Kritika filma Niko vredan pomena

NASLOV FILMA: Niko vredan pomena

REŽIJA: Svetislav Dragomirović

SCENARIO: Svetislav Dragomirović, Nemanja Milojević

TRAJANJE: 73’

DRŽAVA: Srbija, Nemačka

GODINA: 2022.

Tri godine od premijere poslednje epizode animirane serije Bodžek Horsmen (engl. Bojack Horseman) i dalje držim da je to jedna od najboljih serija proizvedenih do danas, a da su pojedine epizode, poput Besplatnog čuroa (engl. Free churro), vrhunac dramskog pisanja. U pomenutoj epizodi iliti dvadesetominutnom govoru čovekolikog konja na sahrani svoje majke, Bodžek pokazuje iskonski spokoj prisećajući se trenutka razrešenja svog komplikovanog ili nepostojećeg, a priželjkivanog odnosa sa majkom u kom ona u samrtničkom delirijumu izgovara „Vidim te“. Potreba za „viđenjem“, za validacijom sopstvenog postojanja, neograničena je, kao uostalom i njena moć da duboko dirne i najobesnije, najsamoživije, najsamoljubivije među nama. Poput Bodžeka, ili poput protagoniste dokumentarnog dugometražnog prvenca Svetislava Dragomirovića, Niko vredan pomena, kome bi, možda, jedno „Vidim te“ u prošlosti promenilo sadašnjost.

Osnovicu građe Dragomirovićevog filma, prikazanog na ovogodišnjem festivalu Beldocs, čine dokumentarni audio zapisi Dragomirovićevog tasta i seksualnog prestupnika Stevana, nastali tokom zatvorskog zatočeništva na Malti. Protagonista je u ovom slučaju narator sopstvene priče, koju donosi kroz autobiografske beleške i telefonske razgovore sa sestrom. Audio materijal posložen je tako da prati sledeću strukturu u odnosu na Stevanovo prestupništvo: prolog, uzrok, čin, zatočeništvo, perspektiva. U svojim izlaganjima Stevan se, pripovedački i analitički, kroz ličnu i filozofsku prizmu osvrće na svoju prošlost kao međunarodno ostvarenog porno glumca, na odnos sa sopstvenom i tuđom decom, na optužbe koje mu se stavljaju na teret – eksponiranje u javnosti i posedovanje pedopornografskog materijala, na pravosudni sistem i život u zatvoru, dajući tako uvid u svoj um i pogled na svet. Stevanovi iskazi variraju od zadivljujuće lucidnog do zabrinjavajuće deluzivnog, ukazujući na kompleksnost ne samo njegovog lika i uma, već i dela, i čineći ovaj film utoliko intrigantnijim.

Dragomirović je u svom tretmanu audio materijala, odnosno Stevanovog uma, svestan delikatnosti kako samog sadržaja, tako i sopstvenog položaja u odnosu na protagonistu. On, naime, film otvara „stavljajući karte na sto“ – u kratkom tekstu, autor otkriva da je protagonista filma seksualni prestupnik i njegov tast, a svoje osećanje prema te dve činjenice opisuje zaglušujućom prazninom koju oseća preslušavajući tastove audio zapise. Dragomirović zatim Stevanovim rečima daje sliku, vizualno gradeći film dokumentarnim opservacijama, mahom načinjenim od strane samog reditelja. Iako ovakva apstraktna i asocijativna kolažna građa filma može delovati proizvoljno, ona je duboko promišljena. Vizuelni aspekt filma ni jednog trenutka ne guši i ne zasenjuje audio protagonistu, niti nameće gledaocu sud u vezi sa Stevanovim iskazima, ostavljajući tako dovoljno prostora da se gledalac sa Stevanom upozna i sam dozira svoju empatiju ili osudu. Uopšte, odnos zvučnog i vizuelnog u Niko vredan pomena predstavlja dijalog između Stevana i Dragomirovića, u kom reditelj nemo pokušava da sasluša, razume i odgovori bez prejudiciranja i ogorčenosti.

U svojim vizuelnim odgovorima, Dragomirović često koristi svakodnevne, gotovo banalne prizore koji dobijaju dimenziju odgovora tek uz Stevanove iskaze. Tako, na primer, krupan plan spljeskane konzerve na kišnoj ulici preko koje prelaze automobili prati Stevanovu priču o usamljenosti, aludirajući na rediteljevo makar delimično razumevanje stanja protagoniste. Sa druge strane, Dragomirović koristi i jednostavne vizuelne efekte, poput bojenja slike jarkim bojama ili distorzije, naročito onda kada želi da iskaže uznemirenost u vezi sa tvrdnjama protagoniste, kao kada slika pčela u košnici postaje sve nejasnija i nejasnija do trenutka kada više nije moguće razlučiti šta se na njoj nalazi u odgovoru na Stevanovu elaboraciju o „svojoj kolekciji“ i pravdanje prisustva dečije pornografije u njoj. U momentima poput ovih, slika može da pruži i svojevrsnu utehu i beg od Stevanovih neosporno problematičnih i zabrinjavajućih stavova, nudeći gledaocu zajedništvo u osećanju i pomoć da „svari“ audio sadržaj.

U Niko vredan pomena, Dragomirović, Stevan i njegova sestra, kao i treći lik u filmu, zatvorenik Nikola, zajedno se hrabro ogoljavaju i pozivaju gledaoca da se podseti da je retko šta crno ili belo, da empatiju i razumevanje zavređuju i oni koje bismo na prvu (i zasluženo) otpisali i, možda najbitnije, da je za preventivnu ljudskost kasno kada je zločin već počinjen, ali ne i ljudskost uopšte. Niko vredan pomena je, naposletku, eksperimentalni kolaž o čovekovoj univerzalnoj želji – da ga drugi vide kao nekog.

(Naslovna fotografija objavljena je uz odobrenje press službe festivala Beldocs.)