Dinko Tucaković − filmski reditelj jedinstvenog autorskog rukopisa, koji je obogatio jugoslovenski i srpski film neobičnim ostvarenjima koja svedoče o njegovom neobičnom duhu. Istovremeno, on predstavlja figuru od ključnog značaja za razvoj i održanje Festivala autorskog filma, kao i Međunarodnog filmskog festivala  (FEST), naročito tokom devedesetih godina prošlog veka kada je bilo malo prostora za kulturu u Srbiji. Tucaković je bio upravnik Muzeja Jugoslovenske kinoteke gotovo 20 godina i uspeo je da održi prestižnu reputaciju ove institucije. Kao filmski kritičar pisao je za poznati nedeljnik „Vreme“. Uz nekoliko igranih ostvarenja, snimio je dosta značajnih dokumentarnih dugometražnih filmova, uključujući i „The Rubber Soul Project“, emotivnu priču o nikada objavljenim pesmama Bitlsa (The Beatles) i njihovoj reinkarnaciji u Beogradu u rukama Rastka Ćirića. Tucaković je predstavljao svestranu figuru u srpskom filmu,  koja je našu kinematografiju zadužila na različite načine.

Rođen 1960. godine u Zenici, diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1984. Njegov debitantski dugometražni film „Šest dana juna“ (1985) je priča o odrastanju u malom mestu u Bosni, u blizini Zenice. Postoji i paralela sa atmosferom i raspoloženjem studentskih protesta iz 1968. godine koji su trajali 7 dana, od 2. do 9. juna, dok je radnja filma smeštena od 7. do 12. juna, što je i precizno naznačeno u filmu. Vremensko poklapanje nije potpuno, kako je i mesto na kome se film odvija udaljeno od velikih društvenih centara u kojima se rasplamsava revolucija duha. Ovaj film se žanrovski može svrstati u surovu coming-of-age priču, koja počinje pozivom u vojsku koji dobija glavni junak Rajko (Nebojša Krstić). Radeći u lokalnoj fabrici kao metalostrugar, Rajko planira odlazak na more sa grupom svojih prijatelja. Mladići koji ga okružuju odbijaju da odrastu. Oni su u osetljivom periodu između detinjstva i odraslog doba, kada nedostatak ciljeva podstiče već postojeći bes zbog toga što stvarni svet izgleda mnogo manje zabavno od onog detinjeg. Ne pripadaju nikome i ničemu. Između lokalnih fudbalskih utakmica u kojima učestvuje Ranko (Siniša Ćopić), smena u fabrici u kojoj rade Rajko i Petar (Peđa Bjelac), seksa u magacinu prodavnice u kojoj radi Zdravko (Mladen Nelević), kao i Jovinog (Mladen Andrejević) kampanjskog studiranja, njihovo bezbrižno vreme neumitno curi. Rajko je povučen i, na prvi pogled, najmanje agresivan, ali njegova fiksacija na lokalnu devojku Vesnu (Cintija Ašperger) lagano narasta iz nečeg benignog u agresivnu opsesiju. Njegov stariji brat Bane (Danilo Lazović), student koji dolazi iz Beograda, biva onaj koji Vesnu uspeva da izvede na sastanak. U razgovoru sa njim Rajko izražava tačno ono što želi: da pobegne od svog života, ali i od rada, dok Bane sa sobom nosi duh studentskih protesta. Rajkovo stanje kulminira kada poslednje noći pred odlazak u vojsku pokuša da siluje Vesnu, a zatim u begu od policije ubija konduktera u vozu. U samoj završnici filma on nemo posmatra avion koji udara u obližnje brdo i nestaje u plamenu. Ova paralelna priča o dvojici pilota (Bata Živojinović i Mima Karadžić) je metafora Rajkovog života. Avion kojim upravljaju na mnogo manjoj visini nego što bi smeli, ruši se u blizini njihovog grada, te Rajku zapadne da ga popravi, što on i uradi i oni zadovoljno odlaze, da bi ubrzo opet udarili u breg i nestali u oblaku dima. Na isti način, Rajko „leti“ kroz svoj život nisko i smelo, za dlaku izbegavajući udarce sve do onog fatalnog.

