Goran Radovanović je diplomirani istoričar umetnosti, poznatiji kao scenarista i reditelj, pre svega, dokumentarnih filmova, koji važe za smele iskorake u domaćoj kinematografiji. Reputacija koju je ostvario navodi pojedine kritičare da ga stave rame uz rame uz „klasike“ kao što je Želimir Žilnik, ili njegov lični uzor Dušan Makavejev. Deo studija završio je u Minhenu, a kao predavač boravio je i radio u nekoliko zemalja sveta. U svojstvu reditelja, Radovanović potpisuje 13 ostvarenja – dva igrana filma, osam dokumentarnih i tri kratka eksperimentalna filma. Pre nekoliko godina, veliku pažnju domaće i inostrane publike privukao je njegov igrani film „Enklava“ (2015), koji je učestvovao i u trci za Oskara, a propraćen je i publikacijom u izdanju Filmskog centra Srbije. Njegov film „Slučaj Makavejev ili proces u bioskopskoj Sali“ (2019), dobio je nagradu na FEST-u, kao prvi dokumentarni film koji je proglašen za pobednika u kategoriji najboljeg filma. Ove godine, u programu van konkurencije, prikazano je njegovo najnovije ostvarenje, „Čekajući Handkea“, čija premijera je poslužila kao neposredan povod za ovaj razgovor. Sa Goranom Radovanovićem smo se susreli u studiju gde priprema svoj naredni igrani film, koji se bavi bombardovanjem, i zamolili ga da nam odgovori na par pitanja.

Vaš film „Slučaj Makavejev“ ušao je u istoriju FEST-a kao prvi dokumentarac koji je dobio nagradu za najbolji film. Koliko je poznato, Makavejev spada u red autora kojima ste se inspirisali, a u jednom intervjuu izjavili ste da je „Nevinost bez zaštite“ jedan od onih filmova koji su ostavili dubok trag na Vas, odnosno koji Vas je na neki način oblikovao.

To je prvi film koji je na uspešan način povezao igrani materijal sa arhivskom građom. Zatim, ta igrana struktura je i metafilm, a takođe, u tom filmu postoji kontinuirana ironijska dimenzija, koja odlazi u cinizam, kao i sloboda forme. To je film koji mi je otvorio neke vidike o slobodi izražavanja, korišćenja materijala, tako da sam u svojim kratkim filmovima opsesivno koristio dokumentarni materijal kao legitimnu dramaturšku potku igranih struktura, potom sam stavljao i igrane likove u kvazi-dokumentarnu formu. Dušan Makavejev, naročito sa svojim jugoslovenskim opusom, jeste vrlo značajan autor. Imao je duh amaterizma koji je bio simbol slobode u smislu upotrebe filmskog jezika. Na neki skroman način sam mu odao počast, najpre time što sam, dok sam bio deo Upravnog odbora Jugoslovenske kinoteke, izneo predlog da glavna sala dobije njegovo ime, a s druge strane, napravio sam film koji sad već ima memorijalni karakter, odnosno predstavlja omaž autoru.

U tom filmu postoji i svojevrsna makavejevljevska upotreba audio materijala. Kako ste došli do tih zapisa na trakama?

Slučajno. Znao sam da to postoji, postojalo je i na internetu u digitalnoj formi, ali kad sam video te trake u Kulturnom centru Novog Sada, kod Đorđa Kršćanskog, i kada sam ih fizički držao u ruci, shvatio sam da je to nešto jako vredno. Kao rekvizit, koji je neko snimao, pipao, ono samo po sebi ima karakter arhivske građe i istorijsku vrednost.

Čini se da je redak slučaj da jedan film dobija monografiju gotovo simultano sa svojom distribucijom. Nedugo nakon premijere Vašeg filma „Enklava“, Filmski centar Srbije je objavio knjigu „Kosovo, vera i pomirenje“. Kako je došlo do nastanka te publikacije?

Šezdesetih i sedamdesetih godina to je bila redovnija pojava, da film dobija i neku vrstu monografije. U ovom slučaju to je počelo tako što je dosta ljudi iz akademskih krugova počelo da piše o filmu nakon što su ga pogledali. Sve je krenulo od profesora Skota Ebota iz Amerike, koji je inače Handkeov prevodilac na engleski, kao i Žarka Radakovića, Handkeovog prevodioca na srpski. Potom su se priključili i jedan profesor iz Kanade sa Univerziteta u Kolumbiji i koleginica Nevena Stanković sa istog univerziteta. Gotovo u samom startu dobio sam desetak eseja o filmu, da bi se potom uključila i profesorka Slobodanka Vladiv-Glover, Boris Trbić iz Australije, Božidar Zečević… Sve se to nekako „plelo“ oko Handkea, interesovanja za njega i njegovo delo i njegovog interesovanja za Kosovo. Postojao je ozbiljan set tih eseja, zahvaljujući kojima se došlo na ideju o štampanju knjige, kojoj je potom dodat scenario, vizuelni materijali vezani za scenografiju, fotografije, kao i intervju sa mnom koji je radio Miroljub Stojanović.

