Za ženu je već pisanje nasilni čin, zato što ženski subjekt nije onaj koji govori… Muškarci i ne mogu da zamisle šta značiti govoriti kao žena. A kad ona to ipak čini, onda je to prestup, svojevrsni agresivni čin.[1]

Elfride Jelinek je posebna pojava u literarnom svetu. Sve što je do sada uradila u pozorištu i u prozi bilo je propraćeno sa mnogo kontraverze. U njenom slučaju, kontraverza se odnosila i na formu i na sadržaj. Iz javnog života se povukla, ako je ikad i bila njen deo, 1996. godine, nakon što ju je, tad, vladajaća desnica u Austriji optužila za nemoralan i plitak sadržaj, zbog čestog pisanja o seksualnosti.

U prošlom eseju bavio sam se, kroz istoriju, sadržajima koje možemo da svrstamo u dve vrste, u dve kategorije: jedni pripadaju estetici celovitog, drugi estetici polomljenog. U ovom eseju, nakon što sam uvodni deo razložio, baviću se pitanjem ko drži ključeve estetike polomljenog? Da li može, u ovakvom sistemu koji je stvoren od strane čoveka, deleći ljude na vladare i potlačene, uspešne i neuspešne, dobre i loše, više vredne i manje vredne, estetika polomljenog da pripada svima, ili je ona, baš zbog podela koje je društvo, dakle čovek, napravilo, osuđena na jedne, a oduzeta od drugih?

I na kraju, zbog čega takva estetika pripada jednom, a ne drugom.

Da se vratim na Elfride Jelinek. Ona je, zaboravljajući sva pravila dramske umetnosti, već sa svojim tekstom „Bolest moderne žene”, utrla put ka post-dramskom teatru. Ona je, pišući dramski tekst, pisala, zapravo, tekst. Drama “Senka (Euridika govori)”, ni po čemu ne mora pripadati dramskoj formi. Podjednako može pripadati i noveli, prozi. Može, samo da se drugačije formatiralo, pripadati i poeziji. Ona je, dakle, razbila jednu formu, i sve vreme negirajući pozorište i scenu i sva njena pravila, pisala i to, uglavnom, upravo o ženama koje pišu i kako to društvu, a i samoj ženi, izgleda.

Ja, sa svim ekstremitetima, bez govornih mana, heteroseksualac, rođenjem sam u prednosti. Samim rođenjem, u postojećem sistemu, ukoliko se ne dogodi nešto neočekivano tragično, nalazim se u dobroj startnoj poziciji. Meni, dakle, ovaj sistem odgovara i ja, ukoliko bih želeo da gledam sebe spolja, ne ulazeći u dubinu, ne bih imao razloga da menjam postojeći sistem. Ja, kao osoba, već samom pojavnošću i načinom govora, pripadam estetici celovitog, gledano iz perspektive trenutačnog stanja stvari.

Stoga, pretpostavka je da ja nemam potrebu razbijanja sistema u kojem mi može biti ugodno. Naravno, toliko puta se pominje ravnopravnost, među polovima, rasama, ukratko, svemu, kao jedna od tema na kojoj mi, kao društvo, radimo najviše. Odnosno, makar u popularnoj kulturi, pokušavamo, maskiramo ili zbilja na njoj i radimo. Međutim, jasno je, da bi se do toga došlo, neretko se koristimo pozitivnom diskriminacijom, koja onda stvara osećaj nepravde među onima nad kojima se takozvana pozitivna diskriminacija vrši. Tako, neretko, imamo festivale ženskog filma, LGBTQ filma i tako dalje, na osnovu kojeg može da se kaže da diskriminacija postoji u oba smera, na više frontova i da je ona često usmerena i nad one koji su u povlašćenom položaju. I tako ukrug, nepovlašćeni napadaju povlašćene, a povlašćeni ne žele da prepuste svoj presto povlašćenosti, grčevito se držeći za ivice. Međutim, na koji način umetnička ravnopravnost može da funkcioniše i koliko je ona povezana sa društvenom?

U svetu, koji je kroz istoriju stvaran za povlašćene, u kojem ravnopravnost nikad nije postojala i verovatno nikad ni neće postojati, ljudi koji se bave umetnošću i nju stvaraju, na ovaj ili onaj način, takođe, nemaju ravnopravne startne pozicije. Umetnička dela, najčešće, vrednuju se prema društvu i njenim kriterijumima u datom trenutku. Što znači, čistom logikom, vrednuju se prema sistemu koji je stvoren od ljudi čiji se glas najdalje čuje.

