Kritika filma Duga resa

NASLOV: Duga resa

REŽIJA: Škart

DRŽAVA: Srbija

GODINA: 2021.

TRAJANJE: 62’

Kome trebaju rese? Kome treba film o resama?

Sniman između 2013. i 2021. godine širom bivše Jugoslavije, dokumentarni film Duga resa umetničkog kolektiva Škart bavi se jednim predmetom, ili bolje rečeno, dekorativnim elementom: resama. Rese su nefunkcionalne – lako se prljaju i mrse, brzo se habaju, a ako se ne održavaju čine tepih (ili ma koji objekat kom su prikačene) daleko neprivlačnijim nego što bi bio bez njih. Čak i kada ulepšavaju ambijent, to čine isključivo nakon predanog negovanja. Znamo li uopšte da li u kući imamo rese? Imamo li, za početak, tepihe?

Domaćici Milici Savić Mici tepisi nisu potrebni: ona u slobodno vreme šije navlakvake – rese koje, u svojevrsnoj gerilskoj akciji nalik na akcije samog Škarta, krišom kači na kvake susednih kuća. Ona je u kategoriji ljubitelja resa. Na suprotnoj strani su oni koji kupuju nove tepihe bez resa ili, pak, uopšte ne poseduju tepihe – buržoaski kapric za prekrivanje podova. Uz šaljivu i nostalgičnu muzičku temu grupa Škart jedan mali, u svojoj istovremenoj sveprisutnosti i neupadljivosti čak banalan predmet, čini okosnicom mnogih razmimoilaženja – ne sukoba, već vrenja mnoštva mišljenja. Svako ima da kaže ponešto o resama: od Arsena Dedića, Esme Redžepove i Branke Veselinović, preko radnika nekadašnje fabrike u Dugoj Resi, do heroine Drugog svetskog rata… i svako je podjednako pozvan, za svakoga je kamera podjednako zainteresovana. Kroz rese se u ovom filmu saznaje mnogo šta o sagovornicima širom bivše Jugoslavije (kakva bi resa voleli da budu?), ali i o mentalitetu (žena domaćinima zamera neuredne rese tepiha) i, uopšte, stilu života (kakav ritam življenja može izdržati rese koje se mrse na svakih nekoliko sati).

Film, u maniru srdačne šale, otvara brojna pitanja i nudi još brojnije stavove na temu koja se naizgled iscrpljuje već u svom naslovu. Češljanje resa, oblepljivanje selotejpom kako se ne bi razletele – sve što deluje kao sitna opsesija – ima kontratežu u pričama otpuštenih fabričkih radnika. Pa opet, na vrlo diskretan način provlači se nedoumica: odakle je potekla i kako se uobličila ideja o uređivanju kao ispraznom činu, o dodatku kao prezasićenju, o onome što mora da se održava kao onome što isključivo opterećuje. Duga resa na jedan gotovo semiološki način ukazuje šta je sve moguće iščitati iz najneupadljivijeg dela celine (kroz kulturološke, društvene, političke implikacije), tretirajući istovremeno taj deo kao važan po sebi – kao predmet estetičkog (ne)zadovoljstva.

Film je raspevan (dečji horovi nastali na inicijativu Škarta izvode numeru Rese me muče – prepev Bésame mucho), šaren (resa ima u svim bojama, dužinama, prepletima), mnogougaon (i u pogledu izbora rakursa, montažne dinamike, ali i broja sagovornika i raznovrsnosti stavova), povremeno setan, intiman i autentičan, ne zato što na to polaže izvanredne pretenzije, već upravo zato što svom predmetu prilazi bez pretencioznosti, ali sa jasnom namerom da ga razume, da u njemu uživa i da se zabavi. Priroda filma umnogome odražava prirodu same grupe Škart – kroz lepa odstupanja gradi se arhitektura međuljudskih odnosa. Filmska i vanfilmska stvarnost ovde se prelivaju jedna u drugu: model kolektivnog autorstva odzvanja u kolektivnom oblikovanju slike o resi. Svakim novim kadrom – uz uverenje da svako zaslužuje da ima svoju resu, pa i prašina koja se sa nje uporno čisti, uz resice na haljinama lutaka iz različitih krajeva nekadašnje zemlje, uz resobota, robota za češljanje resa – grupa Škart kao da pokušava da pomeri granicu minijaturizacije i pokaže da, kao što tepih ima svoju resu, tako i resa ima svoju prašinu, odnosno, da ne postoji pitanje toliko trivijalno da se na njega ne može odgovoriti vešto, promišljeno, pa i izazivački.

(Naslovna fotografija iz filma Duga resa objavljena je uz odobrenje producenta.)