Većina eseja u toj monografiji se bavi ili makar dotiče motiva zvona, koji, naravno, sadrži brojne istorijske i kulturološke konotacije, ali predstavlja i važnu filmsku referencu. U Vašem filmu postaje u jednom trenutku centralni motiv zapleta. Koliko je Vama taj motiv bio značajan?

Ne bih mu ja pridavao toliki simbolički značaj. Naravno, da sva ta simbolika može da se učita, ali za mene je ono, pre svega, bilo deo realne scenografije. Bio mi je značajan kao ozbiljna igrajuća rekvizita, narativno sredstvo, koji ima potencijal da izraste u simbol.

„Pletenje niti oko Handkea“, koje kao što vidimo, u Vašem slučaju, traje neko vreme, nije usamljen slučaj u opusu jednog reditelja. Nesvesno, to budi asocijacije na Handkeovu saradnju sa Vimom Vendersom. Da li možemo tražiti neke paralele?

Da ne preterujem mnogo, ja zapravo nisam Handkeov prijatelj, niti neki njegov pristalica, iako sam dobro upoznat sa njegovim radom još od perioda mog boravka u Nemačkoj, a naročito zahvaljujući Vendersu. Može se reći i da je velika većina ljudi upoznala Handkea upravo zahvaljujući Vendersu, a na neki način, žargonski rečeno, Handke je i ’napravio’ Vendersa. Pogotovo u toj prvoj fazi – otuđenja, alijenacije, lutanja… Sve što je na neki način mirisalo na moderan roman, to je Venders dobio od njegovog dela. Moja veza sa Handkeom je isključivo preko Žarka Radakovića. Upoznali smo se i srećemo se na festivalima i kada on dođe u Beograd. Ali, s druge strane, ja imam više veze sa tim političko-angažovanim krilom novog nemačkog filma, koji je predvodio Kluge, zatim Edhard Rajc, kao i Rajnhard Hauf, koji mi je donekle bio i idol u mladosti zbog jakog sindikalnog, levičarskog stava, otvorenosti prema Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji i izuzetno kritičkom odnosu prema nacističkoj prošlosti. S Handkeom sam se susreo više putem Kosova, ne putem filma ili studiranja u Nemačkoj. Bilo je veliko ohrabrenje videti jednog modernistu, i u filmskom svetu i u svetu književnosti, koji je u trenutku kada smo svi bili umorni od ratova, otišao na Kosovo i boravio tamo. On me je na neki način vratio našem identitetu.

U Vašem najnovijem dokumentarcu se kroz dijalog jednog od junaka i implicira ravan poistovećivanja Handkea sa Kosovom, odnosno Velikom Hočom. Da li to znači da je u izvesnom geopolitičko-kulturološkom smislu Handke izjednačen sa tim toponimom?

To je jedna granična situacija. On je započeo nešto što mi nismo mogli, odnosno naši glasovi se nisu čuli. Ali njegov glas se čuo. U pitanju je ugledan čovek, koji je, pre svega, u svetskom teatru napravio jedan radikalan iskorak i eksperiment, deo je istorije svetskog teatra, nosilac Ibzenove nagrade. Njegovo preispitivanje političkog diskursa prema Kosovu i odbijanje da prihvati narativ mejnstrim zapadnih medija bila je na neki način bačena rukavica, diranje u osinjak. S obzirom na to da je on velika figura, nije mogao tako lako da bude cancel-ovan, ali je definitivno njegovo prisustvo u javnosti minimalizovano. U Nemačkoj je prva asocijacija na njega ’negator genocida’, što je narativ koji kruži i Balkanom. A to klasifikovanje nekog naroda kao nacističkog, sa nacističkom politikom, vrši se izvlačenjem van ikakvog konteksta. Kosovo je i dalje tabu. Mnogi smatraju da je ta tema završena, tako da i u nekom umetničkom izrazu Kosovo ne postoji kao tema.

