Vladimir Vulević (1984) studirao je svetsku književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, a kratkometražno ostvarenje „Kako sam pobedio lepak i bronzu“ (2020) je njegov diplomski rad na studijama filmske režije u Hamburgu pod mentorstvom Angele Šanalek. Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Lokarnu, a domaća publika imala je priliku da ga pogleda na ovogodišnjem Festivalu autorskog filma u okviru selekcije „Hrabri Balkan“.

Za Filmoskopiju, Vulević govori o ovom ostvarenju, uticaju književnog obrazovanja na njegovo filmsko stvaralaštvo, rodnom Priboju u koji je smeštena radnja filma…

Reci nam nešto više o sebi? Kako se razvijao tvoj put od književnosti ka filmu?

Studirao sam svetsku književnost i teoriju književnosti pre 5-6 godina i moj ulazak u svet filma bio je sasvim slučajan. Naravno, filmove sam uvek rado gledao, ali nikada nisam nameravao da se bavim time, niti sam jedan od onih ljudi koji su odrastali u Kinoteci. Nakon što sam diplomirao želeo sam da nastavim dalje obrazovanje, a prvo sam razmišljao o studijama dramaturgije u Nemačkoj, međutim nisam imao dovoljno visok nivo znanja nemačkog jezika, stoga sam se odlučio za filmsku režiju jer oni nisu imali taj zahtev po pitanju jezika. Snimio sam dva kratka filma za prijemni, a u klasu me je primila nemačka rediteljka Angela Šanalek.

Radnja filma „Kako sam pobedio lepak i bronzu“ smeštena je u tvom rodnom gradu Priboju i prati život fabričkog radnika Mihajla (Hasan Čičić), a na širem planu film oslikava sveopšte ništavilo u koje su ljudi iz manjih sredina zbog teškog života zapali. Kako se javila ideja za film i kako je tekao proces razvoja?

Pre ovog snimio sam tri kratkometražna filma sa Ninom Zeljković, a ovo je prvi put da sam imao jasno koncipiran scenario, kog sam se rigorozno pridržavao. Scenario je napisan relativno brzo, a s obzirom da dolazim iz književnog background-a, delovi iz off-a su koncipirani kao narativni pripovedački tekst, a na slici je prikazana dinamika malog mesta. Dopala mi se ideja da tekst ne ometa sliku i obrnuto. Iz nekog razloga Priboj mi nije bio prva opcija što se lokacije tiče, ali nakon predloga mog prijatelja, reditelja Luke Papića, odlučio sam da film snimim u svom rodnom gradu. Nakon te odluke sve je teklo poprilično lako i brzo.

Koji književni uzori su do sada najdirektnije uticali na tebe kao filmskog stvaraoca?

Što se književnog uticaja tiče, nije postojala svesna tendencija. Naravno, sve što radite je konglomerat onoga što vidite, pročitate, čujete. Međutim, najdirektnije sam bio inspirisan sredinom u kojoj sam odrastao i ljudima koji tamo žive.

Film je na neki način slika svakodnevice Priboja, kao i većine provincijskih mesta u Srbiji danas. Društveno-politički, materijalni i ekonomski efekti koji su pogodili društvo tokom prolaska kroz tranziciju reflektuju se na ljude i njihove životne priče. Budući da je film imao svetsku premijeru na filmskom festivalu u Lokarnu, šta misliš kako je uspeo da komunicira sa inostranom publikom?

Nisam imao tu ideju od trenutka kad sam krenuo da pišem, osim što nisam želeo da imenujem Priboj, i to upravo iz te potrebe za univerzalizacijom problema manjih sredina u kojima je život sveden na puko preživljavanje. Naravno, iako se nisam fokusirao na širi društveno-politički kontekst on je ipak nezaobilazan, a u filmu se čak i pominju prošla vremena u kojima je protagonista rastao. Nedostaci društva su očigledni, ali bez namere da se društvo kritikuje. Ovo je lična priča čoveka koji sam mogao biti i ja da nisam imalo priliku i sreću da odem iz Priboja. Smatram da postoji šira prepoznatljivost problematike čoveka mojih godina koji se jednostavno nije snašao i to je nešto što se ne tiče samo ovog područja.

Odlučio si da radiš sa naturščicima, i to ljudima koji žive u Priboju i deo su celokupne atmosfere ovog malog industrijskog grada. Kako si se odlučio na ovaj potez i koliko je to bilo olakšavajuće, a koliko otežavajuće za tebe?

