Nedavno okončano 18. izdanje Evropskog festivala animiranog filma – Balkanima u takmičarskom programu srpske animacije ponudilo je jednočasovni presek ovdašnje produkcije kroz devet kratkometražnih animiranih filmova domaćih autora, pretežno mlađe generacije.

Dva najintrigantnija filma selekcije – „Linije“ Ivana Stojkovića i „Očeva prokleta kamera!“ Miloša Tomića – osim nedvojbene tematsko-formalne inventivnosti, dele i viđenje animacije kao sredstva za stvaranje izrazito fluidnog prostora. Slika je kod Stojkovića i Tomića ispunjena pokretom i dešavanjem, elementi se neprestano preobražavaju, grade i razgrađuju, pravolinijski ustrojenoj priči i narativnim konvencijama nadređujući fragmentarnost i asocijativnu logiku. „Linije“, kratki metar mešovite tehnike (slikanje, kolaž, stop motion, tradicionalna i digitalna animacija), kroz kubistički predstavljene protagoniste i reljefnu drveno-papirnu teksturu tematizuje sećanje, porodične odnose i generacijsko nasleđe. „Očeva prokleta kamera!“ takođe rabi munjevit i eliptični izraz kada progovara o porodičnoj problematici. Inspirisan radovima i arhivom slovenačkog fotografa Dragiše Modrinjaka i izveden u kombinovanoj tehnici crteža na papiru i stop animacije, pobednički film srpske selekcije prikazuje dečaka koji se svom snagom upinje da privuče pažnju oca fotografa. U frenetičnom vrtlogu polaroida, lica, foto-aparata i filmova briše se granica između ljudi i mašina, fotografa i fotografisanih, te nazire sasvim aktuelno pitanje: kako se izboriti sa morem slika koje naviru u vidno polje?

U produkcijski naprednom i tehnički besprekornom „Velikom robotu“ Vojina Vasovića sve je na mestu: od izgleda piksarovskog robota-diktafona i temeljno transponovanog enterijera potkrovlja, preko pažljivog zvučnog dizajna (pokreti robota, cvrkut ptice) i ritmički uklopljene kabaretske muzike, pa sve do detalja (izgrebane baterije, intenzitet svetlosti u potkrovlju). Kroz dirljivu priču o robotu-diktafonu i ptici, Vasovićev film, premda idejno jednostavan, na učinkovit način postavlja saigru mašinskog i organskog. Kada simpatični robot napokon uspe da snimi cvrkut ptice, za kojim je toliko čeznuo, i izađe iz potkrovlja, suočen je sa ponorom i ruševinama. Na apokaliptični prizor, diktafon odgovara snimljenim cvrkutom: sećanje na slobodu i vedrinu spram sveta koji se osipa.

U filmu „Živeti u priči“, Aleksa Gajić ostaje dosledan estetici devete umetnosti kojoj duguje renome. U scenaristički najkonvencionalnijem filmu selekcije, junak-scenarista sekretarici diktira tekst svog budućeg filma, duboko ga i prenaglašeno proživljavajući, na iznenađenje radoznalog poštara. Namenski teatralna gluma Tihomira Stanića u ulozi amerikanizovanog i velsovski korpulentnog scenariste efektno je uvezana sa visokoparnom muzikom. Precizan i dopadljiv crtež, ekspresivni likovi i integrisanje okolnih detalja u „scenario u scenariju“ (saksija sa cvećem, potpis na koverti) aduti su Gajićevog meta-filma, kome pak prevelika količina teksta (školski napisan, dug ali ne i nadahnut monolog glavnog junaka) ne dopušta da prodiše.

Pet uvrštenih filmova studenata sa Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu neujednačenog su kvaliteta. „Kitolovac“ Guan Qi Milana, neambiciozna onirička minijatura o lovu na kita – motivu već podosta obrađivanom i van Melvilovog Mobi Dika i njegovih derivata – i „Žal“ Tamare Majkić koji se, uprkos nekolicini kreativnih rešenja, gubi u eteričnom tonu i ekcesivnoj metaforičnosti, manje su ubedljivi od, recimo, „Utorka uveče“ Nataše Mihailović. Premisa o dve devojke koje sede na kauču i ne primećuju bizarna zbivanja u sobi (prolazak krave, crna tečnost u sudoperi, džinovska zmija na kauču) razrađena je u živahno obojenu i psihodelično intoniranu postmodernističku minijaturu o letargičnosti i otuđenosti. Iako dosledno režirana, fantazmagorija „Vrba“ Katarine Srejić ne uspeva da se odupre već viđenom, pre svega izborom začarane šume kao okvira, mikrokosmosa drveta u kome buja tajni život i „čarobnih“ šumskih frula. Najzad, petominutni uradak „Kora pomorandže“ Isidore Vulić zasluženo je proglašen najboljim domaćim studentskim filmom. Ova animirana putopisna beleška iz Španije, svojevrsna kino-poema vozne melanholije, sa drhtavim površinama i jarkim bojama uglavnom propraćenim setnim dirkama, romantizovana je ali tanana i sveža varijacija na Lorkine stihove.

Autorska maštovitost, raznolikost tehnika i stilema od animiranog filma napravili su nepresušnu kreativnu laboratoriju. Selekcija Balkanime odškrinula je vrata ovdašnjeg ogranka te laboratorije gde se, pod uticajem francuskih, irskih, japanskih ili američkih animatora, poema španskih pesnika ili arhive slovenačkog fotografa, linijama manjeg ili većeg otpora, traži formula za osobitiji izraz i izlazak pred širu i raznovrsniju publiku.