Intervju sa filmskim kritičarima Đorđem Bajićem i Zoranom Jankovićem

Đorđe Bajić i Zoran Janković su autori dobro poznati domaćoj filmskoj javnosti, budući da je retko koja premijera srpskog filma nastalog tokom proteklih decenija prošla bez njihovog kritičkog osvrta. Obojica potiču iz sveta knjige, odnosno sveta jezika i književnosti, iako kontinuirano i paralelno borave u svetu pokretnih slika, čemu su posvećeni bez ikakve ekskluzivnosti, a trenutno, po svoj prilici, predstavljaju i najbolje poznavaoce, a sasvim izvesno i dosledne sistematičare srpskog filma prvih decenija 21. veka. Povod našeg susreta bila je nedavno objavljena knjiga Kritički vodič kroz srpski 2018-2022. godine. Ovoj knjizi je prethodio Kritički vodič kroz srpski film 2000-2017. godine, takođe u izdanju Filmskog centra Srbije, na kom su dvojica autora radila zajedno sa Ivanom Velisavljevićem, koji potpisuje predgovor novog izdanja, u kom kaže da „ova knjiga predstavlja kapitalan poduhvat kakav ne postoji ni u mnogo bogatijim kinematografijama“. Bajić i Janković, u duhu transmedijalne prirode savremene produkcije, duhovito oslovljavaju svoje delo kao „franšizu“, jer je svakako reč o nastavku prethodne knjige, čija struktura se razlikuje u nekoliko detalja, a ove dve knjige se čitaju baš poput delova serijala. Razgovor koji sledi predstavlja odlomak iz epizode „domaći fildžani u srpskom filmu“, u kojoj smo uz kafu gustirali novo (i začinili starim) izdanje Kritičkog vodiča, savremeni srpski film i nezaobilaznu filmsku kritiku.

Kako je došlo do rada na ovom projektu i nastanka prvog kritičkog vodiča? Kada ste shvatili da će se raditi novo izdanje, odnosno nastavak?

Simpatično je to da smo po izlasku prvog kritičkog vodiča imali različita sećanja na razvoj te ideje, međutim ono što je tu neosporno jeste da se ideja rada na knjizi iskristalisala kao kolektivna, i to prvobitno jedne grupe od osam ljudi. Tako se formirala neka načelna i neformalna koncepcija, iako je vremenom broj angažovanih pojedinaca počeo da opada, iz raznih razloga. Neki od njih su počeli uveliko da rade svoje umetničke projekte, pa su smatrali da je iz te pozicije je nezgodno raditi kritike filmova, drugi su odustajali shvativši zahtevnost i ozbiljnost zadatka. Na kraju se iskristalisalo da ćemo na knjizi raditi Ivan Velisavljević i nas dvojica. Mi smo pre toga već imali saradnju tokom rada na knjizi Novi kadrovi – skrajnute vrednosti srpskog filma (2008), koju su uredili Dejan Ognjanović i Ivan Velisavljević, a koja sadrži petnaestak eseja o srpskom filmu. Ta saradnja nam je donela svest o tome koliko fali knjiga o srpskom filmu, naročito o aktuelnoj produkciji. Uostalom, shvatili smo i da nam se dopada da radimo zajedno. Budući da su svakog obaveze vukle na svoju stranu, proces se donekle otegao, tako da je prva knjiga zaključena sa 2017. godinom, umesto 2015. kako je prvobitno planirano, dok je početna tačka, 2000. godina, uzeta iz prostog razloga što je okrugao broj bio pogodan za hronološko razgraničenje. Zajedno smo se dogovarali oko toga kako bi ta struktura knjige trebalo jednoobrazno da izgleda. Na Đorđev predlog da se knjiga zove vodič kroz srpski film, Ivan je dodao tu ključnu reč kritički vodič, što ona zaista i jeste bila, i dobro je aludirala na ozbiljnost i profil poduhvata. Knjiga se ispostavila prilično uspešna, sa dva rasprodata izdanja, a iz nje se izrodilo i izdanje na engleskom jeziku, The Best Serbian Films of the 21st Century, gde je predstavljeno 50 filmova podeljenih u pet kategorija, sa dopunjenim pojedinim tekstovima. Kada je došlo do rada na drugom Kritičkom vodiču, Ivan se uveliko posvetio svom poslu dramaturga i scenariste, tako da smo ostali nas dvojica kao najprirodniji nukleus, a on je ostao kao saradnik na knjizi, ali u malo drugačijoj ulozi. Želeli smo da on bude deo i ovog izdanja, a da ne do dođemo do situacije kao što je ona iz Almodovarovog filma Cvet moje tajne (La flor de mi secreto, 1995) o književnici koja jedan dan piše ljubiće i, nezadovoljna time, sutradan piše kritike svojih romana pod pseudonimom.

