NASLOV FILMA: Asimetrija

SCENARIO: Vladimir Arsenijević, Staša Bajac, Maja Nešković

REŽIJA: Maša Nešković

ULOGE: Daria Lorenci, Uliks Fehmiu, Mira Janjetović, Mladen Sovilj, Tamara Krcunović

GODINA: 2019.

Asimetrija je debitantski dugometražni igrani film rediteljke Maše Nešković premijerno prikazan na Festivalu autorskog filma, 24. novembra u Kombank dvorani. U programu stoji da se radi o filmu koji prati priče o tri para – devojčici i dečaku, mladom zaljubljenom paru i sredovečnom muškarcu i ženi koji pokušavaju da se snađu posle razvoda, ali kako radnja odmiče, izdvaja se šira slika samo jednog ljubavnog odnosa – jednog para u tri ključne faze njihovih života.

Asimetrija, svakako, pripada autorskom indi filmu, u svim segmentima, od same postavke priče i svih njenih elemenata, preko načina na koji je, vizuelno, priča ispričana, do muzike i svedenog, pomalo začudnog, glumačkog izraza. Scenaristički tim čine književnik Vladimir Arsenijević, dramska spisateljica i scenaristkinja Staša Bajac i sama rediteljka Maša Nešković. Već po samim imenima scenarista ovog ostvarenja, postaje jasno da će u pitanju biti veoma literaran film, izrazite poetike.

Osnovna odlika ovog ostvarenja je minimalno pružanje informacija publici: bez opterećenosti predpričom, biografijama junaka i objašnjavanjem istorije aktera, film komunicira isključivo na emotivnom nivou. Iako se tema emigracije provlači, u prvom planu ne stoji niti jedan društveno-politički gorući problem. Film ima fragmentarnu strukturu i prati tri linije radnje. Prva govori o dečaku i devojčici, nerazdvojnim prijateljima iz komšiluka u trenutku kada devojčica saznaje da se seli u Kanadu. Druga priča počinje kada se devojka useli u zgradu, te tu upoznaje momka s kojim razvija prisan ljubavni odnos, ali se ispostavlja da devojka živi u Kanadi i odlazi za sedam dana; dok treća priča prati razvedeni bračni par koji se posle vremena provedenog odvojeno, opet nalazi s pitanjem da li se vraćaju jedno drugom ili je sve pitanje ljudskog, a ne bračnog nedostanja.

Tokom celog filma, primetan je osećaj da tri prikazane generacije mogu biti isti ljudi i to se čita kroz više elemenata: glumci, fizički naliče jedni drugima, što se pojačava i sličnim frizurama; i to ne samo da su tri generacije muškaraca, odnosno dečaka i mladića isti, već cela postava: muškarac (Uliks Fehmiu) i žena (Daria Lorenci), momak (Mladen Sovilj) i devojka (Mira Janjetović), dečak (Mateja Poljčić) i devojka (Lola Vitasović) imaju uvek iste frizure. Kroz film, veoma brzo je moguće postaviti tvrdnju da su to zaista isti ljudi u tri etape života, ali scenografija ipak ističe da se oni svi nalaze u današnjem vremenu, te da nisu u pitanju različiti vremenski periodi. Čak i lokacije koje posećuju, mesta po kojima se kreću, spratovi na kojima žive, sve je isto. Poetika filma se, možda, najbolje oslikava u odnosu momka i devojke, jer se kroz njihov odnos čita nejasan osećaj da se oni odnekud poznaju. Preskočena su, u njihovom odnosu, sva pravila upoznavanja, oni, već nakon jednog dana, rade stvari tako spontano kao da su proveli detinjstvo zajedno.

Celokupan osećaj filma bi se mogao svesti pod jednu reč, a to je nostalgija, makar ona bila i za vremenima u kojima nismo ni postojali.

Scenario je vešto napisan, što se ogleda u uverljivosti koja proizilazi iz jednog pa skoro literarno-scenarističkog predloška. Glumačka igra je ujednačena i ubedljiva, sa imenima koja nemamo prilike da toliko često viđamo na filmskim platnima, te zbog toga deluju još uzbudljivije. Celokupan glumački kolektiv, u kojem postoji šest glavnih uloga, zaslužuje velike pohvale; Miri Janjetović  je ovo prvo pojavljivanje na filmu, a delovalo je da iza sebe ima mnoštvo uloga; Mladen Sovilj je, nakon odličnih uloga u indi filmovima i serijama „Neposlušni” i „Samo kažem”, samo još jednom potvrdio da mu uloge indi ljubavnika izuzetno dobro stoje, takođe, Mateja Poljčić i Lola Vitasović, kao deca, ne dopuštaju da im replike klize, već deluju prirodno, dok, očekivano, Daria Lorenci i Uliks Fehmiu uspevaju da, uz minimalna sredstva, pokažu mnogo. Muzika odgovara atmosferi, Janja Lončar je bila već muzička urednica u seriji „Jutro će promeniti sve”, što se da videti i po atmosferi ovog filma, za koji je, specijalno, bend Stray Dogg napisao numeru.

Ipak, primetan je i usiljen pokušaj da se kroz simboliku pokažu određene stvari, poput tri meseca na pučini, u uvodnoj i odjavnoj špici, kao i unazad puštena voda koja teče sa brane. Dovoljno je priča već alegorična i u samom narativu postoji mnoštvo simbolike, tako da su pomenuti postupci delovali proizvoljno, jer su izuzeci u filmu, i suvišno, jer zaista za njima, na prvom mestu, nije ni bilo potrebe.

Asimetrija je nežan film, koji je uspeo da istovremeno bude indi, a da mu ne manjka strukture, film koji na autentičan govori o rastancima, a ipak nam, na kraju, poručuje da sve može biti u redu.