Religija noćnih šetnji, projekat reditelja Nikole Ležaića i Filmske kuće Baš Čelik, proglašen je krajem prošle sedmice za najbolji na Holandskom filmskom susretu (Holand Film Meeting), a sredinom ove sedmice obznanjeno je da je producentkinja tog ostvarenja, Jelena Mitrović, pozvana u članstvo asocijacije ACE (Ateliers du Cinéma Européen). To su samo dva od nekoliko povoda za ovaj razgovor.

Iz filma Klopka.
Iz filma Klopka.

Krenimo od Vašeg producentskog učešća u rumunskom projektu Vojnici, priče iz Ferentarija rediteljke Ivane Mladenović… Kako je došlo do te saradnje i o čemu je u tom projektu reč?

Rumunsku producentkinju filma Vojnici, priča iz Ferentarija, Adu Solomon, znam od 2004. godine kada sam pripremala svoj prvi igrani film Klopka. Nekoliko puta smo planirali zajedničku saradnju i sada konačno imamo priliku da radimo jer se nekoliko stvari vrlo dobro poklopilo. Ivana Mladenović, rediteljka i scenaristkinja filma je srpska državljanka koja je studirala u Bukureštu, a sada je dobila novac u Rumuniji za svoj prvi dugometražni film. Scenario za film je odličan, što je prepoznala i naša komisija na konkursu za manjinske koprodukcije i što se potvrdilo odlukom Eurimages fonda za koprodukcije da isti podrži.  U tome je veoma doprineo i veliki uspeh Ivaninog dokumentarca Isključi svetla koji je premijerno prikazan na Filmskom festivalu Tribeka i osvojio veliki broj međunarodnih nagrada, među kojima su Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film i Gopa za najbolji rumunski dokumentarni film. Veoma mi je drago da film nije samo finansijska, već prava koprodukcija u svakom smislu te reči, odnosno da Srbija, iako je manjinski partner, ima glavne kreativne elemente – rediteljku i scenaristkinju filma. Priča filma je smeštena u Ferentari (verovatno najsiromašniji deo Bukurešta), i možemo reći da je to moderna priča o muškim Romeu i Juliji iz siromašnih predgrađa. Vojnici su pre svega priča o ljubavi, a tek onda, kako njena propast postaje neizbežna, priča o krivici. Sukob filma pokazuje šta se desi kad se svet intelektualne srednje klase koja živi u centru sudari sa siromašnim svetom otpadnika u Ferentariju. Dva veoma različita sveta, sa jakim i nesvodivim ličnostima.

Producentkinja Jelena Mitrović.
Producentkinja Jelena Mitrović.

Budući da ste već u svojstvu producenta radili na jednom (kratkometražnom) rumunskom filmu, a da vam sledi ta nova saradnja i da novije srpske filmove počesto prozivaju na račun upadljivih referenci na recentniji rumunski film, kako vi vidite tu sveopštu fascinaciju art-house filmovima koji stižu iz Rumunije?

Da, radila sam već jednu rumunsko-srpsku koprodukciju, koja se snimala na teritoriji Srbije i koja nije dobila pomoć našeg fonda, već je isključivo finansirana sredstvima Filmske kuće Baš Čelik. U pitanju je kratkometražni igrani film Shortzina, reditelja Radua Mihaija, u kojima glavne uloge igraju Nebojša Glogovac i mladi glumac Pavle Čemerikić. Film je jako dobro prošao na međunarodnim festivalima. Srpska kinematografija ima odlične autore, čiji se stil ne nadovezuje na novi rumunski film, već zapravo predstavlja, u najboljem smislu tog izraza, novi talas srpskog autorskog filma koji je uspeo da se u međunarodnoj kritici i festivalskom životu izbori za svoje mesto. Više vidim kao problem to da za takve filmove koji osvajaju značajne međunarodne nagrade, koji su međunarodno priznati i prepoznati kao srpski širom sveta, nema mesta u srpskim bioskopima. Nije dobro kada se jedan srpski film prikazuje kraće u Srbiji u bioskopima, nego u Francuskoj ili Nemačkoj. Ja sam fascinirana time koliko se rumunska kulturna javnost okrenula promociji svojih autorskih filmova i koliko su se za relativno kratak period izborili da budu dominantni ne samo u svetskoj kinematografiji već i u svojoj zemlji, u kojoj uživaju veliku popularnost. Fascinacija rumunskim filmom u svetu, pa i kod nas nije slučajna, oni svake godine proizvedu nekoliko izuzetnih filmova, koji osvajaju nagrade na najvažnijim filmskim festivalima, u Kanu, Berlinu i Veneciji.

Šta se u ovom trenutku zbiva sa novim projektom Srdana Golubovića, koji je jedan od pobednika na prethodnom konkursu FCS-a, koliko je taj projekat u ovom trenutku daleko od same realizacije?

