Maja Šuša, pozorišna i filmska umetnica iz Beograda, diplomirana glumica i umetnička direktorka „Bašta Festa“ govorila je o sedmom izdanju ovog festivala kratkog filma koji će se i ove godine održati blizu Zaovljanskih jezera, a u periodu između 23. i 26. jula. Reči je bilo i o filmskim projektima koji su ostvareni upornošću i entuzijazmom, a takođe i o onim „velikim projektima” u kojima je malo šta nemoguće.

Kratkometražni igrani film „Kuća je gde je kuća“ (2019) reditelja Petera Cerovšeka u kom ste pored tumačenja uloge Lune učestvovali i na pisanju scenarija, takmičiće se na Brussels Short Film Festu. Kakva su Vaša očekivanja od ovog prvog post karantinskog festivala? Uz to, kakvo je Vaše iskustvo rada na ovom filmu budući da ste na premijeri za domaću publiku održanoj na ovogodišnjem FEST-u govorili o specifičnom karantinskom (produkcija Karantin film) procesu stvaranja filma?

Brussels Short je trebalo da se održi u maju ove godine, pa nas je vest da će festival ipak biti i da je pomeren za septembar baš obradovala. Nekako je to bila prva pozitivna informacija koja je stigla nakon izlaska iz vanrednog stanja. Dosta festivala se pomera i/ili odlaže, ali čekam još lepih festivalskih vesti, s obzirom da bi ove godine trebalo da se dogodi premijera debitantskog dugometražnog filma Ivana Bakrača „Posle zime” i kratkog filma „Porodični odmor” Katarine Koljević. Nadamo se da ćemo moći da odemo u Brisel, ali ipak prvi festival kome ću prisustvovati biće Bašta Fest. Ne može drugačije.

Iskustvo rada na filmu „Kuća je gde je kuća” je bilo genijalno u mnogo čemu. Prvi put sam pisala scenario i to osećanje da nešto što si ti napisao neko izgovara bilo je za mene potpuno neverovatno. Radila sam sa Dadom Ćosićem, koji će zauvek biti jedan od mojih omiljenih partnera, sa kojim osećanje slobode i sigurnosti nema granice. Snimali smo u Krškom i Ljubljani, ekipa je bila sve vreme zajedno, potpuno izolovana u nekom novom filmskom prostoru koji smo stvarali. Okupili su se ljudi iz Beograda, Zagreba, Ljubljane, neki od nas su se tek tada i upoznali. Taj nivo pažljivosti, empatije i igre nikada pre toga nisam doživela u jednom kreativnom procesu.

U sklopu „Bašta Festa“ organizujete radionice namenjene osnovcima i srednjoškolcima sa ciljem podsticanja kreativnog potencijala. Da li mislite da Vaš festival dobija adekvatnu podršku, srazmerno svom doprinosu, budući da promoviše mlade i nedovoljno vidljive autore?

„Bašta Fest“ nastaje sa 50% budžeta od onog koji bi nam realno bio potreban. Sve ostalo je zasnovano na entuzijazmu našeg tima, volontera, Bajinobaštana i svakog ko se uključi da pomogne na bilo koji način. Kada smo tek pokretali festival bio je fenomenalan i dovoljan osećaj kako od ničega pravimo nešto. Ali sada se već osećamo da ne možemo da rastemo i razvijamo se kako bismo hteli. Svaka prijava na konkurs je lutrija, ne postoje kriterijumi po kojima možeš da očekuješ da ćeš dobiti neki novac. Žao mi je jer mislim da bi se ovakav festival sa ovoliko kreativnih ljudi iza sebe, razvijao mnogo brže da je nastao u nekoj drugoj sredini. Ipak, ne dozvoljavam sebi da budem pesimistična, već i dalje verujem da nas neka bolja vremena tek čekaju.

Udruženje „Akademska scena“ koje organizuje „Bašta Fest“ stoji i iza producentske kuće Karantin film. Prvi projekat koji ste realizovali u koprodukciji sa Cineplaneta, kao novi tim,  jeste kratkometražni igrani film „Maleš“, u režiji Ivana Bakrača a po scenariju Baneta Jevtića. Reč je o ostvarenju koje pripoveda o neobičnom svetu četiri generacije žene, na tragu bajke, u kojem Vi tumačite ulogu najmlađe ćerke. Ovaj zanimljiv film je, između ostalog, otvorio četvrti po redu „Bašta Fest“ 2016. godine. Kakva su Vaša iskustva bila nakon prvog projekta na kom ste proširili sferu svog interesovanja i šta Vas je podstaklo na to?

Zapravo, iza produkcije ovog filma stoji tim koji je deo „Bašta Festa“, pre svega moj prijatelj i direktor festivala Jovan Jelisavčić. Ja se nisam bavila produkcijskim poslom, ali mi je bilo drago što sam kao glumica imala prilike da budem deo projekta još od rada na scenariju. U jednom trenutku sam išla i na obilazak lokacija, što je za mene bio prvi put i velika zabava i otkrovenje šta se sve dešava pre nego što dođeš na set. Volim taj film i zahvalna sam Banetu što me je od inicijalne ideje stavio u sastav sa tri neverovatne žene – Sonjom Vukićević, Hristinom Popović i Draganom Šarić – Bebi Dol.

Podkast „U svojoj bašti“ je emisija koja se emituje na Radio Aparatu, a u kojoj Vi, kao autorka i voditeljka,  sa sagovornicima diskutujete o aktuelnim filmskim i drugim inicijativama. Posebnu pažnju  posvećujete autorima i timovima koji samostalno pokreću projekte. Ekspanzija mreža, čini se, daje više prostora za javnu debatu, a ima li dovoljno prostora i za slobodnu kulturu?

U poslednje dve godine sam mnogo slušala podkaste, otkrivala nove sadržaje i sve vreme me je proganjalo osećanje da i ja to želim da radim. U početku nisam znala šta bi bio osnovni ključ, a onda se sve iskristalisalo. Zanimaju me ljudi koje ne sede i ne kukaju, već preuzimaju stvari u svoje ruke. Donose kulturu van Beograda, nalaze način da sa malim budžetima snime svoje prve filmove, pokreću različite projekte. Nažalost, medijski prostor koji dobijaju je mali, a borba sa budžetima je poražavajuća. Svaka od emisija me je pokrenula na drugačiji način, usadila novu dozu entuzijazma i nade da ako postoje svi ti ljudi, ipak bavljenje kulturom u ovoj zemlji ima nekog smisla. Sa druge strane, generalni utisak mi je da mnogi projekti ne dobijaju svoj pun potencijal, samo zato što nemaju osnovnu institucionalnu pomoć i susreću se sa ogromnim preprekama koje Srbija uspešno gaji već decenijama.

 Radili ste i na komercijalnijim projektima poput serija „Vojna akademija“, „Sumnjiva lica“, „Folk“ i „Bićemo prvaci sveta“. Kakve su prednosti a koje mane rada u formalnije organizovanom sistemu proizvodnje?

Rad u okviru jedne velike produkcije je, prirodno, potpuno drugačiji. Kao glumac samo si deo jednog sistema, koji funkcioniše na mnogo drugih nivoa. Dobar je osećaj velikog seta. Na  projektima sa većim budžetom mogu da se dožive stvari koje inače ne možeš ni da zamisliš, mada moram priznati da se udobnije i smislenije osećam u projektima gde je manja ekipa i imam više kreativne slobode, ali nemam ništa protiv rada na TV projektima, pogotovo u poslednje vreme, kada se njihov kvalitet i sadržaj kod nas dosta poboljšao.

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Aleksandra Poguberov