Debitantski dugometražni igrani film, istorijski spektakl „Kralj Petar I“ reditelja Petra Ristovskog, ovogodišnji je srpski predstavnik za prestižnu nagradu Oskar u kategoriji za film van engleskog govornog područja. Film je do sada osvojio nagradu publike, statuetu Sloboda, za najbolji film na SOFEST, filmskom festival u Sopotu. Petar Ristovski se pored filmske režije, koju je završio na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, bavi i drugom ljubavlju – pozorišnom režijom – koju postepeno istražuje i koja ga, iz dana u dan, sve više osvaja.

Dugometražno igrano ostvarenje „Gde je Nađa?“ je premijerno prikazano 2013. godine na Filmskom festivalu na Paliću u okviru programa „Mladi duh Evrope“. Film je delom Vaš rediteljski debi. Kažem delom budući da ste Vi i kolege sa klase imali zadatak da režirate po jedan segment jedinstvene priče (ne omnibus), uz jedini uslov izvođenja u mizankadru. Rediteljski aspekt, imajući u vidu da osam različitih rediteljskih rukopisa deluju zaista kompaktno, kao jedan, impresivno čini ovaj film jedinstvenim. Ali, ono što se nameće kao kvalitet je u isto vreme i mana zato što je vaša rediteljska poetika  autentična i prepoznatljiva a koncept u filmu „Gde je Nađa“ to prikriva. Poetično rečeno – žrtvovanje sebe kao autora zarad filma jer je on veći od života. Da li bi ste sada pristali na takav uslov?

Uvek bih pristao na kompromis za koji mislim da bi doneo dobro filmu. Tako sam i ovde pristao da se prilagodim priči koju želimo da ispričamo. Verujem da svaka priča i ideja traže patentiranje novog rediteljskog pristupa, tako je i ovaj film koji predstavlja alegoričnu sliku najnovijih generacija koje tragaju za svojim identitetom tražio slobodnu kameru koja naizgled besciljno korača po prostoru. Kamera zapravo prolazi putevima kojima je prošla nestala ćerka glavnog junaka i otkriva nam svet jedne mlade osobe i njene generacije. Ono što je za mene predstavljalo jedini napor bilo je da poverujem u lik Nađe, devojke koja pod misterioznim okolnostima nestaje. Da bi ovo bliže objasnio moram da kažem da sam ja priključen klasi reditelja koja je bila par godina iza mene jer sam kasnio sa svojim diplomskim ispitom. Profesor Darko Bajić me je pozvao jer je nedostajao jedan student da bi kompletirali rediteljsku ekipu. Ja sam prihvatio za mene idealnu priliku da diplomiram, da budem deo dugometražnog filma i moj najveći motiv da radim mizankadar. U samom procesu pisanja, za razliku od svih ostalih, nisam učestvovao jer sam se priključio kada je scenario već bio gotov. Tu se nalazi moj jedini konflikt sa tom pričom. Želeo sam da znam šta je problem devojke koja je nestala jer ona je metafora za celu jednu generaciju i razlog njenog nestanka je problem cele generacije, bar sam ja to tako doživeo. Na kraju dogovor je bio da mi ne treba da damo odgovore na ta pitanja već samo da ih postavimo. U redu, film, naravno može da ima otvoren kraj ali to se meni nije dopalo jer mi je delovalo kao da ćemo biti autori koji nemaju stav prema svojoj priči, prema svojoj generaciji. Tu dolazimo do suštinske stvari kada je moj odnos prema tom filmu u pitanju. Ja nisam doživeo taj film kao priču o svojoj generaciji jer moja generacija nije bila takva, ja sebe nisam doživeo kao deo te klase. Siguran sam da je svako od nas imao po neki problem sa tim filmom ali su svi uradili svoju scenu najbolje što su mogli. Prilagodili smo svoje senzibilitete konceptu u kome osam različitih reditelja imitira jedan organizam. Film izgleda kao da ga je režirao jedan čovek, eksperiment je uspeo.

