NASLOV FILMA: Druga strana svega

SCENARIO I REŽIJA: Mila Turajlić

ŽANR: dokumentarni film

TRAJANJE: 103’

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2017.

 

Kada se, 2017. godine, pojavio film Mile Turajlić „Druga strana svega“, bio je osoben na nekoliko nivoa. Prvo, reč je o dokumentarnom filmu, premijerno prikazanom u Torontu koji je privukao veliku pažnju šire publike, što je svojevrsni oksimoron: nepisano je pravilo da su dokumentarni filmovi neretko getoizovani i skrajnuti. Potom su usledile nagrade, najpre u Amsterdamu, na jednom od najprestižnijih, ako ne i najprestižnijem festivalu dokumentarnog filma IDFA, a zatim i na mnogim drugim regionalnim i svetskim festivalima, što je dalo mogućnost ovom filmu da bude nominovan za nagradu Američke akademije filmske umetosti i nauke. Nedavno je Mila Turajlić pozvana u članstvo Akademije, o čemu je pisao gotovo svaki domaći list uz notu nacionalnog ponosa, naravno.

U tom kontekstu ponovnog interesovanja za prethodni rad Mile Turajlić i nastaje ova kritika, čija će se autorka truditi da je donese u dva dovoljno sažeta dela. Prvi će deo biti posvećen samom filmu, u njegovom najužem smislu, bez uplitanja apriornih stavova, dok će drugi deo kritike biti posvećen kontekstu filma, i to ne toliko kontekstu nastanka, već prevashodno ponešto bizarnom kontekstu recepcije.

„Druga strana svega“ kroz dijalog majke i ćerke – Srbijanke Turajlić, i rediteljke ovog filma, daje jednu vrlo ličnu percepciju šireg političkog konteksta. Smešten uglavnom u enterijeru porodičnog stana u centru Beograda, sa retkim izlazom u okolni eksterijer, gde zabravljena vrata dele staru građansku porodicu, „poraženu građansku klasu“, i prostor zaštićenih sustanara, relikvije nekadašnjeg sistema. Uz mnoge arhivske snimke, decenijama zaključana vrata predstavljaju narativni okvir filma, koji na gotovo opipljiv način manifestuju nivo upletenosti političkog sistema u lični život pojedinaca. Kada se na kraju filma vrata otvore, nakon restitucije i povratka imovine, Srbijanka Turajlić će reći da sa otvorenim vratima to više nije njen stan, i tako zaokružiti metaforičnu nit koju ova zatvorena vrata predstavljaju.

Pa ipak, iako možda najsnažniji simbol filma, ova zabravljena vrata nisu i njegova suština. Vrlo je jasno od samog početka da će protagonista biti sama Srbijanka, da će njen život i njena lična istorija puna vrlo kompleksnih i slojevitih pogleda na svet, samokritičnih pasaža i britkih promišljanja, biti ono što čini srž filma. U tom će smislu ona činiti narativ političke prošlosti, s kojim će njena ćerka ulaziti u kritički dijalog. Kao glas iza kamere, kojeg je često vrlo teško čuti, Mila će neretko uputiti teška pitanja svojoj majci, suštinski se suprotstaviti njenom pogledu na svet: dok, na primer, Srbijanka govori kako ona snažno veruje da se u Srbiji mora živeti po svaku cenu, Mila će, uoči svog odlaska za Francusku, iza kamere dobaciti da je u ovoj zemlji nemoguće živeti. Iako dele oprečne stavove, iako će rediteljka optužiti majku za licemerje poražene građanske klase, to skoro približavanje Milinog odlaska u Francusku i dugi zagrljaji koji očekuju rastanak, natkrivaju toplinom i ljubavlju različite političke, društvene i sve druge intelektualne stavove. U polutami toga kadra, Srbijanka Turajlić prestaje da bude javna ličnost i žena koju poznajemo kao aktivnu članicu „Otpora“ koji se borio protiv diktatorskog režima Slobodana Miloševića, već samo majka kojoj je teško što joj ćerka odlazi.

