Vladimir Tagić je mladi filmski reditelj, koji je široj javnosti, pre svega, poznat po seriji „Jutro će promeniti sve“ koja je, suprotno rečima pesme, promenila dosta toga u percepciji domaće televizijske produkcije. Možda jedna od najznačajnih i najvažnijih stvari jeste što je, zajedno sa Goranom Stankovićem i odličnom glumačkom ekipom (Jovana Stojiljković, Nikola Rakočević, Isidora Simijonović i Andrija Kuzmanović), Tagić progovorio o generaciji koja nije bila prisutna ni na ekranima ni na platnu. Radi se o generaciji na koju su filmski autori u Srbiji pomalo zaboravili, a kao posledica je usledilo to da je reč o generaciji koja, pošto joj se niko ne obraća, ne daje skoro nikakvu pažnju domaćoj kinematografiji. Čini se da je ova serija to promenila i započela revitalizaciju domaće TV produkcije. Vladimir Tagić potpisuje i scenario i režiju nekoliko epizoda TV serije „Mama i tata se igraju rata“ kao i režiju nekoliko epizoda serije „Sumnjiva lica“. Onima koji su pratili festivale kratkog filma, Tagić je poznat po ostvarenju „Izlaz u slučaju opasnosti“ koji je prikazan na prestižnom festivalu u Klermon-Feranu (Clermont-Ferrand International Short Film Festival) a i nagrađen na festivalu u Pančevu, kao i u Minhenu na Internacionalnom festivalu filmskih akademija. U okviru producentske kuće SENSE Production, 2019. godine započeto je finansiranje Tagićevog debitantskog filma pod naslovom „Yugo Florida“ čiji scenario potpisuje kao koscenarista sa Milanom Ramšakom Markovićem. Ovaj projekat je razvijan kroz programe: CECI Moulin d Ande, francuske rezidencije za razvoj scenarija, „Moj prvi scenarij“ radionice u okviru Zagreb Film Festivala i First Films First radionice koja pomaže razvoj debitantskih filmova. Na poslednjem konkursu za sufinansiranje proizvodnje dugometražnih igranih filmova Filmskog centra Srbije, „Yugo Florida“ je bio među podržanim projektima.

Tvoj debitantski projekat, „Yugo Florida“ je upravo podržan na konkursu Filmskog centra Srbije, dakle pre svega, čestitam! Za svakog reditelja je prvi dugometražni film veliki i važan korak u karijeri. Borba do toga je često dugačka i naporna. Kakva je za tebe važnost debitantskog celovečernjeg filma? Šta je ono što je važno za reditelja kada se upušta u pripremanje debitantskog ostvarenja? Kako si i kada osetio da si spreman za prelazak u dugometražnu formu?

Najveći problem je opterećenje. Većina autora opterete sami sebe da moraju da urade nešto veliko, da pokažu svima nešto što niko nikada do sada nije, da „stupe na scenu u velikom stilu“. Ta ogromna očekivanja uglavnom samelju ljude. Previše tereta se stavi na leđa tog nesretnog debitantskog filma i onda rezultat, kakav god da je, uvek bude nezadovoljavajuć, a reditelji posle prvog filma padnu u krizu, počinju da sumnjaju u sebe i sve ćešće se dešava da se na drugi film čeka godinama, ako ikada i dođe do njega. To nije, naravno, jedini izazov, postoje i drugi. Teže je ovladati dramaturgijom i režijom dugometražnog filma, pošto je dramaturgija kratkog filma nešto sasvim drugo. Mnogima ta tranzicija teško pada, ne mogu da pronađu sebe i imaju kreativne muke, koje se opet nadovezuju na velika očekivanja koja imaju. Treći problem je finansiranje. Ako se i izboriš sa samim sobom (smeh), predstoji ti borba sa svetom. Sad kad sam sebe ubedio da ovaj film vredi i da treba da postoji, treba ubediti i druge, komisije, fondove i čuda. Debitanti su izuzetno teško dolazili do novca za svoje filmove, nisu uspevali da se probiju na našem fondu. Situacija se malo popravila poslednjih par godina od kad postoji konkurs isključivo za debitante. Kod mene je bilo slično. Iza sebe imam tri propala scenarija za dugometražne filmove. Šest, odnosno sedam godina bezuspešnog konkurisanja, bio sam na ivici da odustanem od režije, postao sam pomoćnik režije i sebi ponavljao da tu ulogu prihvatam i da je to potpuno u redu, da ne treba da osećam frustraciju zbog toga. Kada sam stvarno mislio da se meni prvi film nikada neće desiti, desilo se „Jutro“. Sad je ipak malo lakše.

