Miloš Pušić je rođen 1980. godine, diplomirao je režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gde sada i predaje u zvanju docenta. Režirao je dugometražne filmove „Jesen u mojoj ulici“ (2009) i „Odumiranje“ (2013), dok je kao producent radio na filmu „Moj jutarnji smeh“ (2019). Njegov novi film „Heroji radničke klase“, koji govori o svim aspektima „sive gradnje“, o teškom položaju građevinskih radnika i njihovom pokušaju da se izbore za svoja prava biće premijerno prikazan na 72. Filmskom festivalu u Berlinu – Berlinale, u okviru programa „Panorama“. O tome kako se gradi film, o Piksiju ali i o paketu zbog kog je Marko Đorđević, reditelj filma „Moj jutarnji smeh“, morao da trči na autobusku stanicu, razgovarali smo u Novom Sadu.

Rad na filmu „Heroji radničke klase“ počeo je pre deset godina, sada, kad je film gotov i očekuje ga premijera na filmskom festivalu u Berlinu, ako pogledaš unazad, koji su bili ključni momenti u razvoju ovog filma?

Dobro je to – šta su bili ključni momenti? Jer, kad ti kažeš radili smo film deset godina to zvuči kao da ja sad deset godina sedim, dižem tegove i radim film, a nije baš tako. Taj proces je trajao deset godina, ali postojale su neke faze koje su bile važne u njegovom nastanku. Posle prvog filma „Jesen u mojoj ulici“ putovao sam po festivalima i stalno sam čitao vesti u novinama o tome kako stradaju radnici na gradilištima i rade u lošim uslovima, ali sve je to delovalo kao nevažna vest. U to vreme pričao sam sa Ivanom Kneževićem, koji je montažer sa kojim sam radio. On se interesovao za pisanje scenarija i bilo mi je zanimljivo da probamo da napravimo film o tome kakvi su uslovi, to jeste neuslovi, na gradilištima u Srbiji. Činilo mi se da tu ima nešto potentno za film. Imao sam osnovnu ideju na koju se on nadovezao. Zajedno smo pisali prvu ruku i Ivan je onda prijavio scenario na Script station. To su radionice u okviru Talent kampusa Berlinala za razvoj scenarija. Scenario je odabran i Ivan je otišao u Berlin, gde ga je dodatno razvijao. Čak je i sama činjenica da smo prošli na tom programu za razvoj scenarija, bila velika vest za nas i nadali smo se da će nam to pomoći da snimimo film. U međuvremenu, počinjem da snimam „Odumiranje“ i ostavljam po strani „Heroje radničke klase” kojima sam se vratio nakon „Odumiranja“. Nastavljamo da radimo na scenariju, ali nismo zadovoljni i tad zovem Dušana Spasojevića, koji je pisac i scenarista „Odumiranja“, blizak prijatelj i sjajan pisac. Pitam ga da nam pomogne i Dule se stvarno jako dobro nadovezao na sve što smo radili. Kroz taj kolektivni rad je nastala i završna verzija scenarija. Bazična ideja je moja, Ivan je puno radio na zapletu, pomogao da se ta priča razvije i dobije formu, a Dule je sredio svet, učinio ga uverljivim, doterao likove, napisao najbolje replike u filmu. Presrećni smo što imamo scenario kojim smo zadovoljni! Od Pokrajinskog sekretarijata za kulturu dobijamo novac za razvoj projekta i započinjemo rad. Međutim, sredstva koja smo dobili su vrlo mala. Za produkciju ovog filma nam treba deset puta više od toga. Apliciramo na konkurse, u Filmskom centru Srbije prvo nema konkursa, potom je raspisan, ali ne prolazimo: prvi, drugi, treći, četvrti put ništa. Ni sam se više ne sećam koliko puta smo odbijeni. Ni na jednom konkursu ne ulazimo čak ni u uži izbor. Nešto što je delovalo potentno, sada visi u vazduhu. U to vreme sam razgovarao sa Borisom Isakovićem i Jasnom Đuričić, za koje su te uloge i pisane. Oni govore da imaju vremena i da bismo mogli da krenemo zajedno da čitamo scenario. Volim da prolazim scene sa glumcima i da odmah dobijem povratnu informaciju, pa u odnosu na to dalje