Televizijski filmovi, a posebno oni koji komuniciraju ideju, dok je estetski aspekt često u senci toga, daleko su od sna mladog reditelja. Vaš televizijski film, pod pokroviteljstvom Ministarstva informisanja i RTS-a, „Panta Draškić – cena časti“ iz 2015. godine i pored upotrebe dokumentarnog materijala i naratora je ipak vrlo zanimljiv televizijski film. Retkost je da nešto u svojoj biti edukativno bude i toliko filmski atraktivno. Da li Vam je ovo iskustvo ekranizacije epohe bilo značajno za film „Kralj Petar I”?

Panta Draškić je opet bio projekat za koji sam pozvan da uradim rediteljski posao na gotov scenario. Pisac je moj klasni drug sa dramaturgije Vladimir Đurđević koji me je i preporučio za taj projekat, a urednica Nataša Drakulić hrabro odlučila da mi pruži šansu. Sa malo para, dosta entuzijazma i namerom da snimimo što više filmskih kadrova smo ušli u taj film. Ipak najveća vrednost tog filma je što smo napravili jednu uspomenu o ljudskoj i moralnoj gromadi kao što je Panta. Kao kontakt sa epohom mi je ovaj film značio, ali ništa što sam do sada radio ne može da se uporedi sa filmom o kralju Petru. O periodu pre, za vreme i posle Prvog svetskog rata skoro svako ima neku svoju verziju priče. Postoje vizije tih istorijskih događaja i već izgrađeni stavovi o tim značajnim istorijskim ličnostima. Nemoguće je nama koji radimo filmove o tom periodu da zadovoljimo svačiju verziju, a na kraju krajeva mislim da to i nije zadatak. Mi treba da damo svoje tumačenje i stav prema nekom događaju ili ličnosti jer se bavimo igranim, a ne dokumentarnim filmom bez pretenzija i namere da budemo dopadljivi. Svakako mi je značio rad na filmu o Panti jer je on bio ličnost impresivne vojničke karijere i kao ordonans kralja Aleksandra imao je priliku da vrlo neposredno komunicira sa ljudima na visokim funkcijama u tadašnjoj Kraljevini. Iz njegovih memoara saznao sam mnogo o stanju na dvoru, političkim intrigama u zemlji tih godina, Crnoj ruci, ali i o samom ratu, reakciji kralja Petra i prestolonaslednika Aleksandra na političke pritiske. Takođe saznao sam dosta o pravilima ponašanja unutar visokog društva i načinu ponašanja oficirskog vrha.

Radili ste kao asistent režije na filmu „Dnevnik Mašinovođe“ Miloša Radovića koji je bio srpski kandidat za 89. nagradu Oskar u kategoriji dugometražni igrani film van engleskog govornog područja; 2016. godina je bila uspešna za domaću kinematografiju a Vaš film je u samom vrhu liste te jake konkurencije. „Dnevnik mašinovođe” ima uzbudljiv sinopsis, a čiji razvitak u film nije izneverio očekivanja gledalaca. Kritika je ovaj film sjajno ocenila dok film „Beli lavovi“ ,na kom ste radili kao asistent režije, nije. Kvalitet filma „Dnevnik mašinovođe” nije u adekvatnom odnosu prema brojkama koje govore o posećenosti u bioskopima širom Srbije. Par godina kasnije svedoci smo (hiper) produkcije u domaćoj kinematografiji ali, producentski mudro odigrano, koncentrisano na naivne akcione filmove i banalne komedije za kojima je interesovanje domaće publike ogromno. I dok se za takve filmove upitnog kvaliteta traži karta više, drugi veliki filmovi poput, na primer, Izgrednika (Dejan Zečević, Đorđe Milosavljević), Amaneta (Nemanja Ćipranić, Sara Radojković) i pomenutog, Dnevnika mašinovođe, beleže simboličnu posećenost u bioskopima. Čega je to odraz, ima li za tu bolest leka i vredi li se boriti (ili dati narodu bajatog hleba i loših igara a sebi dobar profit) ?

