Ivana Mladenović (1984) je srpska rediteljka i scenaristkinja koja živi i radi u Rumuniji. Nakon dva kratkometražna filma, publici se 2012. predstavlja prvim dugometražnim filmom – dokumentarcem „Isključi svetlo“, za koji je na Sarajevo Film Festivalu nagrađena Srcem Sarajeva za najbolji dokumentarni film. Godine 2016. prvi put se oprobala kao glumica u „Srcu sa ožiljcima“ poznatog rumunskog sineaste Radua Žudea, nakon čega se vraća režiji i potpisuje svoj prvi celovečernji igrani film „Vojnici. Priča iz Ferentarija“ (2017), propraćen uspešnom turnejom na svetskim festivalima (Istanbul, San Sebastijan, Trst). Sa „Ivanom Groznom“ (2019), rediteljka, koscenaristkinja i glumica odlazi korak dalje u svom dokufikcijskom pristupu. „Ivana Grozna“ veoma je zapažena na evropskim festivalima i autorki donosi specijalnu nagradu žirija u kategoriji „reditelji današnjice“ na prestižnom Filmskom festivalu u Lokarnu.

Dijalozi u filmovima „Vojnici. Priča iz Ferentarija“ i „Ivana Grozna“ odaju utisak autentičnog, na momente i improvizovanog, uhvaćenog „na živo“, iako su temeljno uvežbani. Kako ste koscenarista Adrijan Škjopa i ti uspeli da postignete takvu dijalošku neposrednost? Drugim rečima, koliko je za scenariste važno da budu u stalnom kontaktu sa različitim jezičkim registrima?

Filmovi koje sam dosad radila su rekonstrukcije stvarnih iskustava i, koliko je to bilo moguće, rekonstruisani su upravo sa ljudima koji su ta iskustva proživeli. „Vojnici” je film zasnovan na autobiografskom romanu Adrijana Škjopa, u kojem Adrijan u ulozi samog sebe prepričava svoju ljubav sa bivšim zatvorenikom koja se odvija u ozloglašenom kraju Bukurešta. U „Ivani Groznoj” otišla sam korak dalje, govoreći o sopstvenom traumatičnom iskustvu, odlučila sam ne samo da glumim sebe već i da u film uključim prijatelje i porodicu, rekonstruišući stvarne događaje i fikcionalizujući ih što je manje moguće tako da film postane isečak iz stvarnosti.

Rad sa Adrijanom se upravo zasniva na toj diskretnoj fikcionalizaciji stvarnih događaja. On ima mnogo ciničnije viđenje života i društva, tako da se uvek postara da te dijaloge, koje pozajmljuje od stvarnih ljudi učini komičnijim. Kada se naturščicima da tekst, koji je uglavnom sačinjen od njihovih reči i stavova, samo u vedrijem kontekstu, mnogo im je lakše i prihvatljivije da glume.

Glumačka podela u filmovima „Vojnici. Priče iz Ferentarija“ i „Ivana Grozna“, koje možemo opisati kao dokufikcije, pretežno se oslanja upravo na naturščike. Francuski reditelj Benoa Žako kaže, parafraziram, da je „svaki film dokumentarac o glumcu“. Da li bi se Žakoova tvrdnja mogla primeniti na ova dva filma?

Na neki način jeste, ali to zavisi od pristupa reditelja i zato je jako bitna veza koju imaš sa glumcem naturščikom. Ljudi koji su glumili u mojim filmovima rekli su da je za njih gluma bila kao rad u rudniku i da ne bi prihvatili da glume više ni kod mene ni kod drugih ljudi. Saradnja je teška jer ljudi uglavnom misle da je gluma lak posao, ali ubrzo shvate da si jako ranjiv i razoružan što nije baš pozicija koja može lako da ti odgovara. Način kojim se ja vodim, kojim verujem da štitim i sebe i glumca naturščika su jako duge pripreme glumaca. U „Vojnicima“ su pripreme glumaca naturščika trajale oko godinu i po dana, tako da do trenutka snimanja oni postaju glumci. Razgovori, vežbe, probe, objašnjenja su dug proces i postaje im prihvatljivije da shvate da film nije dokumentarac, već igrani film.