Kritički vodič kroz srpski film, čini se, pre svega predstavlja projekat detaljne i raznovrsne sistematizacije jedne kinematografije u dužem vremenskom periodu. Po kojim kriterijumima su birani filmovi?

Od početka smo bili stava da svi filmovi uvršteni u knjigu treba da budu srpski, dugometražni igrani, kao i da zadovolje izvesne parametre, poput bioskopske distribucije, ili barem, ako nisu imali bioskopsku distribuciju, prikazivanja na festivalima. Tu smo došli do neke sive zone, budući da je dosta televizijskih filmova prikazano na srpskim festivalima, naročito onih iz prve knjige. Međutim, želeći da knjigom pružimo i što raznovrsniji pregled, odlučili smo se da i te naslove uvrstimo, jer filmovi TV pedigrea između ostalog odražavaju i jednu od tendencija unutar srpske kinematografije. Uostalom, bilo je perioda kad nije bilo dovoljno filmova, tako da su domaći festivali to nastojali da nadomeste naslovima koji zadovoljavaju neke formalne uslove, iako je gledaocima sasvim jasno da to nisu filmovi festivalskog kalibra.

Unutar knjige, ono od čega smo polazili bilo je to da gro teksta bude sama kritika, a jedna od stvari kojom smo se detaljno bavili i koja nam je oduzela dosta vremena jeste rad na tome da faktografija bude što preciznija. Tokom rada smo naišli na neke dosta bizarne situacije poput te da se dešavalo da producenti više nemaju fotografije, postere i drugi materijal za svoj film, da se odjavne špice ne poklapaju sa najavnim špicama, da poster i špice nisu usklađeni, da su kartoni predavani Filmskom centru Srbije u raskoraku sa onim što se nalazi na špicama i tome slično. Hranjenje podataka se ispostavilo kao dosta problematično područje. Vremenom smo došli i do toga, a ispostavilo da je to dobra ideja, da ubacimo i izvod iz tuđe kritike, pri čemu smo uglavnom nastojali da tim isečkom oponiramo sopstvenim kritikama.

Pored toga što je u pitanju jedan kolegijalan gest, ovaj segment takođe doprinosi pluralitetu sagledavanja filma, samim tim i filmskoj pismenosti. Citirani su izvodi iz kritike sa raznih portala, dnevnih novina, nedeljnika, personalnih blogova, a značajan prostor dat je i autorima Filmoskopije. Kako su birani ovi izvodi iz kritike?

