Kritika filma Stari hrast

NASLOV: Stari hrast (The Old Oak) / REŽIJA: Ken Louč / SCENARIO: Pol Laverti / ULOGE: Dejv Tarner, Ebla Mari, Kler Rodžerson, Trevor Foks i dr. / TRAJANJE: 113’ / DRŽAVA: Velika Britanija, Francuska, Belgija / GODINA: 2023.

O penzionisanju skoro devedesetogodišnjeg britanskog reditelja Kena Louča, deteta radničke klase, levičara i jednog od socijalno najosvešćenijih reditelja evropskog autorskog filma, dugo se spekulisalo, čak i pre nego što je 2016. poneo Zlatnu palmu za Ja, Danijel Blejk. Sam Louč je potom 2019. uoči svetske i kanske premijere Žao nam je što smo vas propustili nedvosmisleno naglasio da je to njegov poslednji film. Međutim, u glavnom takmičarskom programu Kanskog festivala protekle godine našao se Stari hrast, po svoj prilici Loučov zaista poslednji film, a „zaista poslednji Loučov film“ možda je i najznačajniji epitet Starog hrasta. Naime, iako Stari hrast, u Srbiji premijerno prikazan na Festivalu autorskog filma, na momente odiše prepoznatljivom loučovskom oštrinom i sirovošću u oslikavanju borbe malog čoveka, film se lako predaje naivnoj društvenoj utopiji, udaljavajući se od socijalnog realizma prisutnog u njegovim prethodno pomenutim filmovima.

U neimenovanom gradu na severu Engleske, lokalno stanovništvo, ili ono što je od njega ostalo, okuplja se u Starom hrastu, pabu koji pamti bolje dane, kao uostalom i njegove mušterije – bivši rudari i njihovi potomci, zaboravljeni heroji teške industrije, radničke borbe i zajedništva. Lokalni kop zatvoren je decenijama unazad, a stanovništvo prepušteno samom sebi, na pragu nevidljivosti. U pokušaju da se učine jednako nevidljivima, sirijski azilanti dovode se i smeštaju u ispražnjene kuće nekada rudarskog grada. Louč tako postavlja temelj filma u čijem je centru odnos dve marginalizovane grupe – jedne marginalizovane lokalno, druge globalno. Iako ovakva postavka ostavlja prostora za detaljno ispitivanje danas neretko viđene koegzistencije marginalizovanih, Louč donosi predvidljivu i uprošćenu priču u kojoj se lekcije nakon neminovnog inicijalnog sukoba uče brzo, bolji i veći čovek postaje se još brže, te ono što je bio razlog za konflikt sada postaje osnova za jaku i uniformnu zajednicu.

Mlada Sirijka i fotografkinja Jara (Ebla Mari) jedina je azilantkinja koja priča engleski, te tako brzo postaje spona između Sirijaca i lokalaca, pronalazeći prijatelja u Ti-Džeju (Dejv Tarner), vlasniku Starog hrasta. Njihovo prijateljstvo potaknuto je empatijom Ti-Džeja prema Jari, koju pri dolasku u grad maltretiraju lokalne bitange, a produbljeno zajedničkom patnjom, sličnom onoj koju osećaju i drugi meštani i koja potpiruje njihovu netrpeljivost prema pridošlicama. Međutim, za razliku od drugih, Ti-Džej je osim društvenog, izgubio i privatno – sopstvenom zaslugom nesrećno je razveden, kontakt sa sinom jedincem nema, a godišnjicu pogibije oca doživljava kao adekvatan povod za samoubistvo – što ga čini sklonijim razumevanju i saosećanju sa Jarom. Njih dvoje tako postaju nosioci radnje, a njihov odnos primer idealnog odnosa dve zajednice u malom. Ipak, Louč i scenarista Pol Laverti pružaju značajno više prilike liku Ti-Džeja, koji je kompleksan, nijansiran, sa opipljivim manama, čija je istorija data sveobuhvatno, a previranja prikazana koherentno – od osećaja srama zbog ponašanja sugrađana, preko griže savesti zbog okretanja leđa dugogodišnjim prijateljima nacionalističkih uverenja, do bespomoćnosti, odustajanja i ponovnog uzleta pobuđenog tuđom tragedijom. Dejv Tarner Ti-Džeja istovremeno donosi tupim izrazom čoveka koji se predao i skrivenom toplinom čoveka koji veruje u dobro. Sa druge strane, gotovo jedina odlika Jarinog lika je to što je azilantkinja umetničkih sklonosti i verovatno stoičke naravi. Međutim, osim priznanja da je njen stoicizam samo paravan, gledalac je uskraćen za dalje dočaravanje Jarine ličnosti i njenog emotivnog doživljaja ksenofobije kojoj je izložena u Engleskoj. To sve ne ide na ruku Ebli Mari, sirijskoj glumici koja Jaru igra školski tačno, bez imalo pomešanih, nesređenih ili neshvaćenih osećanja, čineći tako lik još daljim.

Manjkavosti Jarinog lika sputavaju film, ali se on ponajviše sapliće o olakost sa kojom pronalazi odgovore na suštinska pitanja, najočigledniju u preletanju ksenofoba u velikodušne optimiste. Stari hrast se zaista bavi zajedničkim rešavanjem zajedničkih problema, poput organizovanja solidarne kuhinje i kulturne večeri, što zbližava pripadnike dve zajednice koji su već skloni prijateljstvu, dok zapostavlja transformaciju zadrtih, gotovo isključivo zasnovanu na prvoloptaškim frazama i snishodljivom tonu kojim se one izgovaraju. Louč tako propušta priliku da temeljno istraži održivost pomirenja i zajedništva, naivno se fokusirajući na zbližavanje usled tragedije – vesti o smrti Jarinog oca u Siriji – koje ne garantuje ni dugoročnost ni efikasnost, osim u momentu neposredne tuge. Sa druge strane, Louč uspešno ispituje uzroke netrpeljivosti i predstavlja lokalno društvo bez osude, njemu svojstvenim pristupom koji neposrednošću i radom sa naturščicima podseća na dokumentarizam, ali i povremenim suptilnim humorom (kao kada u školi sirijskog dečaka nazivaju „Pakijem“), te dečijom iskrenošću u jednostavnim komentarima koji su često jezgrovitiji od dijaloga odraslih likova. Izuzimajući pomenuti „pseudo-dokumentarizam“, filmski jezik Starog hrasta je konvencionalan: kamera je neupadljivo statična, kontinuitet vremena i radnje očuvan, a dijalozi uredno prikazani kroz plan-kontraplan, što čini da se film prvenstveno oslanja na glumu, dijaloge, radnju i, možda najviše – temu.

Čini se tako da je Stari hrast pre dobronamerni poziv na dobročinstvo i zajedništvo nego sveobuhvatna, studiozna i realistična disekcija jednog socijalnog problema. Možemo to shvatiti kao Loučov sentimentalni pozdrav karijeri neprekidne borbe i upiranja prsta u bolna mesta društva, nakon koje buduće borbe u amanet ostavlja drugima.

(Naslovna fotografija iz filma Stari hrast objavljena je uz odobrenje Festivala autorskog filma u Beogradu.)