oblikujem scenario. Tada odlučujem da sa par prijatelja snimim trejler za film, da bismo sa njim mogli dalje da tražimo sredstva. Međutim, svi saradnici koji su uključeni u rad počinju da govore da bismo sad mogli da snimimo ceo film. To zvuči neverovatno, ali kad vidiš entuzijazam svih ljudi oko sebe, onda počinješ polako da se ubeđuješ da možda nije nemoguće. Niko nije pravio pitanje oko svog vremena ili angažmana. Prvo smo sklopili krovnu grupu, glavnu glumačku postavku i ekipu iza kamere. Nabavili smo i kameru, vrlo skromnih mogućnosti u poređenju sa opremom koja se koristi na današnjim produkcijama. Samo snimanje filma je trajalo dvadeset i tri dana. Sa pauzama, dugim među-periodima, konačno smo uspeli. U međuvremenu, u pauzama snimanja filma, krenuo sam da snimam dokumentarac o Piksiju, a uspeo sam i da produciram „Moj jutarnji smeh“. Onda sam se našao pred filmom koji zahteva ozbiljnu post-produkciju. Međutim, ni tad od FCS-a ne dobijamo podršku, jer ne finansiraju filmove koji su snimljeni, odnosno po statutu ne finansiraju post-produkciju. Ni na stranim koprodukcionim forumima nemamo sreće, pa rešavamo da sami izmontiramo film. To traje dugo, sa velikim pauzama. Kad dugo montiraš film to ima dve strane. Jedna je jako dobra – kad imaš veliku pauzu između verzija montaže, gledaš film svežim očima. Druga strana je loša, jer kako vreme prolazi, stalno bi još nešto da doradiš i u nekom trenutku kreneš da menjaš stvari koje ne treba da menjaš. Sledi još jedna pauza i onda se desi da FCS (i tu sam stvarno zahvalan što se to ipak desilo) uvede novi konkurs koji se zove Stimulacija samostalno snimljenog domaćeg dugometražnog filma, na kom mi uspevamo da dobijemo novac. Taj novac je bio simboličan u odnosu na ostale filmove, dobili smo petnaest hiljada evra da završimo film. Filmovi na konkursima obično dobijaju neuporedivo više. Uspeli smo da završimo i post-produkciju, uz pomoć ljudi sa kojima sam ranije sarađivao. Kad je film konačno bio gotov, imao sam želju da ga što pre pustim, da završim sa tim poglavljem. Razgovarao sam sa Festivalom autorskog filma koji nije bio zainteresovan, jer su već zatvorili program. FEST-u se film dopao i mislio sam da je to lepo mesto za premijeru filma. U međuvremenu, selektorka Berlinala je došla u Beograd da pogleda aktuelnu domaću produkciju. To saznajem u trenutku kada je ona već u Beogradu. Tad kreće scena koja je potpuno u duhu našeg filma. Jurim na novosadsku autobusku stanicu, šaljem po vozaču autobusa hard disk sa DCP-jem. Marko Đorđević, moj drugar, reditelj „Mog jutarnjeg smeha“, trči na autobusku u Beogradu, uzima DCP od vozača, nosi u Kombank dvoranu i u poslednjem trenutku pakuju film ne bi li ona mogla da ga pogleda. Kada je film ušao u short list za selekciju Berlina pomislio sam – bolje da to ne znam, što su mi to sad rekli! Međutim, onda je stigla i konačna potvrda, film je uvršten u selekciju. Neverovatan osećaj, posle toliko vremena imaš neki rasplet i to kakav, a mislim da je to važno ne samo zbog mene, nego i zbog svih uključenih. Ono što je jako zanimljivo, i mislim da bi o tome trebalo da se priča, jeste da je to jedini film (doduše postoji jedna manjinska produkcija, film Daneta Komljena koji je u drugom programu), koji je sedam ili osam puta odbijan na konkursima, a našao se na programu festivala u Berlinu, dok filmovi koji su na konkursima FCS-a dobili mnogo veću novčanu pomoć nisu na taj način prepoznati.

Zbog okolnosti u kojima je film sniman (poteškoće u finansiranju, duže pauze) koje si kompromise morao da praviš tokom snimanj?  Da li su ograničenja bila samo izvor frustracija ili su u nekim slučajevima dovela do kreativnih rešenja?

