NASLOV FILMA: Otac

SCENARIO: Srdan Golubović, Ognjen Sviličić

REŽIJA: Srdan Golubović

ULOGE: Goran Bogdan, Boris Isaković, Nikola Rakočević, 
Ljubomir Bandović, Nada Šargin, Jovo Maksić, 
Milica Janevski, Mirko Vlahović, Vahid Džanković, 
Ajla Santić, Muharem Hamzić

TRAJANJE: 120'

ZEMLJA: Srbija, Nemačka, Francuska, 
Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija

GODINA: 2019.

 

Srdan Golubović napravio je film koji se uklapa u svaki šablon i koristi svaki trop onoga što smatramo istočnoevropskim filmom – „Otac“ je porodična drama uzrokovana sistematskim uništavanjem malog čoveka ruralne Srbije socijalno-političkim okolnostima, sivog kolorita, mestimično dugih statičnih kadrova (direktor fotografije Aleksandar Ilić). Pa ipak, Golubović uspeva da pomeri granice onoga što je istočnoevropski film, kao i da gledaoca, ili makar mene, uveri da je žanr istočnoevropskog filma nešto što je ne samo neprevaziđeno, već nešto što nam je preko potrebno, kao opomena da izvan našeg malog mehura postoji potpuno drugačiji život.

Radnja „Oca“ dešava se, u aktuelnom vremenu, no, teško je poverovati da se dešava u istom vremenu kao recimo radnja filmova „Vlažnost“ ili „Južni vetar“. Tonom i atmosferom „Otac“ bi se mogao porediti sa „Teretom“ Ognjena Glavonića, čija se radnja smešta dvadesetak godina pre „Oca“. Golubović slika jednu drugu realnost, koja nama, privilegovanima, onima koji pišemo filmske kritike, pa i vama koji ih čitate, može delovati nerealno, no, zasnovana je na istinitoj priči. Ipak, bitno je napomenuti da istinitost priče daje samo dodatnu legitimnost filmu, ali da se film ne oslanja na istinitost događaja, već samostalno postoji, svojim kvalitetom čineći ovu priču realnom. Nikoli (Goran Bogdan), bivšem radniku fabrike, a sada nadničaru, služba za socijalni rad oduzela je decu, nakon što je njegova žena (Nada Šargin) u dvorištu fabrike gde je Nikola radio pretila da će zapaliti i sebe i decu ukoliko se njemu ne isplate zaostale plate i otpremnina. Prologom filma koji uključuje scenu polivanja benzinom majke i paljenjem jakne koju nosi, Golubović postavlja snažan okvir za ostatak filma – siromaštvo je očigledno i sveprisutno, a odluka na drastičan protest pokazuje bezizlaznost situacije. Nada Šargin, iako ćemo je do kraja filma videti samo u nekoliko navrata u bolničkom krevetu, ostavlja upečatljiv utisak, donevši pozorišnu dramatičnost koja na filmu ne deluje preterano, već naprotiv, prikladno za lik žene dovedene do ruba mogućnosti.

Sa druge strane, Goran Bogdan u ulozi Nikole sveden je i staložen. Ovakvim izrazom, neočekivanim za čoveka koji zbog oduzimanja dece od strane korumpiranog centra za socijalni rad pešači od sela kraj Priboja do Beograda i ne odustaje dok ne bude primljen od strane ministra, Bogdan i Golubović, liku Nikole dodaju stoičku dimenziju. Golubović i koscenarista Ognjen Sviličić kroz Nikolino putovanje prikazuju život kao neprekidnu borbu malog čoveka, ali donose i širu sliku društva karakterisanog selektivnom empatijom i moralom ili njihovim odsustvom. Kroz Nikoline susrete sa radnicima socijalne službe (Milica Janevski, Vahid Džanković, Boris Isaković), radnicima ministarstva (Ivan Đorđević, Milan Marić), pacijentom u bolnici (Marko Nikolić) poznanikom koji švercuje migrante, radnikom na pumpi, ocrtavaju se obrisi kafkijanskog aparata jedne korumpirane države. S obzirom na niz epizoda i epizodnih likova sa kojima se Nikola sreće, moglo bi se reći da „Otac“ u strukturi nalikuje road filmu, što i ne čudi imajući u vidu da film pre svega predstavlja Nikolino putovanje (što doslovno, što figurativno). Kroz ove susrete, Golubović gradi kontekst i sistem iz kog potiče Nikolina nesreća, pa samim tim i put, te tako slikajući širu sliku, postavlja uslov za postojanje lične priče.

„Otac“ je siromašan čovek koji ne samo da nema prava da ima decu, već je suštinski i u potpunosti obespravljen, ne može da se suprotstavi niti sistemu, niti pojedincu unutar sistema bez da sebe dovede do ludila, a i efekat takvog suprotstavljanja je najčešće uzaludan. Međuklasne socio-ekonomske razlike u Srbiji su drastične, a trenutnoj kriznoj situaciji kada siromašni i obespravljeni postaju još siromašniji i još obespravljeniji, „Otac“  ima jače dejstvo nego zimus kada je premijerno prikazan na Berlinalu.

Golubović, dakle, prevazilazi očekivani nivo istočnoevropskog filma otvarajući film vrlo radikalnom scenom, studioznim prikazom čitavog društva kroz prizmu jedne porodice najniže klase (kao ćelije društva), sitnim detaljima u replikama i kadrovima, poput grba Srbije u kancelariji centra sa socijalni rad, čija se gornja polovina gubi van kadra, ali i maestralnim nošenjem filma na ramenima Gorana Bogdana, analogno Nikolinom nošenju svoje porodice, sudbine i tereta težačkog života.

Dugi statični kadar završne scene prikazuje Nikolu kako u svojoj kući sedi sam za stolom, uz još tri prazne stolice, jedući hleb. Početak odjavne špice prati zvuk ove poslednje scene, Nikolino disanje i žvakanje hleba, poput eha siromaštva. Činjenica da ne saznajemo niti da li se majka oporavila, niti da li će Nikola uspeti da vrati decu, mogla bi se protumačiti kao nedorečenost filma, no, pre će biti da se radi o naglašavanju neizvesnosti koju život u Srbiji nosi, i to ne samo onoj ruralnoj i duboko zapuštenoj. Saosećajući se sa Nikolom, saosećamo se sa nama samima jednako malima pred sistemom, dok „Otac“ istovremeno u privilegovanom gledaocu izaziva osećaj krivice zbog postojanja priča poput ovih. Nema sigurnosti, to je sve što smo naučili ovde.*

 

*Naslov i poslednja rečenica teksta stihovi su Vitomirke Trebovac iz pesme Emigracije.

Napomena: Novac zarađen od pisanja kritike biće doniran u dobrotvorne svrhe.