteta koji mnogo nude?   

Iako se već duže vreme bavim dugometražnim formama, kratkom metru se i dan danas rado vraćam, što kroz pomoć studentima, što kroz produkciju. „Izlaz u slučaju opasnosti“ bio je u glavnoj selekciji Clermont-Ferrand festivala kratkog metra (Clermont ISFF), i tamo smo se susreli sa velikim brojem emitera i platformi koje kupuju kratkometražne filmove, što me nije začudilo, s obzirom na to da je evropska mreža za ove formate veoma rasprostranjena. Jedan od najbitnijih trenutaka, dok smo Vlada Tagić i ja još tokom studija radili kratki film „Stevan Živković“ (jedan od mojih omiljenih), predstavljao je momenat kada smo osvojili nagradu za najbolji kratki film koji je uvršten 2013. godine u SBBVOD. Za mene je to predstavljalo veliki pomak u prodiranju kratkog metra ka široj publici kod nas, uz RTS, naravno, koji je uvek u svom programu nalazio mesta za poneko ostvarenje ove forme. Sa pojavom kablovskih emitera, VOD, i internet platformi, čini mi se da je ovaj format dobio više prostora da se probije kod šire publike, i nadam se da će sa razvojem tehnologije taj prostor još više da se proširi.