Ograničenja ne doživljavam kao nešto loše. Kada znaš svoja ograničenja, krećeš se u tim okvirima, ne širiš se mimo toga. Kod produkcije ovog filma najluđe je to što je snimljen sa petnaest puta manjim budžetom od potrebnog. Zbog entuzijazma ljudi oko sebe nisam smeo da pokleknem. To kolektivno pozitivno ludilo me je oslobodilo treme. Kad snimaš film, kao, na primer „Odumiranje“, koji je mnogo skuplji film od „Heroja“, imaš obavezu prema uloženom novcu. Na ovom filmu se osećala neka lakoća – samo možemo da propadnemo, ništa više. Ali gde su stvari trpele? Imao sam jednu scenu kojom sam hteo da počne film, koja je u mojoj glavi izgledala dobro – velika scena u kojoj batinaši isteruju beskućnike sa gradilišta. Snimili smo tu scenu, ali je prosto ispala loše. Ne mislim ni da je loše odigrana, već da je u pitanju produkciona stvar, to je trebalo da bude velika scena, ali prosto nije išlo, tako da je skroz izbačena iz filma. Više sam problema imao sa post-produkcijom koja ne može da se uradi jeftino i bez novca. Tu je bila kriza. Kad se setim filmova koje sam snimio, režirao i producirao, najviše mi se sviđa kad samo uzmemo i snimimo film. Ne idemo šest godina po koprodukcionim forumima, diskutujemo, razvijamo, kontempliramo. Nego sad, meni se sad snima taj film! Šta ja znam ko sam ja za deset godina? Kao, moraš da pričaš sa skript doktorom da prilagodiš scenario za ovaj fond, onaj fond, prilagodi scenario evropskom arthaus filmu. Ne zanima me kako će da izgleda evropski arthaus film, meni se sad ovo snima! Ako neko ko je mlad i želi da snimi film i čita ovo, trebalo bi da zna da nije dobro u potpunosti biti gerila, ali je dobro zadržati gerilski duh. Zato mislim da je Žilnik ostao vitalan. Posle toliko godina stvaralaštva i toliko filmova, ako hoće da snimi film, on uzme i snimi film. To se sad, posle pedeset godina pokazalo mnogo boljim nego čekati na savršene uslove. Svima želim da imaju milion evra za film, samo je put do milion evra dosta dug.

Grčki distributer Heretic obezbedio je prava za distribuciju filma „Heroji radničke klase“, šta to donosi daljem životu filma, posle toliko rada, imaš li neka očekivanja?

To je world sales kompanija, nije distributer. Oni se bave međunarodnom distribucijom filma. Film im se dopao, preporučili su nas selektori Berlinala, mislili su da bi mogao odgovarati njihovom ukusu. Sad kreće bitka da što više ljudi, posle Berlinala, vidi film. Nama su ostala prava za Srbiju, Crnu Goru i Bosnu, a oni će se time baviti u inostranstvu. Mislim da su oni vrlo dobra world sales kompanija. Posle Berlina film stiže na FEST, nadam sa da će vrlo brzo posle toga ići ovde u distribuciju, voleo bih da se taj talas završi. Posle toga bih voleo da film putuje, da ga vide ljudi po festivalima. Mislim da ovaj film nije hermetičan, film koji ne može da razume običan gledalac. Pravio sam ga sa idejom da čovek može lako da se poistoveti sa likovima, da prepozna njihove probleme, teskobe, muke. Nadam se da može da ima život i kod najnormalnije, najdivnije publike, ne nekog elitističkog filmskog kruga.

Na „Herojima radničke klase“ potpisuješ režiju, scenario si razvijao sa Ivanom Kneževićem i Dušanom Spasojevićem, sa Ivanom si radio i montažu. Bio si producent na filmu „Moj jutarnji smeh“ ali i na filmu „Jesen u mojoj ulici“. Da li se pored režije jednako snalaziš u ostalim ulogama, da li takav pristup obezbeđuje veći osećaj autorstva?