Projekat se trenutno nalazi u fazi priprema i procesu zatvaranja finansijske konstrukcije. Reditelj Srdan Golubović radi na finalnoj ruci scenarija, izviđanju lokacija za snimanje i kastingu. Ukoliko se sve stvari poklope finansijski, nadamo se da ćemo ući u snimanje na proleće-leto 2017. godine.

Iz filma Klip.
Iz filma Klip.

Možete li da nam podrobnije predstavite taj projekat, o čemu se tu radi ko će sve raditi i sarađivati na njemu?

Projekat je inspirisan istinitim događajem. Otac je film o gubitniku, odbačenom i poniženom čoveku, koji kroz svoje putovanje, hodajući od svog sela na jugu Srbije do prestonice, sa kraja na kraj zemlje, iz protesta, dostojanstva, želje da dokaže i sebi i drugima, iz očaja – postaje heroj. Koproducenti filma su Aleksandar Ris (producentska kuća Neue Mediopolis Filmproduktion GmbH iz Nemačke), Čedomir Kolar (ASAP Films iz Francuske), Boris T. Matić (Propeler film iz Hrvatske) i ZDF Arte televizija. Srdanov autorski tim sa kojm će raditi je zapravo isti kao i na prethodnim filmovima – direktor fotografije je Aleksandar Ilić, scenograf je Goran Joksimović, kostimograf Ljiljana Petrović. Na kastingu se trenutno radi i to će sigurno biti najzahtevnija i najvažnija stvar na ovom filmu.

krugovi
Iz filma Krugovi.

I dalje je malo realizovanih rediteljki u srpskom filmu, a sve je više producentkinja i studentkinja produkcije, ima li rodna koponenta uopšte ikakve veze sa takvim stanjem stvari?

Ovaj podatak vam nije tačan. Nažalost, vrlo malo svršenih studentkinja produkcije se okreće radu na filmu, više se fokusiraju na rad na televiziji, reklamama, marketing i servisnim produkcijama, jer je tu budućnost izvesnija. Nas producentkinja koje  radimo domaće filmove i koje smo upoznate sa načinom rada na budžetu i zatvaranjem finansijske konstrukcije na domaćem filmu veoma je malo. U ovom trenutku mogu da spomenem Snežanu Penev, Nikolinu Vučetić Zečević, Tatjanu Žeželj Gojković, Milenu Garfild i Natašu Damnjanović kao koleginice koje se bave produkcijom domaćih filmova. Kao producent uspešne rediteljke Maje Miloš, i kao neko ko radi na FDU-u, mogu da kažem da imamo više realizovanih talentovanih rediteljki. Poslednjih nekoliko godina, mnogo više pažnje od muških autora privukle su Maja Miloš, Mina Đukić, Marta Popivoda, Mila Turajlić. Na nedavno završenom Filmskom festivalu u Sarajevu, mlada rediteljka Milica Tomović je osvojila Srce Sarajeva za najbolji kratki film. Na prvom konkursu FCS-a,  koji je raspisan nakon tri godine pauze su pomoć, između ostalih, dobile i rediteljke Ana Maria Rossi i Maša Nešković. Tako da nije reč o rodnoj komponenti, nego o kvalitetu projekata i talentu mladih rediteljki. A u zemlji u kojoj je u novembru 2015. godine, zahvaljujući Bobanu Jevtiću i sada bivšem ministru Ivanu Tasovcu, raspisan konkurs za  stimulaciju proizvodnje domaćeg filma nakon tri godine pauze, vrlo je teško govoriti o statističkim podacima.  Evo, 2016. godine imamo konkurs dva puta, ali šta će biti sa 2017. godinom ako se smanji budžet za kinematografiju? Ukoliko opet dođemo u situaciju da nemamo konkurs za stimulaciju proizvodnje, sigurno će biti sve manje realizovanih rediteljki i mladih producentkinja koje će želeti da rade na filmu, jer proizvodnje filmova neće biti.

Iz filma Rabbitland.
Iz filma Rabbitland.

Postoji li neki projekat koji je do ovog trenutka ostao vaš nedosanjani san, nešto što bi u potpunosti bilo saglasju sa vašim viđenjem filma i doživljajem doprinosa filmskog producenta?

Ne postoji. Želim da se bavim savremenim temama, pričama koje u središte stavljaju pojedinca koji se bori za svoje snove, dostojanstvo i slobodu. Uprkos društvenim okolnostima, nepravdi, raslojavanju, siromaštvu. Mislim da film mora da ima emociju, koja proizilazi iz te borbe junaka i iz njegovog ličnog doživljaja stvarnosti i sveta koji ga okružuje.

Naša sagovornica Jelena Mitrović.
Naša sagovornica Jelena Mitrović (foto: Maja Medić).

 Razgovarao: Zoran Janković