NASLOV FILMA: Zid smrti, i tako to

SCENARIO I REŽIJA: Mladen Kovačević

TRAJANJE: 62’

ZEMLJA: Srbija, Hrvatska

GODINA: 2016.

 

U trenutku snimanja jednočasovnog dokumentarca „Zid smrti, i tako to“ u svojim četrdesetim, Branka Nađ zapravo se već kao devojčica prvi put okušala u akrobacijama na čuvenoj vašarskoj atrakciji, takozvanom Zidu smrti. Nesvakidašnji je to porodični biznis: Branka i njena braća godinama su vratolomnim vožnjama razonodili jugoslovensku publiku. Danas usamljena u vašarskoj trupi, Branka i dalje vozi na poslednjem Zidu smrti.

Za ekranizaciju takve jedne priče moglo se, po analogiji sa „Paklenim vozačima“ Atomskog skloništa posvećenim upravo Brankinoj braći, očekivati senzacionalističko reportažno štivo o neustrašivoj motociklistkinji koja obilazi vašare vozeći dvotočkaša na Zidu smrti. Preimućstvo filma „Zid smrti, i tako to“, nedavno uvrštenog u dvadeset najboljih dokumentarnih filmova iz centralne i istočne Evrope na referentnom portalu dafilms.com, krije su upravo u umeću Mladena Kovačevića da zaobiđe opšta mesta „sjaj i beda dramaturgije“ i ponudi portret sav u impresionističkim potezima.

Kovačević dakle tanano oslikava protagonistkinju, uporno joj približavajući kameru i krupnim planovima nagoveštavajući njena unutrašnja previranja i nostalgičnost, a ujedno i surovosti njenog posla jasno suprotstavljajući nežne individualne i porodične trenutke. Brankin lični emocionalno-psihološki mikrokosmos jezgro je iz kog se, u koncentričnim krugovima, narativ širi (i u filmskoj dinamici povratno sužava) na njeno okruženje i najzad na vašar.

I inače dovoljno živopisni, naročito u noćnim kadrovima gde do izražaja dolaze svetla luna-parka, vašari se dodatno estetizuju fotografijom artističke fakture, nedvojbeno melanholičnih tonova i vešto raspoređene oštrine (direktor fotografije: Pablo Fero Živanović). Takva priroda slike, i uopšteno uzev raznovrsno delanje kamere (na stativu i iz ruke, donji i još brojniji gornji rakursi, krupni planovi lica i detalji), upućuju i na upliv igranog, pre svega savremene indi estetike kakvu rabe Šon Bejker i Kloi Đao. „Estetizacija siromaštva“, koju su nedavno mnogi zamerili „Zemlji nomada“ kineske rediteljke, zlonamerni i/ili nepažljivi gledalac mogao bi prebaciti i Kovačeviću. Sa nešto distance, razume se pak da reditelj konzistentno sprovodi svoju egzistencijalističko-alegorijsku zamisao, te da, na kraju krajeva, ne beži ni od konkretnih prikaza svakodnevice iz koje se, kroz dovoljno ilustrativne situacije i slike, očitava stanje skrajnutosti i prekarnosti Branke, njene porodice i saboraca. Društvena obeležja su tu, težište je drugde.

U prilog simboličkoj ravni filma ide i alegoričnost samog Zida smrti. Cirkularnost šest metara dubokog drvenog bureta konotira više začaranih krugova: društveni determinizam (krug siromaštva i marginalnosti), generacijsku tradiciju (Brankin otac je sinovima kupio po jedan Zid smrti, jedna od Brankinih unuka i sama želi da vozi) i egzistencijalni vir. Smrt se, u duhu sugestivnog pripovedačkog postupka, nikada ne prikazuje. O njoj se govori „usputno“ (saznajemo za pogibiju nekoliko vozača, među kojima je i Brankin brat) upravo jer je sveprisutna, jer visi kao kakav Damoklov mač iz off-prostora iznad zida.

U simbiozi sa fotografijom, ali pojedinačno i uspelije od nje, deluju zvuk (I. Antić, S. Milovanović, A. Protić) i muzika Nemanje Mosurovića, kojima Kovačevićev film možda i najviše duguje. Umešno uparen sa kadrovima, bilo da se radi o onim subjektivnim iz perspektive vozača ili zapisima koji mapiraju okruženje, zvučni sloj potpuno uranja gledaoca u pomenute koncentrične krugove. Imerzivnost i atmosferičnost ustrojava mirijada zvukova, od kakofonije u kojoj se mešaju brujanje motora, povici publike i sirene do zaglušujuće muzike koja potapa glasove protagonista. I, iznad svega, ta banalna i strašna konstrukcija koja podrhtava, cvili, škripi, pišti i pucketa. Nivoi zvuka se prožimaju, ističu i povlače u drugi plan, stvarajući tako vrtoglav osećaj koji podražava iskustvo motociklista. Sve guta vrtlog, ali se nad njim izdiže nadmoćno zloslutni muzički lajtmotiv sa šačicom tonova, koji i zaključuje film, opisujući krug iz koga „pakleni vozači“ ne mogu da izađu.

Kako Kovačević već čitavu priču značenjski sublimira kroz kreativno i tehnički ubedljiva zvučno-slikovna rešenja, takav je postupak trebalo potpuno prigrliti i u njemu istrajati. U tom se smislu pokušaj demistifikacije kroz izmeštanje Branke iz njenog fiktivno-stvarnog univerzuma u studio, gde odgovara na pitanja reditelja, čini ili kao izgovor da se zaokruži film, čije in situ scene možda nisu pružale dovoljnu dramaturšku uvezanost, ili, manje verovatno, kao pomalo kompromisan način da se preduprede kritike na račun mistifikacije („tako to“ iz naslova filma, osim što nagoveštava bezmalo nonšalantan odnos prema pogibeljnom zanatu, izgledno je takođe odabrano da priču „spusti na zemlju“). Drugim rečima, vir se uskomešao, onaj hipnotički filmski i onaj adrenalinski na Zidu smrti, i mogao je, još radikalnije, gledaoce da okreće do odjavne špice pre nego što ih iz sedišta/sedla izbaci uzbuđeno vrtoglave, smušene i zapitane.