U jednom razgovoru kao uzor navodiš i Makavejeva. Šta je ono što mladi reditelji mogu i danas da nauče od Maka, više od pola veka nakon izlaska „Čovek nije tica“?

U pitanju je scena u kojoj se Anka i Andrej, likovi iz filma „Ivana Grozna“ sastaju sa gradonačelnikom i festivalskim odborom koji ih je pozvao da sviraju na festivalu posvećenom srpsko-rumunskom prijateljstvu. Anka, lik u filmu, šokira sve svojim temama o organizovanju  festivala klitorisa, koji je želela da pretoči u bronzu. To je bila i asocijacija na pozlaćenu skulpturu penisa iz „Slatkog filma“ Dušana Makavejeva, ali je Anka to okrenula na njenu feminističku perspektivu. Dušan Makavejev je taj film snimio kada je iz Beograda izbegao u Kanadu, što je učinila i Ankina porodica, tako da film prevashodno govori o mudrosti putovanja i stvaranja u inostranstvu i kako to može da se prevede kada se čovek vrati kući.

Anka je moj omiljeni lik u filmu – feministkinja koja organizuje festival klitorisa u Rumuniji i pokušava da o tome razgovara sa Srpkinjama. Mislim da taj mali dijalog mnogo govori o društvenim pozicijama žena u obe zemlje. Teme su ozbiljne, ali nam je bilo bitno da o njima razgovaramo kroz humor, jer postoji šansa da na taj način približimo ljude problemima o kojima želimo da razgovaramo.

Okosnica tvojih dugometražnih igranih filmova su junaci koji su u raskoraku sa konzervativnim okruženjem, u borbi za emancipaciju. Da li i u kojoj meri svoj filmski rad i film uopšteno vidiš kao emancipacijsko oruđe?

Moj odnos prema tome je dvostruk. Iako mislim da ne postoji umetnost koja nije politička, isto tako me je i strah od filmova koji su tu samo zarad toga. U mojim filmovima politička borba je uvek bila u drugom planu a fokus je bio na odnosu likova i njihovoj ljubavi. U „Vojnicima“ je to bila veza antropologa i bivšeg zatvorenika. U „Ivani Groznoj“ je u pitanju mlada devojka koja pokušava da pronađe razlog svog nezadovoljstva, dok sve vreme misli da ima zdravstvene probleme. Počinje vezu s mlađim momkom iz njenog rodnog grada, ali u isto vreme pokušava da sakrije vezu s njim, dok se predstavlja porodici i stanovnicima malog grada kao emancipovana osoba. U čitavom filmu postoji nesigurna ravnoteža između napredovanja ka budućnosti i pridržavanja starih tradicija. Ivana toliko očajnički želi da poduči svoju malu zajednicu onome što je naučila u inostranstvu, ali ipak nije spremna da te stvari prihvati sama. Kao što su rekli neki meni dragi ljudi: ovo je film koji prikazuje generaciju koja kao da je zaglavila u večnom pubertetu. Možda su previše pametni da bi nastavili život svojih roditelja, ali su preslabi da bi izgradili novi svet.

U dokumentarcu „Isključi svetlo“ i igranom filmu „Vojnici. Priča iz Ferentarija“ problematizuješ položaj romske zajednice. Ako uzmemo u obzir često previše romantizovanu sliku Roma kod mnogih evropskih reditelja (Petrović, Kusturica, Gatlif, itd), da li si se plašila da ne upadneš u zamku egzotizacije Roma? I da li je zapravo tvoj manjak estetizacije Roma i obrađivanje njihovih konkretnih društvenih problema jedan od načina da se demistifikuje ova tema?

U „Vojnicima“ je reč o antropologu koji se, pošto je raskinuo sa devojkom, seli u Ferentari (rumunski geto) gde veruje da će najbolje istražiti temu za doktorske studije koja se zaniva na novijoj romskoj pop muzici. Dok je tamo, upoznaje Alberta, siromašnog bivšeg osuđenika koji mu obećava da će ga upoznati sa romskim muzičarima i vrlo brzo započinju nepredvidivu vezu. Adaptirajući Adijevu knjigu u film, nisam želela da napravim etnografsku studiju Ferentarija, ali kroz odnos između Alberta i Adrijanovog lika govorimo o društvenim pitanjima koja se pojavljuju u knjizi i filmu: siromaštvo je dakle glavna tema. Moram priznati da je postojalo iskušenje da se skoncentrišem na egzotične delove zajednice, jer u Ferentariju gde god da preusmeriš kameru dešava se neki film. Kroz istraživanje i razgovore, kako sa pripadnicima zajednice tako i sa raznim organizacijama koji se bave tim pitanjem, polako sam shvatala problem prikazivanja zajednice na taj način.