Može se reći da filmska kritika u Srbiji postoji, ali da je u krizi. Filmoskopija je dosta popravila prosek, i to nam je značilo prilikom rada na Kritičkom vodiču koji pokriva period od 2018. godine, jer portal nije postojao kada smo radili prethodnu knjigu. Ali generalno gledano, kritika prosto nema dovoljno, čak ni kad su u pitanju vrlo gledani filmovi. Dešavalo se, naročito prilikom rada na prvom Kritičkom vodiču, mada se ta situacija ponavljala i kasnije, da su u određenim slučajevima jedine postojeće kritike – naše.  Bilo je situacija da, recimo, u nekim domaćim glavnotokovskim medijima nominalno postoji kritika, međutim u pitanju su tekstovi bez ikakvog kritičkog komentara, čak netačni na nivou sinopsisa. Kad je reč o stranim medijima, dešavalo se da ljudi pišu o nekom srpskom filmu, ali ne sa aspekta (kino)estetike, već izrazito sa pozicije ideološke usklađenosti pojave tog i takvog filma sa njihovim očekivanjima i saznanjima. Nekad se to svodilo na tačku gledišta balkanske egzotike i osvrt na to da li toga ima ili nema. Glasila poput Varajetija pišu o srpskim filmovima, ali gotovo isključivo o onim koji ulaze u programske celine svetskih festivala A kategorije, a broj tih filmova je procentualno izrazito mali.

Kako biste odgovorili na pitanje šta je posao kritičara?

Bajić: Ono što je moja namera kad pišem jeste da prikažem film što plastičnije kako bih onome ko čita pružio dovoljno smernica za to da shvati o kakvom filmu se radi. Tu je, naravno, bitno i da li mi se film dopao ili ne. Ja svoj vrednosni sud iznesem, ali se trudim da pored toga čitaocu pružim dovoljno argumenata i objašnjenja da može da proceni šta ga očekuje i da li je to nešto što bi moglo da ga zanima. Pri svemu tome uvek imam u vidu i to šta bi mogao da očekuje neki gledalac koji nisam ja, budući da nisu svi filmovi isti i nisu svi namenjeni istoj ciljnoj grupi. Dakle, rekao bih da je za mene kritika jedna dostojanstvena procena filma, bez ekstremnih sudova i krupnih reči.

Janković: Primetio sam da se kritike naslednika Rodžera Iberta, odnosno izdanka te škole kojoj i on pripada, uglavnom svode na veoma detaljno prepričavanje radnje. To je ono meni najodbojnije prilikom pisanja, taj deo kada treba da predstavim zaplet. To čak više liči na ulaženje u formu za pisanje, način da se dođe do teksta. U današnje vreme, pritom, kada gledaoci mogu klikom da provere sve te informacije, to je nešto što je postalo posve suvišno. Jednorog u svetu filmske kritike bi bio neko ko ne zna nikog, a ko je dovoljno upućen da zna sve. Mi koji smo dugo u ovom poslu uglavnom poznajemo autore i okolnosti nastanka nekog filma, pa često možemo da se nađemo u opasnosti da relativizujemo sud, a gde god postoji relativizacija, postoji i apologija.

Kako i da li se može odoleti tom iskušenju?

Može. Sve je stvar prakse. Jezik je čudo, jezik je gimnastika.

Koliko je filmska kritika u Srbiji centralizovana?

Kritika uopšte je, pre svega, jako potisnuta. Nekada su sve velike dnevne novine imale rubriku koja se zove „filmska kritika“, a tih rubrika više nema. Odlučeno je da kritika više nije seksi i onda se ona preselila na društvene mreže, gde priča počinje i završava se time što neko film najčešće proglasi ili za potpunu propast ili za remek-delo. Uglavnom se boravi između ta dva ekstrema. Kritiku treba negovati u medijima, a na tome nije dovoljno rađeno, ni u Beogradu, a kamoli u manjim gradovima. Naravno, ima pojedinaca i neumornih filmskih pregalaca, poput Gorana Jovanovića iz Požarevca, Dejana Dabića iz Niša, koji se posvećeno bave time, ali generalno prostora nema dovoljno. Filmska kritika je marginalizovana i sve se manje-više svodi na neki eksces.