U obrazloženju konkursne komisije Filmskog centra Srbije stoji da je „Yugo florida” priča o putovanju oca i sina, u raspadnutom očevom automobilu, na putovanju na kome se konačno upoznaju i to baš onda kada otac zauvek odlazi… Sa lakoćom, duhovitošću i bez patetike, autori scenarija govore o krhkosti i prolaznosti ljudskog života”. Kako si i kada počeo rad na ovom filmu? Šta on tebi lično kao autoru znači? Odakle si povukao prvu inspiraciju za ovu temu? Kakvi su ti dalji planovi za ovaj projekat?

Ovo je najličnija priča koju sam napisao. Moj otac se razboleo 2015. godine i par meseci pre nego što će umreti, želeo je da ga odvezem do manastira kako bi se ispovedio. Ono što je bilo čudno je što je on ceo život bio komunista i ateista, mene nije ni krstio i ne mogu da kažem da je imao neki razvijen odnos prema religiji. Novembarsko jutro, on se verovatno prvi put u svom životu uspavao i kasnili smo, bio je nervozan. Seli smo u njegov vremešni Yugo, a ja sam vozio. Auto je bio polu-ispravan, put zaleđen. To prepodne je verovatno najtužnije, najsmešnije i najapsurdnije prepodne mog života. Dve godine kasnije, 2017. počeo sam da pišem scenario isprva sâm. Nisam mogao da se izborim sa materijalom, bio je previše ličan, nisam uspevao da razgraničim šta je meni privatno važno, a šta je dobro za film. Onda su se uključili scenarista Milan Ramšak Marković i producentkinja Marija Stojanović. Milan je preuzeo na sebe da prema materijalu koji sam pružio bude objektivniji i oštriji, a Marija je bila konstantno tu da se s njom konsultujemo o svakoj promeni i da iznova čita nove i nove ruke scenarija i na njih daje komentare i predloge. Dalje nas očekuje konkurisanje na stranim fondovima i pojavljivanje na marketima, pa u odnosu na to ćemo videti kuda dalje.

Radio si kao reditelj na televiziji i napravio jedno izuzetno važno ostvarenje za domaću televizijsku scenu – seriju „Jutro će promeniti sve“. Kakva je razlika u pristupu režiji televizijskih formata i filma i da li je ima? Šta ti odgovara u jednom a šta u radu u drugom mediju? S obzirom da si i autor scenarija za svoja ostvarenja na televiziji, kakva je razlika za autora između TV serije i filma? Da li rad na jednom može biti koristan na rad na drugom formatu?

„Jutro“ i „Mama i Tata“ su serije kojima sam pristupio identično kao i spremanju filmova. Razlike postoje, ali nisu velike. Mislim da je osnovna razlika i dalje to što kad je serija u pitanju postoje rokovi, vreme za koje je neophodno snimiti ili izmontirati seriju da bi se ona emitovala onako kako je propisano ugovorom. Film je još uvek oslobođen tog pritiska. Nadam se da ću svoj film uspeti da radim tempom kojim ta priča zaslužuje. Rad na seriji je i dalje pun kompromisa. Snimanje je izuzetno napeto, odluke se donose brzo, često ne posežemo za najboljim rešenjem već za onim koje je izvodljivo. Serije su divna stvar i presrećan sam što mi je pružena prilika da radim, da vežbam svoj zanat, iz projekta u projekat se osećam sigurnijim, učim i razvijam se. Reditelji režiraju filmove na svakih 6-7 godina, i to ako imaju sreće. To su prevelike pauze. Još jedna važna razlika je to što u serijama nema „izbačenih scena u montaži“. Minutaža mora da se ispuni. Mislim da dok smo radili „Jutro“ bukvalno je sve što smo snimili ušlo u seriju. Koliko se sećam, od epizoda koje sam ja režirao, u montaži je izletela jedna scena koja je trajala manje od minut.

I na filmu i na televiziji skoro uvek si potpisivao i scenario i režiju, tako da možemo reći da si najčešće imao kompletan autorski pristup u svom radu. Da li su ova dva procesa za tebe neodvojiva? Koji od ta dva procesa ti više leži, ili su ti podjednako dragi? Šta za tebe znači biti filmski autor?