Ukoliko, istorijski gledano, a ne toliko daleko ni od današnjice, ne postoji ravnopravnost, to znači da se neko, od povlašćenih, lakše može prilagoditi ukusu koji je društvo povlašćenih stvorilo. Ukoliko, dakle, manjine (i to najčešće ne brojčano) žele da budu kao većine, moraće, poput loših učenika u školi, beskonačno puta više da rade da bi dobile prelaznu ocenu. I to ne zato što ne umeju da urade posao (u ovom slučaju umetničko delo) podjednako dobro, već zato što moraju da prođu dva testa više: prvo, moraju da dokažu da su vredni da uopšte pokušaju da budu u društvu povlašćenih, a zatim, drugo, moraju da dokažu da nisu pretnja po postojeći sistem.

U prošlom eseju sam rekao da je estetika celovitog estetika koja, nekad manje, nekad više, pripada uvek sistemu i društvu koje čini svet u datom trenutku. Estetika polomljenog, naprotiv, suprotstavlja se sistemu koji čini svet u tom istom trenutku.

Često sam, detinjasto i naivno, razmišljao o svim dogovorima koje je čovečanstvo postiglo između sebe, dakle, čovek sa čovekom, a koji su doveli do toga da mi neke stvari posmatramo na jedan način, a neke druge na drugi, da neke stvari smatramo pogrešnim jer je neko pre nas te stvari okarakterisao kao pogrešne ili ispravnim ukoliko se neko pre nas njima povinovao.

Potkraj 2008. godine u svetu finansija dogodilo se nešto zbog čega smo sada svi, kako nas informišu, nešto siromašniji… () Šta se to, dakle, desilo te smo postali siromašniji? Odgovor koji su nam dali glasi da su se promenili određeni brojevi. Određeni brojevi koji su bili veliki naglo su postali mali. Ali brojke 0, 1, 2… isto su kao što su slova A, B, C… Ništa se nije promenilo sem brojeva. Ako se zapravo ništa nije promenilo, ako brojevi ne odražavaju stvarnost nego se, naprotiv, odnose naprosto na druge brojeve, zašto moramo da prihvatimo presudu da smo siromašniji? Zašto da jednostavno ne odbacimo ovaj niz brojeva, brojeva koji nas čine nesrećnim i koji ionako ne odražavaju stvarnost, i ne smislimo sami neke nove brojeve, možda one prema kojima smo bogatiji nego što smo bili?[2]

Apstraktne stvari, poput brojeva, napisanih i izgovorenih reči, povučenih crta koje čine sliku, snimljenih delića koji čine film ili video instalaciju, isključivo su stvar dogovora među ljudima. Isključivo su stvar odluke određenih ljudi koji diktiraju ukus većine.

Muškarci, heteroseksualni muškarci vladajuće veroispovesti mogu da se osećaju ugroženim ukoliko se dira u njihove statusne i društvene simbole. Ukoliko se dira u njih, često se dira u tabue. Muškarci mogu da imaju tabue, i neretko u umetnosti, tabui su ono što sprečava određeno umetničko delo da bude, opet putem dogovora među ljudima, značajno, ali ne samo za trenutak u kojem se stvara već i kada se sistem, današnji ili tadašnji, promeni. Tabui su najčešće u srodstvu sa sramotom. Impotencija, na primer, jedan je od najvećih tabua, a tiče se upravo muškosti i sramote. Dok god je tabua, biće estetike celovitosti, jer ona upravo počiva na održavanju reda i mira u društvu. Uzmimo samo za primere akcione filmove, od bioskopskih hitova, poput Paklene ulice (Fast and Furious), pa sve do kritički vrlo dobro prihvaćenih filmova, kao što su Ratnik (The Warrior), odnosno filmova čiji su reditelji smatrani za jedne od najboljih na svetu, poput Martina Skorseze-a (Martin Scorsese) i na primer, filma Dvostruka igra (The Departed). Upravo sam naveo ove primere, ne želeći da kažem da u estetici celovitog postoje samo loši filmovi ili da je estetika celovitog jeftina. Naprotiv, u okviru vladajuće estetike, koja je i dalje estetika celovitog, postoje izuzetna ostvarenja, kao što postoje i ništavna ostvarenja. Ali jasno je, koliko se oni, primerice, razlikuju od estetike koju neguje Džon Voters (John Walters) u svojim filmovima. Iako on svakako spada u estetiku polomljenog, ipak je, svojim delima, uspeo da, igrajući se sa tabuima i udarajući tamo gde malograđanštinu najviše boli, postigne uspeh. Red i mir u društvu, dakle u sistemu koji je čovek stvorio, pokušavaju da održavaju oni koji su taj isti sistem stvorili. Isto tako, u umetnosti, vrdanje od prihvaćenih formi, negiranje tih formi, sve to dovodi do anarhije u stvorenom sistemu.