Zapravo, oko te ideje ličnog kao političkog najviše i gravitira film „Druga strana svega“. Vrlo se naglašava lična odgovornost za opšte političko stanje, a ta je ideja vešto preneta i na vizuelni aspekt filma. Pošto Srbijanka Turajlić, univerzitetska profesorka u penziji, svakako predstavlja simbol javnog političkog angažmana, Mila Turajlić pokazuje do koje mere su ti javni angažmani zapravo duboko lični. Od sporog čišćenja posuđa i brava, preko stalno nabacanih knjiga na radnom stolu, do žučnih rasprava sa prijateljima i rodbinom o društvu i politici u svakom trenutku, Mila Turajlić nagoveštava da u javnoj pojavi njene majke nije bilo ničeg neiskrenog, već da je bila reč o životu građenom oko jednog cilja.

Zaista, mnoge su teme i mnoga razmišljanja na koje „Druga strana svega“ može potaći. Od prirode i sudbine aktivizma, preko revolucije što jede svoju decu, do uopšte pitanja da li toliki napor za zajedničku stvar zapravo ima smisla. Ta pitanja su legitimna bez obzira da li je neko demokrata, komunista, socijalista, radikal. Ali, u domaćoj percepciji ovog filma, postoji neka kvaka koja nije dala da se film gleda za sebe, da mu se pristupa iz njemu svojstvenih političkih ubeđenja.

Na početku teksta, već je bilo reči o tome da je „Druga strana svega“ mogla da bude srpski predstavnik za Oskara. To je i mogao biti logičan izbor, sa pozitivnim kritikama časopisa poput New York Times, Guardian, Hollywood Reporter, Variety i mnogih drugih. U konkurenciji pred četrnaestočlanim žirijem Akademije za filmske umetnosti i nauke Srbije (AFUN) našla su se četiri filma, „Druga strane svega“ Mile Turajlić i „Izgrednici“ Dejana Zečevića, između ostalih. „Izgrednici“, bezbedno i bledo ostvarenje, osvojilo je čak devet glasova, a „Druga strana svega“ tek tri. Može se pomisliti da je komisija odveć oprezna, pa ne želi da šalje škakljiv film u beli svet. To bi značilo da postoji javni konsenzus da je film dobar, a da ga je srpska Akademija zaobišla. Stvarnost je ipak drugačija. Najveći broj kritika koje su se pojavile u koliko-toliko relevantnim glasilima, bile su negativne.

I to ne negativne jer filmu zameraju nedostatak strukture, dinamike, tempa, na primer, već zato što, čini se, zameraju samu suština ovog filma, ali i slobodnog društva uopšte: drugačije, oprečno mišljenje i shvatanje istorije, lične i političke. Obično se film optužuje za falsifikovanje istorije, za notorno nepoznavanje konteksta socijalističke Jugoslavije, u žiži kojeg je, ako smem da podsetim, Srbijanka Turajlić živela. U svakoj od ovih kritika, i svaku od ovih percepcija filma, sam film se sasvim stavlja po strani, i radi se isključivo o političkom poravnanju zanemarujući višeslojnosti koje film nudi. Legitimno je ne slagati se sa „poraženom građanskom klasom“, donekle i simpatično baštiniti jugonostalgiju, ali ipak upitno zbog čega se u Srbiji i regionu, kao uslovni refleks na prikazivanje eksplicitno ličnog mišljenja o Jugoslaviji, devedesetim, Petom oktobru i njegovih posledica, javlja potreba da se onaj drugi „nauči pameti“ kao da postoji jedno i nepromenljivo tumačenje istorije. Možda paradoksalno se tu, na pragu tumačenja, ideje filma upravo manifestuju u njegovoj recepciji: film koji upozorava na dogmatični istorijski revizionizam, za isto biva optužen jer je, čini se, zaborav odavno otpočeo.