Kritika filma Živi svetac

NASLOV: Živi svetac (Mokalake Tsmindani) / REŽIJA: Tinatin Kajrišvili / SCENARIO: Basa Janikašvili, Tinatin Kajrišvili / ULOGE: George Babluani, Levan Berikašvili, Mari Kitia, Gia Burjanadze / TRAJANJE: 100’ / DRŽAVA: Gruzija / GODINA: 2023.

Rudnici su čađavi, trošni i okrutni. Sva nada polaže se u jedan krst, na kom je nepomično telo, obučeno kao svi rudari, sa teškim šlemom i odrpanom odećom. To je njihov kvazisvetac, odomaćeni mučenik, lokalni čudotvorac koji prevazilazi okvire dogme i postaje zajednička ispovedaonica, žrtvenik, uteha i spas. Samo njegovo prisustvo bitnije je i od moći koje poseduje, jer kako verovati u ono što ne možemo da vidimo svojim očima?

Živi svetac, premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, a nedavno ugošćen i na Festivalu evropskog filma Palić, jeste kinematografska studija vere koja tretira njenu prirodu kao fundamentalni ljudski mehanizam za preživljavanje. Ostvarenje je smešteno u ruralno rudarsko naselje u Gruziji čiji se živalj okuplja oko nezvanično kanonizovanog sveca, bivšeg radnika na rudarskim iskopinama koji je poginuo u nesreći. Njegovo ovozemaljsko telo bilo je mučeno i podignuto na krst, a nakon toga se pretvorilo u kamen, što mu je u očima stanovnika donelo titulu svetog.

Kada glorifikovana statua misteriozno oživi i stane na noge, među žiteljima sela zažive nelagoda i strepnja. Simbol vere sada je materijalizovan i kao takav predstavlja pretnju jer gubi ezoterični, apstraktni karakter koji dozvoljava razumu da se prepusti krivudavim Božijim putevima. Dok je bio zamrznut i izmučen, podsećao je (ne)vernike na njih sâme, na njihovu borbu sa nemilosrdnom prirodom fizičkog rada, ali i sa bremenom života.

Povezanost sa predmetom često je srž religijskog rituala – verujući čovek celiva ikonu, pali sveću ili prstima ovlaš prelazi preko izrezbarene ploče koja skriva mošti. Obigravajući oko ideje trojake božanske prirode karakteristične za hrišćanstvo, postavlja se pitanje šta ovog čoveka čini „svetim“, a šta ga čini punopravnim „građaninom“, ako se osvrnemo na ponešto ubedljiviji i precizniji engleski prevod naslova (Citizen Saint – srp. Građanin svetac). Živi svetac pomalo je nalik Bresonovom Baltazaru – obojica nemo bivaju natopljeni ljudskom patnjom, ogorčenošću i strahom. Nevinost i milost koja isijava iz njegovog prisustva može se pripisati neutralnom spokoju u glumi Georgea Babluanija. Jedan od nevernih Toma među lokalnim stanovništvom, kome nisu uslišene molitve za ozdravljenje, rečima iskazuje svoje nezadovoljstvo pred oživelim svecom koji sve ćutke i stoički podnosi. Njegova čovečnost poziva ljude na oholnost, a svetost na poštovanje. Lokalna uprava iskorišćava poverenje koje rudari imaju u sveca kako bi ih vratila riskantnom poslu u prokopima. Zahvaljujući komentaru o upotrebi religije kao instrumentu manipulacije, priča poprima razmere alegorije, koja pak nijednom ne prelazi granicu banalnosti.

Jednostavna priča upotpunjena je mističnom aurom zbog koje granice između prividnog i natprirodnog blede. Gotovo arhetipalni likovi ostavljaju prostor za nijansiranu, ahromatičnu paletu boja koja ispunjava portret jedne sujeverne, (bogo)bojažljive sredine. Strmi, kameniti proplanci gruzijskog sela naglašeni su crno-belom, kjaroskuro fotografijom – zasluga direktora fotografije Kruma Rodrigesa. Neretko primetni izvori svetlosti asociraju na Karavađove biblijske žanr-scene poput Pozivanja Sv. Mateja. Naslagani rudari katkad podsećaju i na lica sa fresaka – zamišljena, napaćena, zamrznuta u pijetetu. Kamera pažljivo beleži njihove voštane facijalne ekspresije dok se kreću kroz surov teren na kome rade. U pozadini odzvanjaju tonovi tradicionalne višeglasne gruzijske melodije, čija rezonantna moć i arhaična ozbiljnost dočaravaju klaustrofobičnost ambijenta. Sublimacija slikovitog i zvučnog iskustva jedan je od najuspelijih aspekata ovog gruzijskog ostvarenja.

Amalgam sumorno-atmosferičnog seoskog ambijenta sa univerzalnom, epskom postavkom priče, kao i istaknuta „otvorena“ religiozna tematika upućuju na Bergmanov Sedmi pečat (1957). Više zbog sličnosti sa nekim novijim monohromatskim evropskim naslovima nego zbog veze sa Bergmanom, staromodna arthaus režija Živog sveca odaje utisak već viđenog. Ipak, ono što unosi svežinu u film jesu iznenađujuće elegantna vizuelna rešenja za relativno šture dijaloške scene.

Živi svetac je misteriozan koliko i oštrouman, duhovan koliko i transcendentalan. Produhovljenost ovog filma pre svega potiče iz ispitivanja čovekove tendencije ka polaganju sve svoje kosmološke snage u jedan jedinstveni, čist, najčešće materijalni simbol. U slučaju sveca, taj simbol se nalazi na granici ovog i „onog“ sveta. Kontekstualizacija opisane tematike kao inherentno hrišćanske nije nužno ograničavajuća – sa ili bez stega veroispovesti, u svakom čoveku leži strah od susreta sa sopstvenom nadom, pretvorenom u krv i meso. Postoji začudna poetičnost i apsurd u ideji da bilo koji oblik vere nije ništa drugo nego obraćanje nemom čoveku od čijeg se odgovora strepi.

(Naslovna fotografija iz filma Živi svetac objavljena je uz odobrenje press službe Festivala evropskog filma Palić.)