Odgovor na ovo pitanje kompleksan je, postoji više faktora koji na to utiču i zahteva studiju na ovu temu za koju nemamo vremena. Sebe ne smatram osobom koja je specijalizovana da vam odgovori na ovo pitanje ali ću vam dati neko svoje viđenje. Još od Šekspira zna se da se drama igra na dvoru, a komedija na ulici. Komedija je dakle oduvek bila zabava širokih narodnih masa koje imaju egzistencijalne probleme i nemaju vremena da se bave dubokim, filozofskim, socijalnim, političkim i drugim pitanjima koja su pokretači faustovskih likova. Dakle, još pre četiri, pet vekova, neko je primetio da postoje ciljne grupe koje različito reaguju na određene žanrove u zavisnosti od stepena inteligencije, društvenog položaja, ovo nije nešto što se dešava samo u Srbiji danas. Struktura publike i njen ukus su, po mom mišljenju,  ogledalo kolektivne svesti naroda. Prosečan gledalac u Srbiji kupujući bioskopsku ulaznicu ne želi da kupi podsetnik na njegovu svakodnevicu, ne želi da gleda probleme, nesrećne ljude, potrebna mu je lagana razonoda koja će mu na neko vreme skrenuti misli. Oni imućniji, bezbrižniji, umniji, oni imaju vremena i snage da se unesu u sve druge priče. Ova tema ima veze i sa funkcionalnom nepismenošću jer za neke od filmova koje pominjete, potrebno  je koncentrisati se, logički rasuđivati i misliti da bi se razumeo sadržaj. Za razumevanje komedije ili akcije nisu u velikoj meri potrebne te veštine. Film Džoker je jedinstveni fenomen koji se ne uklapa u ove moje tvrdnje i definitivno je tema za ozbiljan razgovor o tome zašto je napravio takav rezultat, a ne spada u red tipičnih blokbastera. Voleo bih da čujem debatu na tu temu. Od borbe da se podigne ukus gledaoca nikako ne treba odustati. Uvek se setim reči Pece Ejdusa kada se pokrene ova tema, a pokušaću da ih prenesem onako kako su ih meni ispričali: „Dešava se nekada da osetiš da te u sali skoro niko ne sluša i onda kolege počnu da se pitaju zašto i za koga ja glumim? Međutim, ja sam uvek svaljivao krivicu zbog nedostatka pažnje u publici na nas, glumce. To što mi izvodimo, očigledno im je dosadno – da nije gledali bi sa pažnjom. Tada zapinjem još više, kao konj, iz inata i dajem se do kraja jer verujem da u publici postoji bar jedan koji koncentrisano prati šta ja radim i ja počnem da se obraćam samo njemu. Verujem da će on svojom koncentracijom i energijom uticati na čoveka pored njega i da će se tako pokrenuti talas koncentracije koji će se širiti na celo gledalište i da ćemo uspeti da povratimo jednodušnost u sali samo ako budemo igrali bolje nego što smo igrali do tog trenutka.” Ja verujem u ove Pecine reči.

Sami ste pomenuli akcione filmove i komedije i jedno i drugo su jasno profilisani, prostiji žanrovski oblici. Kategorizacija žanrova u Holivudu smišljena je da bi se film što više približio nekakvom proizvodu, lakše obratio ciljnoj grupi putem marketinga. To nije nužno loša osobina, niti su jasno određeni žanrovski filmovi manje umetnički. Ja ne volim podelu na žanrovski i art film, jer svaki art film pripada nekom žanru. Za mene postoje samo glupi, pametni i antifilmovi. Temelj tih žanrovskih filmova je vrlo precizno i tačno baratanje filmskim zanatima kao što su pisanje scenarija i režija. Mala gledanost domaćih filmova je i proizvod žanrovskih lutanja unutar jednog filma kao i nepoznavanje zanata. Takođe, broj američkih naslova je prevelik u našim bioskopima i mislim da bi se to moralo promeniti. Trebalo bi da se napravi ograničenje u uvozu kao i da se oformi komisija koja bi kontrolisala kvalitet, tačnije vodila računa o tome da imamo podjednak broj glupih i pametnih filmova. Svestan sam da smo daleko od ovoga ali takvi sistemi postoje već u velikim državama kao što je recimo Kina. Još jedan veliki problem je neisplativost reklame domaćeg filma. Novac koji producent uloži u marketing se jako teško vraća kroz prodaju bioskopskih ulaznica. Nivo rizika je ogroman. Timovi koji se bave marketingom nisu dovoljno posvećeni, a ni stručni za ovu vrstu reklamiranja. Morale bi da postoje povlastice za domaći film, kada je marketing u pitanju. Ovo mora da bude urađeno zakonima. Stvari se menjaju na bolje, ali previše sporo.