„Šest dana juna“ ima manjkavosti u isuviše direktnim i naivnim replikama, ali to ne umanjuje energiju koju film nosi (scenario: Nebojša Pajkić). Poput generacijski pomerene verzije „Stand By Me“, dugometražni debi Dinka Tucakovića govori o sirovoj atmosferi ranjive muškosti pod pritiskom odrastanja i sistema koji je nesavršen. On postavlja i važna pitanja o ekonomskoj (ne)održivosti jednog sistema, genezi nasilja i toksičnim mačističkim modelima kao i o duhovnoj učmalosti malih mesta.

„The Rubber Soul Project“ je film o istoimenom bendu, koji je osnovao Rastko Ćirić, zajedno sa Goranom Škrobonjom, Nebojšom Ignjatovićem, Miroslavom Cvetkovićem i Čedomirem Macurom. U vreme potpunog mraka, tokom sankcija i inflacije 1993, Rastko Ćirić, profesor animacije na Fakultetu primenjenih umetnosti, pronalazi informaciju da je na albumu „Rubber Soul“ poznatog benda Bitlsi, postojala istoimena pesma koja nije snimljena. Film počinje njegovom namerom da ovu pesmu rekonstruiše, onako kako misli da bi ona zvučala. Deli svoju nameru sa Goranom Skrobonjom koji je po struci ekonomista a po srcu pisac horor priča i naučne fantastike. Gajeći zajedničku ljubav prema muzici Bitlsa, upuštaju se u ovu avanturu − Goran kao autor teksta, a Rastko kao autor muzike. Okupljaju bend ljudi koji deli slična osećanja prema muzici Bitlsa i zajedno uspevaju da snime čitav album na kome se nalaze pesme koje su mogle biti pesme Bitlsa,  ali nikada nisu ugledale svetlo dana, zajedno sa prepevima već nekih snimljenih i objavljenih pesama istoimenog benda. Uz puno truda i ljubavi, ali i sreće oni uspevaju da održe i nekoliko koncerata koji bi se možda i nastavili da nije počelo bombardovanje 1999. godine. U trenutku kada je snimljen ovaj dokumentarac, oni su imali spremne pesme za novi album koji do danas nije snimljen.

Dinko Tucaković snima dokumentarac koji je kombinacija klasičnih intervjua sa članovima benda, animacija Rastka Ćirića, rekonstrukcija snimanja albuma i proba i arhivskog materijala. Film sadrži i kratke igrane delove, kojima autor dokumentarca zajedno sa Ćirićem, daje „uvid“ u njegov kreativni proces. Među njima je i igrana scena u kojoj Ćirić odlazi na hipnozu tokom koje prepričava svoj san u kojem se javlja melodija kakvu su Bitlsi zamislili za nikada objavljenu pesmu, a koja je prikazana u vidu animacije samog Ćirića. Pokretači, Ćirić i Skrobonja govore jedan o drugom i na samom početku postavljaju topli, emotivni ton koji boji ceo film. O Rastku Ćiriću paralelno saznajemo i iz njegovih animacija, a o Goranu Skrobonji iz stilizovane rekonstrukcije poznate scene tuširanja iz Hičkovog filma „Psiho” (Psycho, 1960),  dobijajući efektan uvid u njihove živopisne karaktere i blisko prijateljstvo. U pozadini priče o muzičkoj strasti nekolicine ljudi je država u stanju raspadanja i nadolazeće bombardovanje koje sabotira njihove napore, ali i revolucija nakon koje će se članovi opet okupiti i nastupiti uživo, što i biva u završnici filma. Sem što je ovo priča o muzičkoj strasti koja okuplja i profesionalne muzičare i entuzijaste, „The Rubber Soul Project“ je priča o pronalaženju muzikom osunčanog kutka u stvarnosti koja nudi samo različite nijanse crne. Film, takođe, otvara kratak filozofski monolog naratora o stvarima koje su postojale, ali koje niko nije video, pa je jedini način da o njima saznamo da ih ponovo izmislimo. Na sličan način na koji ponovo stvaraju muziku, koja nije ugledala svetlost dana, junaci ovog dokumentarca ponovo izmišljaju i jednu stvarnost koja je, poput Ćirićevih animacija, oslobođena sivih stega realnosti. Tucaković je izuzetno harmonično ukomponovao mnogo različitih formi u ovaj jednostavni dokumentarac, koji predstavlja grupni emotivni portret ljudi u pronalasku suštinske sreće kroz stvaranje.

