NASLOV FILMA: Matura

SCENARIO: Vida Davidović, Gvozden Ilić

REŽIJA: Gvozden Ilić

ULOGE: Ivana Zečević, Pavle Čemerikić, Pavle Mensur

TRAJANJE: 19min.

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2020.

 

Kratkometražno ostvarenje „MaturaGvozdena Ilića nudi jezgrovit bljesak generacije koja stasava. Film počinje pripremom za maturu glavne junakinje Nađe (Ivana Zečević) uz šminkanje i fotografisanje sa majkom. Početak filma govori o kakvoj se protagonistkinji radi – podeljena između onoga kakva je njena okolina i onoga što ona jeste.  Odlazi na maturu u društvu svoja dva prijatelja, Ognjena (Pavle Čemerikić) i Luke (Pavle Mensur). Oni su autsajderi i drže se za sebe kao izolovana grupica. Dok pokušaju da uđu utroje na obavezno fotografisanje pred ulazak na proslavu fotografkinja i profesorka zadužena za organizaciju im to ne dozvoljavaju („ne može, takva su pravila“). Upravo ova rečenica simboliše generacijski sukob sa setom pravila koje društvo nameće. Reditelj ne nudi razrešenje ove situacije već daje uvid u njihov bunt i beg. Troje prijatelja nastavljaju svoj provod u izolovanoj varijanti, opijajući se u praznom stanu. Prilikom dečije igre „masnih fota“ između njih počinju da isplivavaju skriveni nagoni i međusobna privlačnost. Otkrivaju se tajne, pa tako Luka priznaje da mu se dopadaju muškarci, a Ognjena uzbuđuje posmatranje Luke i Nađe dok se ljube. Seksualna tenzija međusobno bliskih ljudi na pragu zrelosti prerasta u strastvenu noć. Više je nego primetan uticaj Bertolučijevih „Sanjara“, naročito u načinu na koji je postavljena scena u kojoj troje junaka igraju dečiju igru koja prerasta u seksualno eksperimentisanje. I sama fotografija (Jana Anđić) i način kadriranja može se povezati sa Antonionijevim pristupom erotskim scenama. Dok u pogledu vizuelne atmosfere i kolorita, kao i ritma celog filma, „Matura“ podseća na hipnotišuće boje i nestalni tempo „Samoubistva devica“ Sofije Kopole. Kratki film Gvozdena Ilića i u tematskom smislu referiše na ova velika ostvarenja, problematizujući seksualno sazrevanje i kompleksne odnose mladih prožete potisnutim nagonima. Upotreba igre, kao nečega vezanog za detinjstvo, poput podijuma za nastupanje seksualnog osvešćenja i artikulacije nagona, odlično govori o celokupnoj kontradiktornosti samog događaja koji je poslužio za naslov ovog filma. Matura, kao događaj koji je simbol sazrevanja, gotovo neminovno zatiče maturante u potpuno konfuznom psihološkom stanju, rastrzane između infantilnosti i navale nepoznatog. U stvarnosti, ništa u toj situaciji ne sugeriše da je upitanju potvrda spremnosti na odrasli život. Zbog toga je i jednostavan naslov ovog filma efektan koliko i tačan jer se odnosi na različite slojeve narativa. U završnici, troje prijatelja se vraćaju na proslavu, još uvek u transu probijanja granica i oslobađanja potisnutih identiteta i nagona. U snolikom plesu koji odaje utisak transa, Ognjen i Nađa dele strasan poljubac trenutak pre nego što će on i Luka podeliti još strasniji. Rediteljski stil ovog mladog autora je direktan i jasan, bez okolišanja, ali vešto izbegavajući banalizaciju unutar narativa koji se ipak koristi stereotipima. Već sa prvom scenom-kadrom u kojoj Nađa brije noge u kadi, reditelj u jednoj slici postavlja temu svog filma: metamorfoza deteta u odraslu osobu.

Montažno (Kruna Kablar) reč je o isprekidanom, impresionističkom ritmu koji je iznenađujuće precizno artikulisan odajući utisak već formiranog autorskog stila reditelja, ali i montažerke. U fotografiji, atmosfere čvrsto utemeljene u realizmu su upotrebljene kao baza za iskakanje u uvid emotivnog doživljaja stvarnosti likova, koji je pomeren od pukog realizma. Iako je u velikoj meri reč o kolektivnom junaku i filmu koji analizira kompleksni čvor odnosa troje ljudi, reditelj izdvaja Nađu kao glavni lik. Njoj ne pripada u potpunosti fokalizacija, ali od nje saznajemo najviše.

Gvozden Ilić se opredeljuje za smelu i jasno artikulisanu režiju u kojoj su primetni jaki uticaji različitih kinematografija, možda u najvećoj meri američkog nezavisnog filma, ali ih on čvrsto usidrava u domaću stvarnost. Ovakva upotreba filmskog jezika i stila formiranog daleko od Srbije u priči smeštenoj u Srbiju i pronalaženje veze između takvog filma i naše stvarnosti, njegovom autorskom stilu garantuje univerzalnost. Dramaturški i rediteljski, „Matura“ je vešto skrojen isečak koji uspešno izbegava opšta mesta ne bojeći se stereotipne postavke i obećava autora sa osvežavajućim stilom za domaću kinematografiju.