NASLOV FILMA: Muzej revolucije

REŽIJA: Srđan Keča

TRAJANJE: 93’

ZEMLJA: Srbija, Hrvatska, Češka

GODINA: 2021.

Srđan Keča svojim protagonistima se ne približava, već se sa njima zbližava. Umesto da snima njih, on snima sa njima. Razmišljajući o njegovoj dokumentarističkoj metodi, koja etos nikada ne žrtvuje na oltaru narativizacije ili slikovne estetizacije, nije teško prisetiti se da μετά u metodi takođe znači „sa“.

„Osetljive“ teme i „ranjiva“ (ili ranjena) populacija nisu novost u njegovom radu. Jugoslovenskim ratovima 1990-ih i njihovim posledicama već se bavio u filmovima „Posle rata“, „Pismo ocu“ i „Flotel Europa“ (u poslednjem kao montažer i koproducent). U „Muzeju revolucije“ okreće se Romkinjama Veri i njenoj ćerki Milici, te njihovoj vremešnoj komšinici Mari. Njih tri žive u ruševinama podruma nikada dovršenog Muzeja revolucije Vjenceslava Richtera na Novom Beogradu. Tezu da Keča ne snima ljude već snima sa ljudima potvrđuju brojni krupni planovi i scene intime protagonistkinja iz kojih isijavaju prisnost i toplina. Poput „Zemlje meda“ Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova i „A sad se spušta veče“ Maje Novaković (kojima ovaj dokumentarac nalikuje više nego recimo „Centru“ Ivana Markovića i „Domu boraca“ Ivana Ramljaka, recentnim ostvarenjima na temu spone između politike i arhitekture na primeru jugoslovenske zaostavštine), „Muzej revolucije“ sebi ne dopušta da potone u mizerabilizam, u tegobnu i prekarnu svakodnevicu triju junakinja neprestano propuštajući doslovne (kjaroskuro na početku filma) ili simboličke (osmesi, zagrljaji, humor, igre) tračke svetlosti. 

Sklon filmskom promišljanju utopija, autor u više navrata navodi da je „Muzej revolucije“ film o utopiji detinjstva koja se odigrava na temeljima Richterovog utopijskog nauma: mala u velikoj utopiji. Sa našeg stanovišta, film prevashodno govori o zajedništvu, nekadašnjem i željenom sa jedne i sadašnjem i stvarnom sa druge strane. Označitelj nekadašnjeg zajedništva su sepija arhivski zapisi izgradnje Novog Beograda iz prologa, slike kolektivnog elana u kojima se ljudska tela prelivaju iz kadra. O željenom zajedništvu iz rediteljevih intervjua saznajemo da Richter zdanje nije zamišljao kao puki izložbeni prostor fosilizovane istorije date na uvid pasivnom posetiocu, već pre svega kao mesto susreta. Udarničkim prizorima jugoslovenske omladine pariraju zastrašujući i neretko zaslepljujući urbanistički giganti kao oličenja savremene otuđenosti (budući da je, za razliku od „Miraža“, prikaz građevinskih radnika ovde izostavljen, čini se da kolosalne zgrade same niču na savskoj obali). Spram privremenog kolektivnog iskustva ujedinjenog spektaklom (publika na koncertu Beogradske filharmonije na Ušću) i najave budućeg mesta susreta (koncertne sale planirane u blizini lokacije Muzeja) stoji novo zajedništvo – nevidljivo, intimno i u nemaštini – stanovnica „podruma revolucije“. I „nosi istinu o nama“.

Njihova mikro-zajednica sa „svetom izvan“ jedva da ima dodirne tačke. Prvi izlazak Vere i njene ćerke Milice u taj spoljni svet dešava se tek po isteku prve trećine filma. A priori banalno prozorsko staklo autobusa, kroz koje u produženom kadru gledaju Vera i Milica, paradigmatsko je za odnos ovih paralelnih svetova. Junakinje od sugrađana ovde deli staklo, kao što ih dele šoferšajbne koje peru na Ušću da zarade nešto novca, kao što Veru u pošti od službenice deli staklo na šalteru. Dok Mara ni ne napušta dom, Veru i Milicu izopštavaju i krupni planovi (u koje prodiru samo fragmenti te druge stvarnosti), izoštrenost spram mutne pozadine, supstituisanje okolne buke potmulom teksturom zvučno-muzičke podloge (dizajn zvuka: Jakov Munižaba, muzika: Hrvoje Nikšić).

Dosledan dosadašnjem rediteljevom gestu, „Muzej revolucije“ ne krije svoj ideološki parti pris, ali njime ni ne vitla ex cathedra. On je prevashodno muzej afekata, a ne artefakata. Upravo kakvim je Richter i zamišljao svoje zdanje.