NASLOV FILMA: Putovanje

SCENARIO I REŽIJA: Aleksandra Mitrić Štifanić

TRAJANJE: 43’

DRŽAVA: Srbija

GODINA: 2020.

 

Srednjemetražni dokumentarni film „Putovanje“ Aleksandre Mitrić Štifanić odneo je nagradu publike za najbolje debitantsko ostvarenje u okviru selekcije Enter Dok nedavno završenog Festivala dokumentarnog filma Dok#3. Trinaest filmskih ostvarenja prikazano je u periodu od 25. februara do 2. marta 2021. godine u Kombank dvorani, ali i, u skladu sa epidemiološkom situacijom, na internet platformi Moj Off. Debitantski film Aleksandre Mitrić Štifanić podržali su Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske i Filmski centar Srbije.

„Putovanje“ je dokumentaristički zapis nastao prema motivima memoara Milke Menjak Štifanić, koji su ostali kao uspomena porodici, ali zahvaljujući rediteljki koja je priču podelila sa nama, proživljeno iskustvo prave protagonistkinje iz perioda između 1941. i 1943. godine postaje zajedničko iskustvo. Tinejdžer Matija Štifanić, praunuk Milke Menjak Štifanić, kroz priču svog dede i neposredne dnevničke zabeleške svoje prabake, upoznaje se sa njenim putovanjem – od radnice u Zemunu do broja 49.896 u logoru Birkenau. Matijina inicijacija u avanturu puta prabakinim stopama prikazana je na čist i detinji način što dodaje patinu naivnosti (u pozitivnom smislu) priči, koja svedoči o najstrašnijem slomu koji čovečanstvo pamti. Matija, inspirisan saznanjima o svojoj prabaki, emocije izražava crtajući i time beležeći utiske o onome sa čime se susreće. Svoje crteže prezentuje na donatorskoj izložbi, koju organizuje u svojoj osnovnoj školi kako bi ispunio cilj inicijacije, osvedočene kroz finale ovog dokumentarnog filma, a to je poseta logoru u Aušvicu u kojem je njegova prabaka, nakon svih nedaća, ipak pobedila i preživela.

Kroz isuviše kratke zapise iz Milkinih memoara koje Matija čita, prolazimo, na narativnom planu, put iz zatvora u Vukovaru u radni logor u Zemunu, a zatim u logor na Sajmištu u kojem se Milka našla kao komunistkinja, odnosno protivnica okupatorima. U junu 1943. godine Milku upućuju u logor sa 26 odnosno 22 logoraške sobe na Banjici. Odatle, mesec dana kasnije odlazi prugom put ozloglašenog mesta koje se krilo pod krilaticom „Rad oslobađa“ u selu Osvjenćim (Oswiencim) na teritoriji Poljske. Zanimljiva je postavka rediteljke da kroz pogled dečaka, a posebno svog deteta, prati i prikaže spoznaju nečeg toliko surovog da se – sa ovoliko sigurne vremenske udaljenosti – čini skoro i nepojmljivim. Ipak, autorka krupnim planovima osamljenog dečaka uspeva da dočara njegovo razvijanje ličnog odnosa prema nečemu toliko okrutnom. Rediteljka kombinuje jednostavno i ogoljeno realistično predstavljenu svakodnevicu dečaka šestog razreda koja podrazumeva odlazak na časove plesa, igranje igrica sa prijateljima, sa filmski stilizovanim scenama kako bi se prikazalo odrastanje tinejdžera pred spoznajom i druge strane života. Ipak, na narativnom planu ostajemo nedovoljno opskrbljeni memoarskim zabeleškama, koje su, ipak, srž filma. Autentični zapisi autentične životne sudbine logorašice broj 49.896 u postavci filma ostaju pomalo skrajnuti i inferiorni spram Matije i njegove priče. Jasna je nakana da „Putovanje“ nije samo film o žrtvama i užasima koje su određeni ljudi pretrpeli, već je priča i o ličnoj golgoti koju nosi spoznaja. Matija kao slobodan dečak obilazi mesta na kojima je njegova prabaka Milka bila zatočenica zbog svojih političkih uverenja i stavova. Postavka Aleksandre Mitrić Štifanić, sa generacijskim udvajanjem u vremenu drugačijeg konteksta, retorike i ideologije, dobila bi dodatno na težini da je ostavljeno više prostora za upliv zabeleški o autentičnim iskustvima.

Rediteljski, Mitrić Štifanić nikada iz fokusa ne gubi Matiju. Eksplikacija ovog postupka može biti apsolutno racionalna i pojednostavljena – Matija je narator koji nas vodi na (pro)putovanje. Iako je „Putovanje“ priča o hrabroj ženi koja je dočekala svoju slobodu, ipak sama priča je protkana strahom. Sveprisutna bojazan od gubitka i olakšanje koje nosi to „samo da smo zajedno“ projektuje se na planu filmskog jezika kroz rešenje rediteljke koja ni jednog trenutka ne ispušta svog sina Matiju iz kadra – čuvajući ga. Stilizacija je uočljiva tek u trenutku kada se porodica otisne na putovanje istom onom prugom i istim šinama kojom su i Milku na silu transportovali. Autori (uz Aleksandru Mitrić Štifanić i direktor fotografije Filip Jasnić) stvaraju predah pred sam dolazak na krajnje odredište – da razmisle, da se sete svega što su do polaska na putovanje prošli, šta njime dobijaju i da se pripreme za konačno suočavanje koje ih očekuje. Film sa završava u očekivanom tonu, ali kvalitet filma je u načinu na koji je „poznata priča“ ispričana. Ipak, zbog toga što je na planu filmskog vremena dato nedovoljno prostora autentičnim dnevničkim zabeleškama iz Milkinih memoara na trenutke deluje kao da nedostaje kontrasta koji proizilazi iz dečijeg pogleda na svet i užasa sa kojima se taj pogled susreće a koji bi dodatno obogatio filmski jezik ostvarenja.

„Putovanje” je film koji ne govori ni o čemu što već dobar deo nas ne zna ali autorka tu opšte poznatu priču pripoveda na izrazito intiman i ličan način tako da, čak i bez poziva, publika postaje deo putovanja. Budući da se radi o filmskom svedočenju o užasima masovnih egzekucija, ispričano kroz vizuru deteta čija priroda skoro da ne može da pojmi strahote o kojima sluša, kao rezultat dobijen je autentičan i emotivan film bez patetike na terenu koji je mogao biti sklizak.