Nekada je postojao sajt posvećen popularnoj kulturi, Popbox (2004-2013), koji je funkcionisao neko vreme kao inkubator filmskih kritičara. Sajt je prvobitno pokrenut kako bi obimna arhiva časopisa Džuboks bila sačuvana, ali tamo je postojala i visoka frekvencija od pet-šest tekstova sedmično. Za sajt su pisali Ivan Velisavljević, Kristina Đuković, Sofija Vuković, Miloš Cvetković. Mi smo svi tu faktički ispekli zanat. Novca nije bilo mnogo, ali je bilo važno da je taj rad bio plaćen. Danas i toga fali. Bio je to i jedan od prvih sajtova sa mogućnošću ostavljanja komentara, a to je značajno jer su tako mladi kritičari imali priliku i da nauče da se nose sa svojom izloženošću mišljenju javnosti, što je neminovni deo ovog posla.

Šta možete da nam kažete o (kritičarskom) iskustvu gledanja filmova? Da li su svi filmovi o kojima pišete pogledani u bioskopu, koliko puta su gledani i koliko je to iskustvo gledanja filma važno za pisanje o filmu?

Većina filma se pravi s namerom da budu prikazani u bioskopu. U skladu sa tim je i najlogičnije i najprirodnije da film i bude pogledan u bioskopu. Sve od aktuelne produkcije gledamo na velikom platnu. Bitno je naglasiti i to da volimo da film gledamo među publikom. Moj jutarnji smeh smo, na primer, prvobitno sticajem okolnosti gledali na skrineru, a bioskopsku projekciju smo ispratili tek posle, i gledanje tog filma sa publikom se ispostavilo kao posebno iskustvo. Na taj način ste u prilici da vidite reakcije drugih, a ponekad čujete i neka vrlo neobična mišljenja.

Šta biste izdvojili kad je reč o nekim tendencijama u savremenoj srpskoj kinematografiji?

Čini se da je srpski film proteklih godina ipak u uzlazu. Volimo da istaknemo da su debitantski filmovi najveća snaga novog srpskog filma. Većina naših omiljenih filmova nastalih od 2000. do danas su debitantski. Tu ima zaista sjajnih ostvarenja. Filmovi su raznovrsniji, žanrovski filmovi su dobili mnogo više na aktuelnosti, ima ih više i bolji su nego ranije, ima zanimljivih autora… Međutim, postoje i brojni problemi, pri čemu je jedan od najvećih problem kontinuiteta: pauze između dve režije su preduge. Za mlade autore, čak i one koji su postigli velike uspehe u inostranstvu, ispostavlja se kao veliki izazov kako stići do drugog filma. Evropski reditelji, kada su uspešni, na svake dve-tri godine snimaju nove filmove. Kod nas autori čekaju na tu priliku po sedam, osam, devet ili deset godina. U tom pogledu, radujemo se predstojećim premijerama novih filmova Maje Miloš, Mladena Đorđevića i Nikole Ležaića.

Zanimljiv je trend koji se javlja proteklih godina, a to je da se autori koji su poreklom iz Srbije, a žive i rade u inostranstvu, polako vraćaju tome da rade ovde. Pri tome pre svega mislimo na Ivanu Mladenović, iako ona nije jedina. Tu su i Sanja Živković, Branko Tomović i drugi. Neke teme, poput migrantskih, polako se gase, a po svemu sudeći kreće talas ekranizacija posvećenih biografijama pevača, sa čim je krenuo Toma, a sada već imamo filmove i o Džeju, Rasti, Aci Lukasu. Jedna od nuspojava jesu filmovi štrihovani iz serija, što predstavlja tešku akrobatiku i zaista nikome kod nas nije baš pošlo za rukom da to vešto uradi.

U vreme izlaska prvog Kritičkog vodiča, Zoran je u nedeljniku Vreme objavio tekst „Priča o jednoj preko potrebnoj tradiciji“ koji govori o debitantskim filmovima u novoj srpskoj kinematografiji. Ukoliko bi se sada pisao članak na tu temu, koji prati period proteklih pet godina, koji filmovi bi bili spomenuti?