Vaš zapravo pravi debitantski film „Kralj Petar I“ nije imao distributerskih problema budući da je 200.000 gledalaca uživalo u istorijskom spektaklu, prvom nakon dugo vremena. Radili ste film sa tematikom od nacionalog značaja, pripovedali o zlu ali bez zla iuspeli da prenesete suštinsku pacifističku misao kralja Petra u sumanutom vrtlogu rata i stradanja na publiku. Smatram da je ključ (koji je otključao i srca publike koja je mnogo očekivala) što je u filmu istorija (velike bitke, vojskovođe pa i sam Kralj Petar), da tako kažem a da me ne shvatite pogrešno, sekundarna stvar. Života, Marinko i Momčilo su tri metafore (prerano ostarelog, prisilno odraslog i tragično „starog“) kojima je film poentirao. Kako ste došli na ideju da kurs skrenete sa donekle očekivanog (epopeju o kralju Petru I) na ovu malu priču o običnom čoveku u isečku vremena?

Okitio bih se tuđim perjem kada bih rekao da je to moj koncept. Odnos između ta tri ratna druga osmislio je scenarista Vladimir Ćosić. Razmišljali smo kako da prenesemo tu mitsku dimenziju naše herojske, epske prošlosti na gledaoca i shvatili da je to moguće samo ako svim junacima pristupimo kao malim ljudima. Jedini način da se ti ljudi podignu do mitskih visina je da pustimo da se njihove male duše sudare sa ogromnim preprekama koje se zovu rat, bolest, mraz i glad. Tako smo tretirali njih trojicu, a tako je tretiran i kralj Petar. Njih trojica su proširena metafora čuvenog srpskog inata. Kralj je metafora mudrosti, žrtve i dostojanstva.

Zanimljivo je to da se estetika filma i serije Kralj Petar I bitno razlikuje. Filmom dominiraju jaki kontrasti boja, vrlo dobro igranje sa rakursima (iskorišćenih u službu priče) i originalna, upečatljiva kreativna rešenja u okviru samih scena. Neke od scena četvrtog čina, konkretno povlačenje preko Albanije, neodoljivo vizuelno podsećaju na film Fargo braće Koen. Nasuprot tome, materijal koji je pripao (ili bio predodređen) seriji od jedanaest epizoda kralj Petar I je manje estetski izazovan, stilski primamljiv i nedovoljno kreativan u rešenjima. Zašto ste napravili toliku razliku?

Svesno sam to uradio još dok smo pisali scenario. Serija je napisana kamernije, sa više dijaloga, a manje fizičke radnje. Trudio sam se da održim dramski naboj i u seriji, ali vizuelna moć serije, slažem se, nije ista kao i na filmu. Doduše razlika u kontrastu i bojama ne postoji, bojim se da je to jedan vaš lični doživljaj. Produkciono nije bilo realno za novac koji smo imali da i film i serija budu izrežirani na istom nivou. Ali i žanrovski, prve epizode se razlikuju od ostatka. Prva epizoda je politička drama sa elementima trilera, druga i treća epizoda su najviše porodična drama, četvrta epizoda je opet politička drama sa triler elementima da bi već od pete do desete epizode ušli u ratnu dramu, deseta i jedanesta epizoda su psihološka drama, borba čoveka i prirode sa elementima filma agonije. Lično, film mi je bio važniji od serije, tako sam i tretirao priču.

Kakav uspeh predviđate Vašem filmu koji govori o tome da Srbi nisu nebeski narod ali će im Carstvo nebesko biti naklonjeno na ovogodišnjem Oskaru? Da li istorijska drama koja analitično ali uz, nama, opravdanu kanonizaciju nas kao naroda koji je bio žrtva u datim okolnostima ima šanse na izboru koji poslednjih godina popušta pod pritiscima politike? Oskar za najbolji film van engleskog govornog područja, 2017. godine pripao je Laslu Nemešu za odličan film „Šaulov sin“ koji svedoči o stradanju Jevreja. Da li možemo očekivati istu empatiju ili naš lobi ne drži u rukama konce koji pokreću sve(t)?

