Kritika filma Flašaroši

NASLOV: Flašaroši / REŽIJA: Nemanja Vojinović / TRAJANJE: 84’ / DRŽAVA: Srbija, Slovenija / GODINA: 2023.

Bremenitost kulturno-istorijskog i simboličkog repozitorijuma Vinče konačno je ozbiljnije uzeta u razmatranje u filmskoj 2023. godini, kada su srpski filmovi Čuvari formule i Flašaroši iz dve – temom, formatom, epohom, stilskim pristupom – različite vizure, prokopali prostor nekadašnjeg neolitskog naselja, potom prošlovekovnog instituta za nuklearna istraživanja i ovovekovne deponije smeća, kako bi došli do sloja za koji su se u svom arheološkom istraživanju opredelili. Bjelogrlićevi Čuvari formule na Sarajevo Film Festivalu proglašeni su najboljim filmom po ocenama publike, dok je ostvarenje Flašaroši Nemanje Vojinovića osvojilo nagradu Srce Sarajeva u kategoriji dokumentarnog filma. U fokusu Vojinovićevog istraživanja našao se svež, još neugažen sloj hronologije vinčanske (raz)gradnje: veliko đubrište, odnosno njegovi „radnici“, sakupljači plastičnih flaša, na čelu sa Janikom, bivšim bokserom.

I mada bi uvodni kadar – prelet preko zemlje iz koje izviruju redom vinčanske figurine, skeleti i otpad, sa superimponovanom tekstualnom napomenom o prošlosti ovog prostora – mogao navesti na pomisao da je reč o filmu-komentaru na temu degradacije civilizacije, reditelj bira da se orijentiše ka pojedincima na higijenskoj i ekološkoj margini, te njihovom životu i radu u okolišu sa kojim su primorani da se sažive da bi preživeli. Flašaroše, pritom, odlikuje snažna narativizacija svojstvena igranom formatu: u dramaturškom pogledu (između ostalog, podelom na poglavlja: Pack Leader, Hungry Wolves, Dinosaurs), u pogledu izdvajanja likova, pripadnika romske zajednice, i formulisanja njihovih međuodnosa – Janika, bivši bokser, nameće se kao protagonista, posrednik grupe flašaroša i nepoznatog nadređenog u off-u – te radu kamere i muzici koja ne ocrtava samo milje, već se neretko (a vrlo upečatljivo) koristi kako bi osnažila dramaturške izbore. Tome u prilog ide i analogija sa vesternom na planu pojedinih stilskih izbora, ali i doslovnih referenci (plakat na kamionu i film na TV-u), koja, mada formalno razigrana, ne uspeva u potpunosti da proigra, najpre zbog činjenice da ne predstavlja organsku paralelu proisteklu iz realno postojećih okolnosti, koliko posledicu želje da se jedan voljeni žanr projektuje na lokalni kontekst. Pa ipak, vestern-analogiju ne treba zanemariti, između ostalog i zato što rezultira većim brojem efektnih rešenja predvođenih monumentalnom fotografijom (Igor Marović), gde totali bez kraja otkrivaju da horizont više nije linija dodira neba i zemlje, već neba i đubrišta. Čovek je, čini se, u simboličkom smislu zaista dosegao najzapadniju tačku prirode, i, porobivši je, svojim otpadom počeo da porobljava sebe.

U tom svetu porobljenom đubretom (setimo se samo Šejkine civilizacije Đubrišta) kao izazovna iskrsava ideja o ljudima zaduženim za unošenje reda u haos nepovratno odbačene materije, naročito imajući u vidu da je reč o iskustvu pretežno dalekom savremenom gledaocu. Autor Flašaroša uspeva da balansira na tankoj liniji postajanja onim što bi Hal Foster nazvao umetnik kao etnograf – umetnik koji iz čistog avanturizma, lutalaštva duha, poseže za dalekim (u ovom slučaju kulturološki, ne i geografski) grupama u čije unutrašnje mehanizme i zakonitosti pokušava da pronikne. Flanerska pozicija se, uprkos dramaturškim intervencijama i delimičnom pojednostavljivanju međuljudskih odnosa, izbegava pre svega zahvaljujući odluci da se život flašaroša ne prikaže kao egzotičan i zauman, već da se razume način na koji čovek, klasirajući otpad-besmisleno, osmišljava svoj svet. Digresije iz Janikinog privatnog života potvrđuju da su likovi Vojinovićevog filma, poput Munisovih u Deponiji (Waste Land, 2010), ljudi zatvoreni u krugu neprekidne prekarnosti (etnička dimenzija je, mada neizgovorena, neprevidiva), ali za razliku od projekta oko Deponije, Flašaroši ne iskoračuju izvan granica jednog medija i tek potencijalnog posrednog uticaja na svakodnevicu svojih protagonista.

Autorov sentiment na kraju je jasan (dirljivi su tableaux vivants flašaroša koji, usled modernizacije kolektorskog procesa, ostaju bez posla), mada ostaje otvoreno pitanje za čime se žali, budući da je reč o izuzetno neuslovnom radu: da li je film kritika sistema u kom je moguć nastanak ovakvih pukotina mikrohaosa ili izraz nemira usled nestanka jednog takoreći izvan-realnog zanimanja? Ima u svemu tome i nelagode pred nadolazećim – i nadošlim – ekološkim promenama, te (u uvodu nagoveštene) kritike nemara spram kulturno-istorijski značajnog prostora. Ipak, ova kolebljivost jeste posledica nesumnjivo važne i pažnje vredne potrebe da se kroz naslage postojanja jednog toposa prokrči put do najzanemarenijeg, do ljudi zaduženih da održe red u svemu što civilizacija proizvodi, pa odbacuje.

(Naslovna fotografija iz filma Flašaroši objavljena je uz odobrenje reditelja.)