A zapravo, na ovogodišnjem FEST-u, imali smo priliku da vidimo i film „Mrak“ Dušana Milića. Da li to govori o nekom pobuđenom kinematografskom interesovanju za tu temu?

Dušan Milić je redak čovek koji se bavi tom temom, koji je imao potrebu da se filmskim jezikom, u žanrovskom smislu, bavi Kosovom. U Srbiji ne možete da izbrojite na prste jedne ruke autore koje zanima ta tema. Mlađe autore zanimaju više ljudska prava albanskih žrtava, narativ „Druge Srbije“, koji polazi od toga da mi treba prvo da očistimo naše dvorište, a da ne treba da nas zanima ono što se tiče odnosa druge strane prema našem narodu. Sonja Đekić je uradila jedan lep dokumentarac, ali to su incidenti. Mi pričamo o tri filma, ja se sećam još dva kratka, i onda dođemo do šest filmova za 23 godine.

Međutim, u Vašim filmovima imamo jednu vrstu dijaloga koja se gradi između dve ’zaraćene’ strane, što je na tragu nekog sličnog političkog stava, koji može biti shvaćen kao jedna vrsta susreta ili težnje ka integraciji. U „Enklavi“ postoji motiv pomirenja, koji dolazi do izražaja kroz uloge dvojice ’čehovljevskih dečaka’, da parafraziram prog. Vladiv-Glover. Šta to govori o generacijskim ulogama?

Moja generacija je takva kakva jeste, naše generacije su neprijateljski nastrojene. One su i dovele do rata i vodile rat. Govorim o generacijama, ne o ljudima. Logično je okretanje ka novoj generaciji, u smislu upitnosti i otvorenosti povodom toga šta će biti. S tim da kod mene to nije deo nekog političkog narativa, već hrišćanskog stava da je pokajanje uslov pomirenja, a pomirenje uslov života.

U „Čekajući Handkea“ takođe postoji svojevrstan motiv susreta srpske i albanske strane, kroz dijalog dve kulture koji se nalazi u zvučnom planu, gde se smenjuju pravoslavna i islamska molitva.

Srpska kultura, što bi rekao Milo Lompar, jeste kontaktna kultura. U ovom slučaju ona je u sudaru sa islamom, u kontaktu sa kojim se i obogaćuje, ali i sukobljava.

Realnost te srpske kontaktne kulture je u filmu „Čekajući Handkea“ radikalnije uspostavljena, jukstapozicijom islamske molitve sa srpskim pravoslavnim običajima. Ne bih ja to nazvao integracijom, već pre opservacijom srpske pozicije u kontaktnim, rubnim, područjima, što je područje Kosova, gde je izvorno vizantijska kultura markirana islamom, već 500 godina.

Deluje da postoji analogija u strukturi Vaša dva dokumentarca – „Čekajući Handkea“ i „Sa Fidelom do kraja“. U oba filma se čine važnim i muzički interpunktovi, u oba slučaja su to lokalne numere tamošnjih izvođača. Kakvu ulogu muzika igra u tim filmovima?

Ja često recikliram samog sebe. Očigledno sam vezan za neke scene ili situacije, koje možemo nazvati arhetipskim – lekar, sveštenik, frizer… Frizer može da predstavlja neku samsonovsku, biblijsku metaforu, nemoći – šišanja. Lekar može da se tumači kao pandan svešteniku, na relaciji telesno-duhovno. Ali to ne radim namerno, već tek nakon što nešto uradim shvatim da to može biti tako… Muzički momenat je uvek emotivan. Na Kubi se sam ponudio, i ja to vidim više kao film bez muzike, muzika tu postoji kao deo dijaloga. Tu je čuvena pesma „Lagrimas Negras“. Tu je i vokal koji peva kubansku himnu, „Podmoskovskije večeri“ na ruskom, kao i jednu tužnu pesmu. Ali ja to vidim kao dijalog, dok se instrumental tek na kraju pojavljuje gde sabira emociju. Na Kosovu je to drugačije. Tu vidimo konkretnog čoveka sa tim divnim instrumentalima – „Orahovcu bašto rajska“, „Pesma o Hoči“, koju na kraju pevaju devojčice. To je više od muzike!

U naslovu filma „Čekajući Handkea“ nalazi se direktna aluzija na delo „Čekajući Godoa“. Šta ste imali na umu sa upotrebom te reference?