Poslednji film Dinka Tucakovića, „Doktor Rej i Đavoli“ govori o poznatom američkom reditelju Nikolasu Reju (Pol Marej), koji sticajem bizarnih okolnosti i previše alkohola i heroina završava u Jugoslaviji šezdesetih godina prošlog veka. Ovaj neobičan film prati priču u kojoj, dok američki producenti pokušavaju da nađu Reja, Ratko Dražević (Dragan Bjelogrlić), direktor Avala filma, ima plan da  Nikolas Rej u studijima na Košutnjaku snimi veliki spektakl. Na taj način bi se jugoslovenska kinematografija ovenčala Oskarom i pokazala da je ekvivalent Holivudu u komunizmu moguć. Ovaj suludi i ambiciozni plan naravno propada, iz dva prosta razloga: Rej je namerio da snimi kamerni autorski projekat i njegova narkomanija i alkoholizam su van kontrole. Tucakovićev film nosi parafrazirani naziv nikada završenog filma Nikolasa Reja koji je on pripremao po tekstu Dilana Tomasa. U ovom ostvarenju, on taj scenario stvara u sobi hotela Moskva, prekidan Draževićevim upornim pozivima i večerama, kao i nametnutim pokeraškim partijama sa Mihizom (Bojan Dimitrijević) i Aleksandrom Sašom Petrovićem (Marko Gvero). Njegovo konstantno stanje delirijuma izazvano kombinacijom alkohola, heroina, sopstvene egzistencijalne krize i čudnog okruženja Beograda iz šezdesetih je dočarano kroz scene snimljene u crno-beloj tehnici u kojima Rej vodi dijalog sam sa sobom, ali se obraća i publici gledajući direktno u kameru. Govori o sebi i sopstvenim preispitivanjima u stilizovanoj atmosferi, koja podseća na nemački „kamer-špil“. Film prati Reja i na njegovom putovanju na Hvar, gde on uspeva da završi scenario filma za koji mu nije bilo suđeno da ga snimi, te odlasku u Zagreb i sastanku sa Ivicom (Tihomir Stanić) iz Jadran filma, za koga možemo reći da zapravo predstavlja Branka Lustiga (koji će vremenom biti dvostruki oskarovac). Tucakovićev film je kombinacija fikcije i stvarnosti. Reditelj se takođe koristi arhivskim materijalima grada, oslanjajući se na kombinaciju njih i kamernih scena, možda i usled limitiranih novčanih sredstava za pravljenje ovog filma koji je svakako bio produkcijski izazov. „Doktor Rej i Đavoli“ nosi i jednu upečatljivu epizodu u kojoj Nikolas Rej sreće Orsona Velsa (Gordon Marej) na Jadranskoj obali, koji u tom trenutku snima „Dubinu“. Na kraju dobijamo jednu dramatizovanu epizodu iz Rejevog života, koja govori o njegovoj kreativnoj i egzistencijalnoj krizi, ali i o Jugoslaviji na složen način, slobodno kombinujući forme.

U film „Doktor Rej i đavoli“ je utkano osećanje ljubavi prema samom filmu kao mediju, umetničkom procesu, ljubavi koju je Dinko Tucaković posedovao. Ta ljubav je upravo i jedan od ključnih elemenata za ovaj film, jer iskrena zaljubljenost u film ga povezuje sa poznatim američkim rediteljem.

Dinko Tucaković je bio autor jedinstvenog glasa čiji je odnos prema filmskoj umetnosti primer kako bi svi koji nose to zvanje trebalo da gaje. Sva njegova dela govore o jednoj maštovitoj i ambicioznoj autorskoj viziji, koja je nažalost prerano prekinuta. Reč je o čoveku koji je prema filmu gajio istovremeno duboko emotivnu fascinaciju koju ovaj medij i treba da ima kao cilj, i vešto analitičko i stručno oko koje složenost ove umetnosti zahteva pri analizi. Njegov filmski opus je svestran i svedoči o posvećenom umetničkom životu, a njegov rad u okviru institucije Jugoslovenske kinoteke je ostavio nezamenljiv trag u njenom integritetu.

Poput junaka u njegovom dokumentarcu o izgubljenoj muzici Bitlsa, Dinko Tucaković je bio odlučan u svojoj životnoj potrazi za čarima filmske umetnosti, gde se ne radi o pronalasku nekakvog grala, kao što nije reč o pronalaženju originalne verzije pesama Bitlsa, već o putovanju na koje ta želja šalje umetnika.