Isto je kao i sa opijumom i zabranom opijuma u Americi. Sredinom devetnaestog veka, opijum je koristila svaka prosečna belkinja, srednjih godina, za glavobolju, za dijareju usled loših higijenskih uslova. U tom trenutku milioni, i više od toga, koristili su legalno opijum. Zatim, došli su imigranti Kinezi i počeli da koriste opijum, isto kao što su belci koristili viski za opuštanje. Tako da je u Nevadi, prvi put 1870. godine, opijum postao ilegalan, isti taj opijum koji su koristile sredovečne žene za navedene probleme. Nasilje nije razlog, alkohol je, ako ćemo tako gledati, veći uzročnik porodičnog nasilja. Cigarete izazivaju veću zavisnost. Pitanje je bilo samo koga će staviti iza rešetaka. Da li sredovečne belkinje ili imigrante Kineze za koje su mislili da pod uticajem opijuma mogu nešto da urade njihovim ženama. Upravo to je stvar sa društvenim poretkom i sistemima. Promenljivi su, kako kome u datom trenutku odgovara.

Ali šta ukoliko dati sistem nije dobar? Može li se onda primeniti, detinjasta i naivna, ideja DŽ. M. Kucija o brojevima? Sistem je apstraktna stvar, poput ljubavi i prijateljstva, on jedan dan može da postoji, drugi može da ne postoji.

Estetika celovitog pripada ljudima koji pripadaju povlašćenoj grupi u trenutačnom sistemu. Ti ljudi bi podjednako morali da se pomuče da budu u estetici polomljenog, koliko i ovi drugi moraju da se pomuče da budu u estetici celovitog. Međutim, gledano kroz istoriju, jasno je, jedna grupa uvek pripada vladajućem sistemu. Jasno je, estetika celovitog pripada samo celovitima. Ali celovitima u društvu koje je nekako uspelo da odredi šta je celovito, na osnovu apstraktnih, slučajnih pretpostavki.

Zbog toga, ključeve estetike polomljenog drže oni koji nemaju istu startnu poziciju sa povlašćenima. Oni koji predstavljaju pretnju po vladajući sistem vrednosti i koji ne pokušavaju da se povinuju sistemu koji smatra da evolucija ne ide uporedo sa emancipacijom.

Pomenuta Elfride Jelinek uspela je, ne priznajući nikakva pravila dramske, vladajuće umetnosti, da dobije Nobelovu nagradu i postane jedna od najuglednijih spisateljica. Džon Voters, postao je kultna figura i to ne samo u LGBTIQ svetu.

Gustav Klimt je jedan od osnivača Bečke secesije. Secesijski umetnici su se usprotivili prevladajućem konzervatizmu bečkog Kunstlerhausa sa svojom tradicionalnom orijentacijom. Oni su, dakle, u datom trenutku, predstavljali estetiku polomljenog sa svojim idejama o totalnoj umetnosti i drugačijim pristupom tom mediju.
Danas, Gustava Klimta sigurno ne bismo svrstali u estetiku polomljenog, već on pripada estetici celovitog, postavljajući sopstvene, odnosno grupne, standarde.

Upravo će to biti i tema sledećeg eseja iz serijala „Estetika celovitog i estetika polomljenog”. Pokušaću da, kroz primere, odgonetnem šta bi se dogodilo kad bi današnja estetika polomljenog postala mejnstrim i samim tim zamenila estetiku celovitog. Kralj je mrtav, živeo kralj?

 

[1] Elfride Jelinek – Senka (Euridika govori), pogovor Paul Gruber, koji citira Elfride Jelinek u Svandrliku, 2013; izdavaštvo Radni sto – str, 79

[2] Pol Oster, Dž. M. Kuci – Ovde i sada (pisma 2008-2011), Samizdat b92, str 21-22.