Pre svega sam reditelj, tu se osećam dobro, ali volim da pišem i da učestvujem u procesu pisanja. Mislim da je pisanje scenarija najbolje u timu. Makar i samo jedna osoba pisala, a druga bila tu da daje sugestije i komentare. Neophodan je dijalog. Bar meni, možda drugima nije. Nije mi važno da li ću biti koscenarista, saradnik na scenariju ili neću biti uopšte potpisan, bitno mi je da sa scenaristom otvorim dijalog i da jedan drugom sve kažemo, da izbacim iz sebe i najgluplje predloge. Kroz proces razgovora i pisanja pronalazim ideju filma, rediteljski koncept i jezik ne mogu da odvojim ta dva procesa.

Puno si radio kao pomoćnik režije, a bavio si se i kastingom, tako da si sem u režiji, dosta vremena proveo i u drugim segmentima filmske umetnosti i industrije. Šta je rad u tim segmentima filma doneo za tebe kao reditelja?

Dok sam studirao, najviše sam se plašio snimanja. Voleo sam pisanje, pripreme i montažu, ali snimanje mi je bilo pakao. Nekako se tako namestilo da sam postao pomoćnik pa mi je posao postao isključivo vezan za snimanje, ono što najviše mrzim (smeh). Zavoleo sam set i dobio priliku da mnogo naučim. Kroz proces rada sa rediteljima, koji su pretežno bili mladi i debitanti, mnogo sam naučio, bili su divni prema meni, pomogli su mi da se razvijem. Bio sam presrećan što imam priliku da ih posmatram dok rade i da s njima zajedno učestvujem u stvaranju njihovih filmova.

Radio si sa puno različitih saradnika u pogledu fotografije, montaže, muzike, kostima… Kako biraš saradnike sa kojima radiš? Koliko su saradnici deo tvog autorskog procesa?

Saradnici su ključni. Svako od njih ponaosob bolje zna svoj deo posla od mene i na svaku moju ideju oni mogu da imaju još bolju. Motivacija i želja su najvažniji. Kad ulazim u novi projekat ubedim sebe da će to biti serija ili film koji će biti genijalni i da moram da dam svoj maksimum. Potrebno mi je da i moji saradnici poveruju u to. Onda zajedno možemo da kreiramo. Nervira me „profesionalizam“ u smislu da je neko previše poslovan u pristupu stvarima. Neophodna je vera da je taj film veći od nas i da svet mora da vidi naš film i koliko god ta ideja bila iluzija i laž, neophodna je da bi ste se uopšte upustili u stvaranje filma. Mislim da je moguće stvoriti dobru atmosferu i da naporan rad može da dođe iz pozitivnog mesta, a ne iz sadizma i maltretiranja svojih saradnika. Isto pristupam i glumcima, ne tražim od njih ono što ne bih i sam uradio. Ne želim da manipulišem ili da iskorišćavam, samo želim da zajedno damo svoj maksimum. Pravio sam greške, umeo sam da budem grub prema ljudima i sad kad pomislim na neke trenutke, malo me je sramota, ali radim na tome.

Kakav značaj misliš da filmska kritika ima danas? Koliko ti sam čitaš filmsku kritiku i da li i na koji način kritike utiču na tvoj utisak kada si u poziciji gledaoca? Kako filmske kritike utiču na tebe kao autora, kada je reč o tvojim delima?

Nemam problem sa kritikom i kritičarima. Ranije sam bio preosetljiv, sada sam se naterao da očvrsnem i da istrpim. Moram da prihvatim i dobre i loše kritike, ali moram da budem svestan da i jedne i druge mogu da budu pogubne. Pozitivne kritike uljuljkavaju, a negativne mogu da stvore nesigurnost, frustraciju. Kada je „Jutro“ emitovano, posle par nedelja sam odučio da prestanem da čitam kritike, kao i komentare na društvenim mrežama. Nisam mogao to da izdržim, bilo je previše. Bilo je dobronamernih kritika koje su ukazivale na neke manjkavosti serije, i to sam prihvatao, ali bilo je i onih otvoreno otrovnih, malicioznih. Kompleksan je svet u kom živimo, društvene mreže su dale mogućnost svakome da ima mišljenje o svemu. To nije problem, tako i treba da bude, ali često se zapitam odakle ljudima pravo na toliku samouverenost. Prava i ozbiljna filmska kritika se, nažalost, gubi u tom moru mišljenja.