NASLOV FILMA: Oaza

SCENARIO I REŽIJA: Ivan Ikić

ULOGE: Marijana Novakov, Tijana Marković, 
Valentino Zenuni, Milica Đinđić, 
Saša Strugar, Maruša Majer, 
Goran Bogdan

TRAJANJE: 123’

GODINA: 2020.

ZEMLJA: Srbija, Slovenija, 
Holandija, Francuska, 
Bosna i Hercegovina

 

Građu za svoj drugi igrani dugometražni film „Oaza“ Ivan Ikić ponovo pronalazi u skrivenim i neistraženim teritorijama društvene margine, smelo nam otvarajući vrata ka surovom svetu skrajnutih. Priča „Oaze“ smeštena je u Dom za decu i mlade sa posebnim potrebama i prati ljubavni trougao između mladih štićenika Doma, koji igraju fiktivne junake. Spajajući elemente melodrame i dokumentarizma autor stvara homogenu sinematičku celinu, koja se izdvaja autentičnošću i hrabrošću, pa je film zasluženo dobitnik značajnih nagrada, od čega posebno treba izdvojiti Europa Cinemas Label na prestižnom festivalu u Veneciji (Venice Film Festival), kao i Beogradskog pobednika na nedavno završenom 49. izdanju FEST-a (Međunarodni filmski festival).

Dokumentarni informativni snimci sa otvaranja Doma 70-tih godina kojima film počinje odišu optimizmom i nadom da će mladi korisnici uspeti da se resocijalizuju i samostalno brinu o sebi, što je u snažnom kontrastu sa današnjim zatvorenim i strogo kontrolisanim mikro sistemom Doma kakav upoznajemo u filmu. Narativ teče linearno, a postavljen je u tri etape, iz subjektivne vizure protagonista – Marije (Marijana Novakov), Dragane (Tijana Marković) i Roberta (Valentino Zenuni). Naime, filmski svet gledaoca omeđen je svetom protagoniste, navodeći ga da samostalno konstruiše dobar deo priče i snažno ga uvlačeći u emocionalna stanja svakog od njih. Kao nova pridošlica Doma, Marija se sprijateljuje sa Draganom, a nakon što se ispostavi da su obe zaljubljene u Roberta, njihov odnos biva ugrožen i pretvara se u surovo rivalstvo. Razvoj osećanja, podrhtavanje i urušavanje njihovih svetova prikazan je izrazito razigranim tempom. Kamera iz ruke verno prati junake koji se neprestano kreću unutar kadra, a dinamika se povremeno narušava vizuelno perfektnim kompozicijama detalja (Miloš Jaćimović, direktor fotografije) i neprijatnih prizora (samo)povređivanja koji svojim trajanjem gledaoca primoravaju na suočavanje.

Marginalno predodređenje Ikićevih junaka je u funkciji preispitivanja opšteprihvaćenih socijalnih normi. Nedostatak socijalne maske dovodi do ispoljavanja društveno inhibiranih emocija i impulsa. Uverljivost prizora postiže se naturalističkom glumom, uz redukovanost dijaloga, a sirova osećanja direktno su podcrtana i dijagetičkom muzikom, odnosno tekstovima domaćih turbo folk i pop pesama.

Cilj koji „Oaza“ do kraja ostvaruje je uzdizanje prisilne izolovanosti junaka na nivo univerzalne metafore ljudskog bivstvovanja. Odnosno, psihološka stanja aktera, njihova čežnja za nezavisnošću i ljudskim kontaktom, deo su sveopšte čovekove potrebe da gospodari sopstvenom slobodom. Marijin i Robertov ljubavni odnos počinje i završava se izvan zidina doma, na mestu gde priroda buja, u pukotinama njihovih ograđenih svetova. Unutrašnji prostori junaka manifestuju se spoljašnjim lokacijama, a sopstvene prostore slobode oni pronalaze u kratkotrajnim bekstvima iz Doma, i jedni u drugima. Markantna i energična Dragana koja stoji na putu Marijinoj i Robertovoj ljubavi otvoreno manifestuje senovitu, mračnu stranu, i služeći se agresijom i spletkarenjem ona vuče radnju napred. U ovim protagonistima pronalazimo obrise šekspirovskog tragičkog heroja: arhetipski narativ „Romea i Julije“ smešten je u okvire institucije kojom vladaju rigidna pravila, a radikalna borba junaka protiv ugnjetavajućeg sistema završava se samoubilačkim paktom. Nihilistički, kao jedini dozvoljeni akt suicid predstavlja mogućnost slobode, a ne predaju. Sinematički svet „Oaze“ rasplamsava se u vizuelno ekspresivnim prizorima smrti, a prva na tapeti je Dragana jer njeno ispoljavanje elementarnih sila strasti i nasilja hermetički zatvoren prostor ne može da istrpi.

Nakon Draganinog samoubistva, gledalac preuzima Robertovu perspektivu, koji se tokom celog filma samo pasivno kreće ne progovarajući ni reč, i kao takav ostaje enigma za gledaoca. U ovoj, poslednjoj trećini filma kada se razgrnu melodramske intrige, ostajemo suočeni sa klaustrofobičnom atmosferom doma i neumoljivom svakodnevicom njegovih članova. Naglim usporavanjem ritma pojačava se osećaj zarobljenosti, a do izražaja dolazi sve vreme korišćen dubinski plan, po kom se kreću druga deca uz Doma. Psihološka studija aktera produbljuje se bogatom zvučnom trakom, koja naročito boji Robertovo uporno ćutanje, što je njegov izabrani akt pobune. Prisilno razdvojeni Marija i Robert pronalaze način za beg, a film se završava scenom umiranja i gašenja, poslednjom „oazom“ junaka.

Ikić je svojom hrabrošću da ide neutabanim putevima, da eksperimentiše na planu teme, pristupa i forme izrodio film u kom svaka slika poseduje čvrstinu i opipljivost zbilje. Stvarajući u autentičnim, zaboravljenim predelima, on iznalazi jedinstvene filmske metode da ispriča priču koja istražuje samu ljudsku suštinu.