Kritika filma „Da li ste videli ovu ženu?“

NASLOV FILMA: Da li ste videli ovu ženu?

REŽIJA: Dušan Zorić, Matija Gluščević

SCENARIO: Dušan Zorić, Matija Gluščević

ULOGE: Ksenija Marinković, Isidora Simijonović, Boris Isaković, Alex Elektra, Ivana Vuković, Vlasta Velisavljević, Goran Bogdan, Jasna Đuričić, Radoje Čupić

TRAJANJE: 79’

ZEMLJA: Srbija, Hrvatska

GODINA: 2022.

U vrelini letnjeg danau hladnoći zimske noći… tri sredovečne žene pokušavaju da pobegnu od sebe… ili možda beže ka sebi… ili su možda sve one jedna žena…

Da li ste videli ovu ženu? – dugometražni debitantski igrani film Dušana Zorića i Matije Gluščevića koji je svetsku premijeru imao na 79. Venecijanskom filmskom festivalu – donosi, kroz neprekidnu sadržajnu i formalnu metamorfozu, priču o Draginji/Draginjama (Ksenija Marinković): promoterki usisivača, medicinskoj sestri i ženi bez pamćenja. Širenje, rastezanje, probijanje jedne dimenzije u koju se sredovečne žene neretko smeštaju, što u kinematografiji, što u životu, okosnica je ovog triptiha.

Kroz niz bizarnih situacija protagonistkinja zvučnog i arhaičnog imena gradacijski iskoračuje iz zadatih normi ponašanja, identitetske reprezentacije i društvene vidljivosti: u prvoj priči iskoračenje je potaknuto spoljašnjim faktorima (tokom uobičajenog radnog dana Draginja nailazi na telo mrtve žene) i kulminira u eskapističkoj epizodi noćnog provoda; u drugoj je dato in medias res – u trenutku kada, želeći da udovolji očekivanjima rodbine i prijatelja, „iznajmljuje“ muža i „pozajmljuje“ bebu zarad simulacije „normalnog“ porodičnog života. U trećoj, pak, junakinja, već uveliko van socijalnih okvira, luta gradom u pokušaju da se seti ko je.

Uvod u Draginjin(e) život(e) ponuđen je u obliku priloga informativne emisije – voditelj RTS-ovog Dnevnika izveštava, nakon pet godina, o njenom nestanku uz podrazumevano „niko ne zna šta se desilo“. Uspostavljeni okvir sugeriše da se interesovanje za Draginju javlja tek na nivou anegdote, u trenutku kada njena sudbina dobije senzacionalistički obrt. Ovo suočavanje spoljašnje percepcije i unutrašnjeg života Draginje/Draginja ima u sebi nešto od magijskog (neo)realizma. U prepoznatljivom beogradskom ambijentu (Beograd na vodi u izgradnji, raskopana Balkanska i Takovska ulica, klub Dragstor…), uz numere domaće pop muzike, Draginji, kao u bajkama, životinje ukazuju na tragove, plišani zečevi je animistički posmatraju, a voditelj RTS-a i nakon završenih vesti nastavlja da zuri sa TV-a. Svi neočekivani pogledi uprti su u nju – paradoksalno, budući da za ljude iz sopstvene okoline ostaje neprimetna: ova žena.

Pretpostavka o projekciji unutrašnjeg života na spoljašnji svet potkrepljena je i na vizuelnom planu: enterijeri su lokalni – prepuni miljea i sobnih biljaka, ali gotovo slikarski tretman kadrova širokog kolorističkog spektra, koji varira zavisno od godišnjeg doba (večito u crvenom meteoalarmu), u potpunosti oneobičava prizor, dok visoku artificijelnost scenografje na mahove smenjuje izrazito naturalistički stil. Sa druge strane, identičan način upotrebe filmskih sredstava pri prikazivanju ubijene žene i, recimo, prženog mesa, govori u prilog tome da Draginjin lični univerzum oblikuje dijegetički prostor u kom je skoro pa nemoguće uspostaviti hijerarhiju značaja događaja. Zašto je to tako? – odgovor treba tražiti u opšteprihvaćenom modelu sredovečne žene u službi drugog – one čija se motivacija preispituje retko ili nikada.

Draginja je u službi dece, supruga, rodbine, kolega, pa čak i roditelja. Stoga ne čudi naglasak stavljen na pripremu hrane (primera radi, duhovita je scena pred rafom samoposluge u kojoj se beskrajna mogućnost životnih izbora za Draginju svodi na ni manje ni više nego beskonačan izbor mlečnih proizvoda), besomučno čišćenje kuće i, pre svega, nagost tela. Telo je, kao prva linija fronta, u ovom filmu bremenito simbolikom izvorа života (grudi dojilje u krupnom planu), ali i objekta seksualizacije/fetišizacije (na primer, kroz reči upućene glavnoj junakinji: „kako si velika i snažna“). Protagonistkinjina intimna previranja najefektnije su data upravo putem slike tela: u prvoj priči ona bledi, doslovno fizički nestaje pod balastom tuđih očekivanja, da bi u poslednjoj naga – neopterećena odećom, pamćenjem i identitetom – trčala centrom grada. Konačno oslobađanje zapravo je oslobađanje od samog tela: u šumi, u oluji, van sveta, ono se izobličava kroz krik, ospoljivši sve unutrašnje nemire. Oslobađanje od identiteta može se, takođe, čitati kroz postupno odvajanje od prostora kuće, ali i zahlađenje – otpuštanje nesnosne letnje vrućine. Duhovita i kreativna upotreba kemp estetike pritom povremeno uspeva da zaluta na poverty porn stranputicu i, u svom stilskom egzibicionizmu, zatrpa glavni tok filma.

Da li ste videli ovu ženu?, Jausovom terminologijom rečeno, ne samo da izneverava horizont gledaočevih očekivanja, već ga takoreći poništava, stvarajući pritom uzbudljiv, žanrovski varijabilan sklop u stalnoj smeni drame i komedije, sa fantazmagoričnim elementima. Udruženo sa izuzetnom glumačkom igrom Ksenije Marinković – emotivno bogatom i izvanredno transformativnom – i brojnim upečatljivim cameo-ima (Boris Isaković, Isidora Simijonović…), ovo ostvarenje predstavlja inspirativan eksperiment koji, kao i njegova protagonistkinja Draginja, iskače iz sopstvene kože.