NASLOV FILMA: Susret

SCENARIO I REŽIJA: Marija Strajnić

TRAJANJE: 37’

DRŽAVA: Srbija

GODINA: 2020.

 

Godina koju polako, ali sigurno ostavljamo za nama bila je ispunjena danima bez prisnih poljubaca, zagrljaja pa čak i onog najhladnijeg ljubaznog rukovanja. Godina u kojoj smo agresivnije nego inače branili ljudima ulazak u naš lični prostor. U takvoj jednoj godini koju je obeležila zatvorenost (fizička i emotivna), na jednom od prvih postkarantinskih filmskih festivala u našoj zemlji prilagođenim novoj normalnosti, autorka Marija Strajnić debituje liričnim srednjemetražnim dokumentarnim filmom „Susret“. Pričom satkanom od ljubavne poezije koja izvire iz neproživljene emocije, zaštićenoj tako da ništa nije moglo da joj naškodi. Film autorke Marije Strajnić premijerno je prikazan na trinaestom po redu Beldoksu, a podržan je i od strane Filmskog centra Srbije.

Strajnić pred nas izlaže, uz svu ranjivost koju sa sobom iznošenje emocija nosi, priču svoje bake Jelene iz Beograda. Trinaestogodišnja devojčica Jelena je davne 1953. godine tokom letovanja u Smrtićima prvi i poslednji put videla Dragutina − Draga sa kojim će 65 godina razmenjivati pisma i razglednice. Kako ga je ona zvala − njenog „Bajicu“. Film nas uvodi u potpuno platonski odnos Jelene i Draga, bez ponovnog susreta − otvara nam priču o ljubavi i posvećenosti, ali i o fizičkoj vernosti i predanosti partnerima sa kojima su decenijama živeli i njihovoj posebnoj realnosti koja se odvijala u fantaziji. I upravo zbog toga je, kaže Drago, Jelena žena koja ga je volela baš onako kako je on želeo.

ti si 

moj

i nikada 

nećeš biti

ničiji

kao što

si moj

i to

mi je

jedina

utjeha

                                           (Susret)

 

Dragutinova pesma „Susret“, koja otvara film, baš kao i druge pesme koje u filmu mahom čita Jelena, pomalo drhtavim glasom, napisane su u ženskom rodu. Jelena nije samo njegova muza i inspiracija, ona je neko čije je reči i emocije Dragutin pretakao u stihove. Tačnije, sva Jelenina pisma bila su prethodnica Dragove poezije.

Marija Strajnić diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, a bavi se, između ostalog, i fotografijom. Učestvovala je u projektu „Jedan: sto“ kojim se Srbija predstavila na 13. Internacionalnoj arhitektonskoj izložbi – La Biennale di Venezia 2012. godine, u kolaboraciji 10 autora, a 2012. godine izdala je svoju prvu foto-knjigu „Peti element“.

Budući da je u pitanju svestrana i posvećena umetnica, u filmu „Susret“ nas ne čudi izuzetno autentičan prikaz aktera koji Strajnić bira u svom debi ostvarenju. Drago je sniman u primorskoj kući na Hvaru, ispovedni iskazi dati su u malo deformisanom i vrlo krupnom planu u koji ne staje čitavo njegovo lice. Sa druge strane, Jelena je uglavnom prikazana u širem planu, u svom stanu okružena svim uspomenama iz njena „oba života“ u kojima ima mesta i za Dragov kamen i za fotografiju sa voljenim suprugom. Različiti izbor planova u slikanju njih dvoje može biti rediteljkina, a istovremeno i snimateljkinja namera da sugeriše Jeleninu širinu koja je stvorila Draga, a koji je ipak, na kraju, birao sebe. Za njega je poezija počela tamo gde je „prestala“ ljubav, on je usmeren na svoju poeziju koja ne bi nastala bez Jelene. Dok pažljivo slušamo priču glavnih aktera kamera je mirna, statična, a potom odlazi u svoj opozit, prelazeći preko predmeta i prostora kao da traži još nešto bitno za priču, još neki deo slagalice. Zanimljiva je odluka autorke kada svoju baku Jelenu iz hermetičnog sveta uspomena, negde pred završnicu filma, izvodi u eksterijer, u prirodu. Da li autorka simbolično predstavlja, po prvi put, potpuno otvaranje Jelene nama – a zapravo samoj sebi ili veza sa prirodom sugeriše nešto drugo? Da li je priroda znak esencije – a njena je bit ljubav kao takva.

Uz režiju, kameru i produkciju, autorka je samostalno i montirala svoj prvenac. Svaka iskrena rečenica u dokumentarnom filmu otvara nove mogućnosti dok svaki rukavac priče može biti zaseban film. Marija Strajnić u svom filmu zauzima perspektivu gledaoca i moderatora što je dosta zahtevno i veliki izazov kada se autor bavi pričom iz lične ili porodične istorije. Takvim pristupom rediteljka zajedno sa nama saznaje o svojoj baki.

Iako tokom čitavog filma zvučnu sliku čine različiti šumovi koji doprinose atmosferičnosti filma, posebno treba pomenuti muzičku temu koja zatvara ovaj emotivni film. Pesmu „Kraj“, koja je deo priče o Jeleni i njenom Bajici, izvodi autorkin brat Dušan Strajnić (Stray Dogg) kada se i autorka pojavljuje u svom ostvarenju.

Nesvakidašnja priča o jednom odnosu ispričana je na prilično sveden način kao da je i sama autorka ustuknula pred tolikim emotivnim kapacitetom svoje bake kako ga ne bi narušila. „Susret“ je video putovanje kroz kratke stihove koji kriju mnogo. Ovo ostvarenje nam u instant-dobu u kojem živimo donosi priču o odnosu dvoje ljudi koja prkosi vremenu i prostoru. Pisma su takva da ne dozvoljavaju u svoj svet upliv bilo čega ovdašnjeg, svakidašnjeg i svakodnevog. I sve vodi tome da do ponovnog susreta ne treba da dođe – što na kraju i biva. Ne treba nešto toliko uzvišeno kvariti razočarenjima koja život s sobom nosi. Ne treba taj slatki susret pre 65 godina da zameni merač za pritisak, prepirka oko pranja suđa ili izbora emisije. Sve što izguštamo – istrošimo. Čežnjom se ljubav, metafizička o kojoj film i pripoveda, neprekidno umnožava. Istinski je potresno spoznati da otelotvorenje ljubavi umanjuje i naposletku uništava tu ljubav – jer, samo neproživljena ljubav ostaje besmrtna.