Pored svih mogućih ili nemogućih političkih lobiranja mađarski film, Šaulov sin je filmsko remek delo bez daljnjeg. Sigurno jedan od najboljih filmova koje sam gledao u poslednjih dvadeset godina. Naš lobi verovatno da ne drži konce koji mogu da utiču da naš film dobaci do finalnih nominacija,  ali mislim da bi članovima Akademije mogao biti zanimljiv jer smatram da poseduje čistu emociju, tragizam i da ima neke elemente filmskog spektakla koje ne očekuju od jednog srpskog, za njih niskobudžetnog, filma. Takođe mislim da će biti iznenađeni na koji način su primenjeni elementi njihovog ratnog i vestern filma na herojsku priču o junaštvu srpskog naroda. Mislim da će im ovaj film biti u načinu pričanja priče veoma blizak. Film će imati promociju u Los Anđelesu od 11. do 17. decembra, propraćenu marketinškom kampanjom, a prva projekcija zatvorenog tipa, namenjena članovima Akademije biće 26.11. Videćemo, nikad se ne zna, nada umire poslednja.

Da Vi ne gajite ljubav samo prema filmu, nego prema umetnosti generalno, govori i osnivanje samostalne profesionalne pozorišne trupe „Ludum ludum teatar“. Reč je o avangardnom teatru koji se oslanja na antičke grčke motive. Činjenica je da monomit možemo pronaći u svakoj vrsti umetnosti što je dobro polazište. Kao filmski reditelj Vi upravljate pažnjom gledaoca dok to u pozorištu nije slučaj. Kako ste se odlučili da se oprobate i u pozorišnoj režiji?

Pozorišnom režijom sam počeo da se bavim 2012. godine na poziv moje devojke, a sadašnje supruge Teodore. Oboje smo bili pri kraju studija, a posao nije bio na vidiku pa smo rešili da počnemo sa pravljenjem predstava. Kako smo oboje ljubitelji nadrealnog teatra, teatra apsurda i grčkih mitova, počeli smo da istražujemo o Beketu, Jonesku, Sijoranu, Bunjuelu, Daliju, Pinteru i ugledajući se na njih da pišemo naše komade. Zapravo Teodora nosi najveći deo zasluga za nastanak naših tekstova, ja sam tu da je inspirišem i motivišem. Moje skromno iskustvo u pozorištu mi je pomoglo da se oslobodim u radu sa glumcima, da shvatim i da razumem scenski govor i scenski pokret, telo glumca kao instrumente kojima takođe mogu da upravljam kao reditelj. Filmski set doživljavam kao pozorišnu scenu. Pozorište mi je pomoglo da budem maštovitiji u osmišljavanju glumačkog mizanscena, ali i u pokretu kamere. Vizura iz koje gledalac u pozorištu posmatra scenu uglavnom odgovara srednjem planu, ako imaš loša sedišta onda totalu, na filmu. Da bi se srednji plan učinio vizuelno zanimljivim potrebno je mnogo mašte, dobar i tačan mizanscen, razigravanje dubine scene i proscenijuma odnosno prvog i trećeg plana, takozvana montaža unutar kadra. Pozorište mi daje samopouzdanje kada se nađem u teškim situacijama na snimanju. Ludum Ludum teatar nastao je iz potrebe da Teodora i ja u svemu ne budemo sami, tu je još nekoliko ljudi, na prvom mestu entuzijasta koji žele da rade na sebi i da kroz stvaralački proces stiču iskustvo. Za sada napravili smo tri, u potpunosti, autorske predstave od kojih se dve igraju aktivno „Izuj se” – inspirisana Joneskovim tekstom „Kralj umire” i najnovija predstava, „Saligia” – (naslov je akronim od početnih slova latinskih naziva za sedam smrtnih grehova) koja se igra u Crvenoj sali u Dečjem kulturnom centru Beograda. Predstava nije dečja, ali je mogu gledati i deca.