Radeći na filmovima u kojima je realizam podloga za rekonstrukciju stvarnih iskustava likova, mene nikada nije zanimao magični realizam niti bilo kakva izgradnja magičnih svetova sa nadrealnim umecima. Bilo mi je bitno da pokažem kako svetu nisu potrebne fikcionalizacije te vrste, da je stvarnost dovoljno „luda“ i da je svet pun neverovatnih okolnosti koje se mogu direktno preslikati na film. Nažalost, filmovi koji prikazuju ovu zajednicu na romantizovan način ne pomažu da shvatimo njenu marginalizaciju i da se rešimo rasizma. Međutim, postoji nešto u tome da se pripadnici zajednice najviše interesuju za filmove koji prikazuju magičnu verziju sveta. Mislim da je reč o njihovoj želji da se otrgnu od realnosti i stave se u bajku, a ta bajka nam ipak govori nešto bitno o pojedincu kao pripadniku te zajednice.

Studirala si u Rumuniji, tamo živiš i radiš. Kako se nosiš sa dvostrukim srpsko-rumunskim identitetom? Da li imaš utisak da te u Rumuniji vide kao „srpsku“, a u Srbiji kao „rumunsku“ ili „stranu rediteljku“?

Nikada mi prva opcija nije bila ni studiranje ni život i rad u Rumunij, ali nekada vam život tako namesti. Posle studiranja prava u Beogradu i bezuspešnog pokušaja da se upišem na Fakultet dramskih umetnosti, presekla sam i otišla u Rumuniju. Imam dobru ekipu u Rumuniji s kojima volim da pišem i radim i koju sam pažljivo birala i izgradila poslednjih 15 godina. Srećom, ekipa je počela da se širi i sad su ljudi s kojima se savetujem vezano za scenario, montažu, pretežno iz Srbije. To je verovatno moj način da se nosim s tim, da sebi olakšam, jer svaki put kada sam u Rumuniji, nedostaju mi ljudi iz Srbije, i svaki put kada sam u Srbiji, nedostaju mi ljudi iz Rumunije, tako da sam rešila da ih spojim.

Osim u „Ivani Groznoj“, glumila si u „Srcu s ožiljcima“ Radua Žudea. Da li svoj dalji put vidiš upravo u toj svestranosti, gde se iz scenarističke i rediteljske stolice često prelazi ispred kamere, a koji je zastupljen u savremenom američkom nezavisnom filmu (recimo kod braće Duplas, Lin Šelton, itd.)?

Dosta sam naučila u radu s Žudeom, ali sam tu slobodu glume osetila upravo u „Ivani Groznoj“ i dopalo mi se. Volela bih da sarađujem s ljudima od kojih nešto mogu da naučim, kao i da budem od koristi. Kada mi se neki scenario svidi, kao i rediteljska vizija, želim da budem uključena u proces, nebitno na kojoj poziciji.

Da li pripremaš novi film i, ukoliko da, prema kojim tematsko-estetskim horizontima nameravaš da se uputiš?

Radim na scenariju novog filma koji je takođe adaptacija autobiografske knjige, mlade autorke Lilijane P, čije iskustvo želim da rekonstruišem sa originalnim likovima i lokacijama, u okviru iste estetike fikcionalizovanog realizma. Iako su prethodna dva filma gledala na stvarnost kao na neumoljivu činjenicu kojoj pojedinac ne može da se odupre već pokušava da se adaptira, po modelu „prilagodi se ili umri”, promena teze koju sledeći film donosi jeste da čovek nije isključivo prilagodljivo biće, da nas ljudima ne čini samo inteligencija već́ i mašta, tako da pokušavam da istražim suprotni koncept: šta se dešava sa likom čiji život i stvarnost ohrabre te nemoguće snove i izvesno „ludilo“?

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Adi Bulboaca