Pre svega bismo istakli filmove Moj jutarnji smeh Marka Đorđevića i Usekovanje Siniše Cvetića. Ono što raduje, a od velikog je značaja, jeste da i Đorđević i Cvetić imaju nove filmove, koji su već u postprodukciji, dakle nisu čekali sedam-osam godina između prve i druge režije. Istakli bismo i Ninu Ognjanović, čiji film Ovuda će proći put nije ušao u knjigu jer pripada 2023. godini, koja je deo najmlađe generacije debitanata koja je znatno agilnija. Među našim favoritima su i Kelti Milice Tomović, Lihvar Nemanje Ćeranića (Ćeranić takođe ima novi film u postprodukciji, a uskoro počinje da snima i treći), Kristina Nikole Spasića. Ono što nam se oboma izrazito dopalo jeste science fiction ekstravaganca Ederlezi Rising Lazara Bodrože, koja predstavlja iskorak ka nečemu što se ređe sreće kod nas, a to je žanrovski arthaus. Ima još dobrih debija od 2018. do danas, ali ove bismo izdvojili kao najdraže.

Za kraj, koji su najjači utisci, a koja najveća razočarenja, srpskog filma proteklih pet godina?

Neki od favorita su već izdvojeni kroz samu strukturu i dizajn knjige. Fotografije koje se nalaze na razdelnim stranama pojedinačnih poglavlja, podeljenih po godinama, prikazuju neke od naših favorita. Kada je reč o 2018. godini, tu se nalazi već pomenuti Ederlezi Rising Lazara Bodrože. Naslovna fotografija naredne godine je film Ivana Grozna Ivane Mladenović, a izbor je prevagnuo pre svega zbog vizuelne lepote odabrane fotografije, iako bi tu podjednako mogao da se nađe i Moj jutarnji smeh, ili Šavovi Miroslava Terzića. Kada je reč o 2020. godini, izdvojili bismo filmove Otac Srdana Golubovića i Sumrak u bečkom haustoru Mladena Đorđevića. Naredna 2021. definitivno je bila jedna od boljih godina tokom koje je više filmova ostavilo utisak: Kelti, Lihvar, Nečista krv: Greh predaka Milutina Petrovića, Vampir Branka Tomovića… Naredne, 2022. godine, dopali su nam se Mrak Dušana Milića, Leto kad sam naučila da letim Raše Andrića, već pomenuti Usekovanje i Kristina, a istakli bismo i Veru Nedeljka Kovačića, kao jedan od uspešnijih primera „prepakivanja“ serije u film. Ima tu još naslova koje treba izdvojiti, kao što su Ajvar Ane Marije Rossi, Who the Fuck Are You Marine Radmilac, a sigurno smo nekog zaboravili da pomenemo… Kad je reč o razočarenjima, ona često proizlaze iz očekivanja vezanih za opus i renome autora, iako to nije uvek slučaj. Pretnja iz svemira Erika Zaragoze je jedan jako loš, jako bizaran film, koji se sticajem okolnosti vodi kao srpski, iako to zapravo nije. U 2019. godini Pijavice Dragana Marinkovića su nam jako teško pale, 2020. nam nisu legli Ime naroda Darka Bajića i Živ čovek Olega Novkovića. Ne igraj na Engleze Slobodana D. Pešića je baš loš film… Ima tu i drugih naslova. Ako uzmemo u obzir opus, renome i očekivanja od autora, možda i najveće razočarenje u poslednjih pet godina bio je film Nije loše biti čovek Dušana Kovačevića.

S obzirom na to da reč „kritika“ često nosi negativan predznak, važno nam je da istaknemo da su oba Kritička vodiča kroz srpski film nastala daleko od svake ideje prezira, jer (srpski) film se mora voleti da bi se pratio u ovoj meri. Svoja mišljenja smo izneli, ali ih ne smatramo jedinim valjanim i validnim – neka svako odabere svoje favorite, nemamo ništa protiv i radi smo da „ukrstimo argumente“. Ono što je od svega najvažnije je da se srpski film snima, gleda i da se o njemu piše.

(Naslovna fotografija (Ema Bednarz) objavljena je uz odobrenje Đorđa Bajića i Zorana Jankovića).