Kritika filma Mekani brodovi

NASLOV: Mekani brodovi / REŽIJA: Željko Zorica Šiš / TRAJANJE: 89’ / DRŽAVA: Hrvatska / GODINA: 2022.

Mekani brodovi su predstave što…

mijenjaju okoliš

pokazuju sliku

su ponosne

uče od prolaznika

uobičavaju ljepotu i snove

dražesno koketiraju s kičem

ljupko kreću ulicom

bude oči

i uši

i sve zatim:

pokazuju kako ljudi žive u kućama

pokazuju velikog guštera koji je lijep

(Bitef, festivalski Bilten, 1977)

Film televizijskog formata koji posthumno potpisuje Željko Zorica Šiš (1957–2013), naslovljen prema predstavi pripremanoj za Bitef 1977. godine u izvedbi zagrebačkog Kugla glumišta (1975–1981/2), jeste informativno audio-vizuelno štivo, mapa razvoja, ideja i sunovrata radikalnih tendencija novih umetničkih praksi unutar spektra teatarskog delovanja u Jugoslaviji krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Struktura filma, koju čini vrlo standardizovno ređanje slojeva intervjua i arhivskog materijala, ušavljenih ritmičnom montažom, ilustrativnim animacijama i rok muzikom, suprotno od inicijalne ideje i sopstvenog sadržaja, na formalnom planu ne donosi ništa novo, radikalno ili avangardno, ali svakako jeste značajan zapis istorije (dramskih) umetnosti na ovom prostoru.

Kontekst o kom je reč predstavlja amalgam radikalnih, alternativnih i levih svetonazora u kolopletu politike i umetnosti, koji se, iz perspektive aktuelne istorijske instance, mogu sagledati kao poslednji izdanci revolucionalnih zbivanja u društvu, u Jugoslaviji i šire. Predvođeni principima brethijanskog teatra, inspirisani kaprouskom (Alan Kaprou) idejom spajanja umetnosti i svakodnevnog života, rubnim institucionalnim i neoavagardnim umetničkim praksama, akcionim slikarstvom, fluksusovcima, hepeningom i performansom, u Zagrebu grupa pozorišnih studenata (uz Kugla glumište, značajno je spomenuti i grupu Coccolemocco) počinje tih godina organizovano da deluje kroz nastupe, zasnovane na jasno koncipiranim teorijskim premisama teatra i teatarskog prostora. Podstaknuti tekstom Etjena Surioa Kocka i kugla (Le Cube et la Sphère, 1950; a očito i po uzoru na Hakslijeva Vrata percepcije), osnivači grupe, predvođeni Zlatkom Burićem Kićom, Dunjom Koprolčec i Zoranom Šilovićem Šilom, pokreću Kugla glumište, koje definiše pozorište kao socijalnu situaciju, okrenutu estetici ulice, sa elementima ambijentalnog, predrenesansnih procesija, dadaističkog automatizma, političke i kulturne subverzije.

Tematizujući prevashodno „meku“ frakciju Kugle i nagoveštavajući nadolazeći rascep početkom osamdesetih godina, priča se oblikuje kroz intervjue sa sagovornicima, među koje spadaju prevashodno glavni akteri meke (Zlatko Burić Kićo) i tvrde (Damir Bartol Indoš) frakcije, a zatim i ostali (tada preživeli) članovi grupe, saradnici, teatrolozi i kulturni teoretičari (uz samog Šiša, tu su Dragan Ruljančić, Branko Matan, Ivan Ladislav Galeta, Anica Vlašić-Anić, Neco Oster, Miki Milutinović, Borka Pavićević, Jovan Ćirilov, Višnja Rogošić i drugi). Mapiranjem osnovnih punktova stvaralaštva „kuglaša“, ovaj dokumentarac pruža značajne refleksije autora povodom stvaranja i recepcije nekih od njihovih najzapaženijih nastupa –  poput izvedbi Ljetnje popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak na Dubrovačkim ljetnjim igrama, performansa Čovjek-stolica, rada Kugla kabarea itd. – dok se priča simbolično zaokružuje reminiscencijama snimanja TV emisije Kugla glumište za Televiziju Beograd (na poziv Filipa Davida i Aleksandra Popovića, a u režiji Ljubiše Ristića), neposredno pred „raspad“ grupe.

Sagledavanjem rada Kugla glumišta, iz današnje perspektive i savremenim rečnikom prepoznate kao „jedne od najvažnijih kazališnih, multimedijalnih i interdisciplinarnih umjetničkih skupina u zemlji“, otkrivamo jedno polje hibridnog, pozorišnog i umetničkog delovanja, koje ideološki počiva na kombinaciji (kao što to obično biva) psiholoških i političkih teorija, američkoj kontrakulturi i psihodeliji, a formalno se u velikoj meri zasniva na vizuelnim umetnostima i obilnoj citatnosti (prevashodno avangardne kulture). Koncept „mekog“ u njihovom stvaralaštvu počivao je na težnji za otkrivanjem psihodelije (aluzija na rok poemu The Soft Parade grupe The Doors), dok se ono „tvrdo“ odnosilo na delovanje radikalne levice i rado se pozivalo na aktivnosti Bader-Majnhof grupe (što je u praksi podrazumevalo simulaciju vojnih vežbi i teorističkih napada). S tim u vezi, dok govori o stvaralaštvu grupe koja je negovala umetnost kao život i ritual, akciju i intervenciju unutar svakodnevice, Burić u filmu tvrdi da tu „i nije sve bilo baš tako meko“, dok Bartol ističe pripadnost „ultra-lijevoj psihodeliji ili psihodeliziranju lijeve misli“ u njihovom radu. Snimke intervjua sa Bartolom svedoče i o potencijalno zanimljivim rešenjima mise-en-cadre-a, što se da naslutiti kroz setting sa ogledalom, koji se očito javlja kao reminiscencija jednog od njegovih performansa.

Nadograđivanje intervjua arhivskim zapisima u određenom trenutku kristališe odsutno prisustvo Dunje Koprolčec, koju Matan opisuje kao „jednu od najvažnijih kreatorskih glava u grupi“. Dunjin lik vidimo u prvom planu većine izvedbenih seansi, odakle nagoveštava jednu zakopanu misteriju i „ozbiljnost i opasnost izvođenja“, izranjajući kao majstor ceremonije ovog post-(filmskog)-post-teatra. Značajna svedočanstva sagovornika ilustrovana su arhivskim materijalom, fotografijama i videosnimcima s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, koje naposletku ukupnu estetiku Šišovog filma boje nijansama novog talasa/vala, sa čijim su, opet, „najtvrđim frakcijama“ (Šarlo Akrobata, Disciplina Kičme) ovi umetnici blisko sarađivali.

Mekši kao dokumentarac, a tvrđi kao istoriografski zapis, film Mekani brodovi ne lišava nas saznanja o sopstvenoj nedovršenosti, dok daje pregled kreativnog rada tela u prostoru i sa prostorom, osobenih i kompleksnih scenografskih rešenja i, umesto savremenih floskula o interaktivnom pozorištu, prikazuje stvarnost Kugle kao glumišta koje „dovodi ljude kazalištu tamo gdje ljudi ne idu u kazalište“. Pojedinačno i zbirno, preživeli među njima govore kao svedoci vremena i akteri osobenih umetničkih zbivanja u zemlji čije sećanje nam neprekidno šapuće da budućnost je u prošlosti.

(Naslovna fotografija iz filma Mekani brodovi objavljena je uz odobrenje press službe festivala Slobodna Zona.