Beketovo delo je postala opšta civilizacijska kategorija apsurda, uzaludnosti, besmisla, tako se ona ovde spontano pojavila. Opet, reč je o izvesnoj literarnoj doskočici. Nije Godo, ali je reč o Handkeu, a oni stvarno čekaju Handkea. Naslov se nametnuo sam od sebe, iako Handke sam nije neki veliki ljubitelj Beketa, čak, mislim da mi je rečeno da su imali i neki sukob…

Intertitlove takođe često koristite kao sredstvo strukturisanja dokumentaraca. Zašto ste odlučili da u ovom filmu oni budu podeljeni u skladu sa godišnjim dobima?

Kontinuitet godišnjih doba ukazivao je na linearnost, koja od linearnosti kruži u beskonačnost. Ušli smo u proces sa ponudom da snimamo više puta. počeli smo da snimamo u jesen, vrlo brzo je došla zima… Tako da su godišnja doba, iako to naravno nije nikakvo originalno rešenje, postala najlogičnije dramaturško sredstvo strukturiranja filma, odnosno pričanja priče o uzaludnosti, o trajanju, večnosti, postojanju…

Spomenuli ste reč identitet kad je bilo reči o Kosovu, što, gledano iz srpske perspektive, najčešće podrazumeva pravoslavlje, a s druge strane, spominjete autore kao što je Kluge, levičarske ideje, angažovanost, zatim govorimo i o Kubi koja je još jedan proizvod revolucije i komunističke internacionale. Da li se kod Vas te, uslovno-rečeno, naizgled oprečne, religijsko-ideološke kategorije na neki način prepliću i u kakvoj su vezi sa pitanjima identiteta?

Nisam ljubitelj niti proučavalac revolucije, a na Kubi još manje. To se takođe nametnulo kao jedan apsurd, znate. Internacionala se odvija u sceni u frizerskom salonu, gde se umesto peškira koristi zastava internacionale. Na kraju krajeva, kubanska država počiva na tom jedinstvu SSSR-a, himne internacionale i na internacionalnom komunizmu, komunizam uostalom i jeste neka internacionalna kategorija.

A kad govorite o Kosovu, ne možete da prenebregnete nešto što je vidljivo, a to je vera. Srpski identitet na Kosovu počiva gotovo isključivo na prihvatanju pravoslavlja, ulaskom u kulturni model Istočno-romejskog carstva. Vera tu više nije stvar ličnog uverenja, već je reč o kulturnom modelu koji je u ovom slučaju oblikovan vizantijskom civilizacijom, što uključuje literaturu, arhitekturu, slikarstvo.

A koliko junaci Vašeg filma poznaju Handkeovo delo?

Malo ko u Srbiji poznaje Handkeovo delo. Kao prvo, Handke je težak za čitanje, zahteva koncentraciju, vreme, karakter. A uostalom, nije sve ni prevedeno, a vrlo malo ljudi zna nemački. Imamo prevode Žarka Radakovića, ali jako mali krug ljudi čita ta dela. On je i ušao u našu popularnu kulturu preko filma, preko Vendersa, ali opet malo ljudi zna za njegove rediteljske radove, iako je možda nešto malo poznatiji u pozorištu. U pitanju je ikonična figura koja je svojevremeno otišla na Kosovo, sa ženom i dva prijatelja, boravio je tamo i napisao nešto o tom narodu, dok je istovremeno pisao knjigu čija radnja se odvija u Španiji. Uz to, donirao je dva puta velike svote novca stanovnicima Velike Hoče. Oni s njim piju tamo, u nekim kontejnerima od kafana, znaju da je on neki Nemac koji je dobar čovek. Tamo je on postao ikonična figura ne zbog svoje literature, već zbog svog ljudskog, humanog, političkog i socijalnog stava, zbog kog je dosta toga i žrtvovao, ili drugačije rečeno izgubio. Evo, na primer, moj film neće da prikažu zbog njega…

S druge strane „Enklava“, koja se bavi sličnom tematikom, bila je prikazana na evropskim festivalima. Handke je, dakle, veći tabu od Kosova?

Film odbijaju da prikažu zbog Handkea i zbog NATO pakta, koji je bombardovao taj narod dole kome sad ruše grobove. I sad se postavlja pitanje da li se to bombardovanje desilo zbog srpskog nacionalizma ili postoji neki drugi razlog koji je doveo do ovog što se sada dešava na planu elementarnih ljudskih prava…

Da li je Handke imao priliku da vidi Vaš film?

Jeste, video je i imamo informaciju od Žarka Radakovića da je pohvalio film. Najviše mu se svidelo to čekanje, trajanje, repetitivnost u filmu.