Zapravo je većina njih aktivna u nekom amaterskom pozorištu i glumački su pismeni. To je upravo ono što sam tražio, ljude koje imaju stvarnog iskustva u poslovima koje obavljaju kao filmski karakteri. Protagonista (Hasan Čičić) je pre desetak godina radio u fabrici, tako da mu je mašina na koju smo ga stavili bila poznata od ranije. Naravno, tokom snimanja iskrsavali su problemi, što je neizbežno, ali uglavnom je proces tekao prirodno i jednostavno, a glumci su jasno razumeli direktivu. Na kastingu je sve uzeto u obzir, od fizičkog izgleda, do modela ponašanja. Imali smo probe u trajanju od tri, četiri nedelje, a izuzetak je devojčica (Iva Bjelić) sa kojom sam bio oprezan jer mi je jasno da deca to shvataju kao igru i da bi duže i češće probe bile kontraproduktivne, tako da smo sa njom pre snimanja prošli samo neke opšte stvari.

Kad si spomenuo lik devojčice, on je veoma zanimljiv jer si kroz njega obradio temu česte pojave verske opsesije kod dece. Možeš li da nam kažeš nešto više o tome?

Put ka tom segmentu devojčicine naprasne religioznosti je zapravo išao preko njene igre sa kućnom hemijom, što je jedini autobiografski momenat u filmu. Ta naprasna religioznost zapravo funkcioniše kao kontrapunkt njenom činu zalivanja biljke hemikalijama. Značenjska komponenta tog segmenta je neobična povezanost između devojčice i Mihajla koji je takođe za vreme svog odrastanja tokom komunističkog režima imao sličan poriv. Naravno, ovde nema govora o ozbiljnoj, dubljoj religioznosti, radi se o sujevernom praktikovanju religije koji nastaje kao potreba za iskoračenjem iz porodičnog obrasca.

Pored toga što su glumci ljudi koji žive u ovoj sredini, film i formalno podseća na dokumentarni. Da li je taj dokumentaristički efekat nastao spontano ili je bio svestan i promišljen?

Film je od početka koncipiran i izveden kao igrani ali sa namerom da se uzdigne na nivo dokumentarnog. Odnosno, trudili smo se da lična iskustva koja ti ljudi nose u sebi uobličimo na nama interesantan način, a dokumentarni efekat proističe iz toga.

Reprezentacija mladih ljudi iz ovog miljea nije česta u domaćoj kinematografiji. Koliko je po tvom mišljenju reprezentacija mladih u srpskom filmu verodostojna?

Smatram da je to duboko lična stvar, svako piše i snima o onome što ga dotiče. Drago mi je kad pored brojnih posleratnih tematika i naivnih komedija, vidim hrabrije i intimnije napore da se nešto ispriča.

Koliko je mladim autorima u Srbiji teže da snime prvi film u odnosu na njihove kolege u Nemačkoj? 

U svemu ovome sam poprilično kratko, tek neke tri-četiri godine, tako da o širim uslovima u kojima se film planira i snima znam jako malo. Naravno, za ovo relativno kratko vreme uspeo da osetim koliko se život u EU odvija lakše i jednostavnije, i to se odnosi na sve oblasti ljudskih delatnosti i aktivnosti. Sredstva sam dobio od akademije koju pohađam, a film je podržan od Filmskog centra Srbije, i to je sve što mogu da kažem iz ličnog primera.

Šta je ovaj stvaralački proces za tebe predstavljao na ličnom planu?

Osećam prvenstveno zahvalnost prema celokupnom iskustvu i akademiji koju pohađam. Osećam zahvalnost prema celokupnom iskustvu, Luki Papiću od koga sam naučio mnogo i koji je mnogo više od direktora fotografije na ovom filmu i producentu Srđi Vuču. Ovaj film podjednako vidim i kao njihov i planiram sa njima nastavak zajedničkog rada.

Na kraju, kakvi su ti dalji planovi, da li trenutno radiš na nekom projektu?

Trenutno radim na scenariju sa Lukom Papićem za njegov drugi dugometražni film, a posle toga planiramo još jedan zajednički film. Takođe, glumim u dugometražnom filmu moje prijateljice, nemačke rediteljke Helene Vitman, koji smo snimali ove i prošle godine u Marselju i na Korzici, a trebalo bi da realizujemo još nekoliko scena u maju sledeće godine u Alžiru. Sa svojim sledećim filmom ću morati malo da sačekam, ali sam koncipirao scenario i nadam se da ću njime aktivno da se bavim od početka 2022.

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Katarina Šoškić