Osećam se dovoljno kao autor i kad samo režiram. Produkcijom sam u startu počeo da se bavim, ne želim reći iz nužde, ali kad sam hteo da snimim prvi igrani film, malo sam ljudi znao u Beogradu, a u Novom Sadu se niko nije time bavio na način koji se meni dopadao. Šta sad? Naučiću. Mnoge stvari su strašno mistifikovane. Što ne bih mogao da se bavim produkcijom? Pa to su dve jako bliske stvari, režija i produkcija. Treba ti, čini mi se, racionalniji um za produkciju nego za režiju, ali ako se dobro organizuješ i izdeliš poslove, moguće je. Nekad uživam u tome, produkcija može da bude kreativan posao. Međutim, loše je ako se ta dva posla preklapaju, ako ne uspeš da se pozabaviš produkcijom pre režije. Montažu na ovom filmu je započeo Ivan, sve prethodne filmove smo radili zajedno, a pošto se ova stvar produžila, on je morao da se posveti drugim obavezama. Stigli smo donekle, ali nismo uobličili film onako kako bi mogao da izgleda. Onda sam nastavio sam da se bavim time malo po malo, mogao sam da radim u neko vreme koje ja odvojim za to, kad sam raspoložen, bez presije. Najteži mi je scenaristički posao, drago mi je što smo to radili nas trojica. U stvari, čini mi se da je za film dobra stvar interakcija između više scenarista, jedan dopunjuje drugog. Pogotovo kad se nađu ljudi koji nemaju problem da im neko promeni repliku ili kaže: „Ova scena ti je bezveze, budalaština, smoriće se ljudi“. Ovde smo imali taj odnos. Kad se nađem sam pred papirom, to je najkomplikovanije – treba poroditi čitav svet.

Koje kvalitete tražiš u saradnicima i koje si kvalitete prepoznao u ljudima sa kojima nastavljaš da radiš?

Tražim entuzijazam, to mi je pod jedan. Hoću da vidim od ljudi koji su u priči da su zaista u tome. Ako nisu, više volim da nisu tu. Ne mogu da kažem da sam imao problema oko toga, nekako se to vremenom filtrira, nismo više mali. Možda je i bilo problematičnih saradnji, ali brzo vidiš ko ti prija, a ko ti ne prija. Volim, to mi je dosta važan kriterijum, da sa saradnikom mogu da popijem pivo. To deluje neprofesionalno, ali meni je izuzetno bitno. Ako ja sa tobom ne mogu da pričam o fudbalu ili o nekoj knjizi, kako ćemo mi da snimimo film i da se oko toga tučemo tri meseca? Volim da imam otvoren odnos, da oni mogu da mi kažu kada se zanesem. Primedbe nisu lične, već nešto što je za dobrobit filma. Daleko od toga da smo mi ljudi koji su nepristojni jedni prema drugima. Čista namera, to je sve. Što sam stariji, više volim kad je neko organizovan, spreman, profesionalan. Prezirem mistifikacije tipa najbolji miks zvuka može da se uradi samo u Parizu. Može da se uradi bilo gde! Niko drugi to ne može? Evo ga sad jedan film gde može.

Saradnju obnavljaš i sa glumcima, Jasna Đuričić, Boris Isaković, Aleksandar Đurica ostvarili su sjajne uloge u tvojim filmovima. Kada neko bude uzeo da gleda retrospektivu Jasninih filmova biće oduševljen njenom ulogom u filmu „Jesen u mojoj ulici“. Na koji se način razvija odnos sa glumcem kroz rad na više filmova?

Glumci koje si pomenuo su izuzetni ljudi i izuzetni glumci. Kad radiš sa dobrim glumcima sve je lakše. Mnogo lakše nego da nekoga čekićem uteruješ u ulogu. Što se tiče baš ovih troje koje si pomenuo, naš se odnos i prijateljski i poslovno razvijao. Boris i Đurica su igrali u mom diplomskom filmu, 2006. godine. Mi imamo dosta proba. To ne znači da čitamo scenario do beskraja i probamo u nedogled, već razgovaramo ko su ti ljudi, o čemu se tu radi. Tako posle štediš vreme, znaš kako oni misle, a oni znaju kako ti misliš. Oni znaju da od mene mogu da dobiju slobodu, jer volim da radim sa glumcima tako da dam okvire u kojima glumac može da se kreće. Replike su tu, i važne su, ali apsolutno mi nije problem, kad imam dobrog glumca, da ih menjam, dodajem, oduzimam. Ne treba mi glumac, koji će da uđe, istrtlja replike i ode, već da ostavi svoj pečat tome što smo mi pisali i stvarno mislim da dobri glumci osete kako treba da zvuči replika. Volim da mislim da oni imaju poverenje u mene, da znaju da ih neću zloupotrebiti. To mi je jednom rekao Filip Đurić, sa kojim dugo radim. Malo ljudi zna da je „Jesen u mojoj ulici“ njegov prvi film, on je već tu bio sjajan. Sa njim i sa Markom Đorđevićem sam razgovarao o tome kako na snimanju treba sve da izgleda lako, da uživamo, iako je tema ozbiljna, ne treba da nam bude muka na snimanju. U tome leži privilegija ovog posla. I da, Jasna je stvarno tu ulogu u „Jeseni“ fantastično odigrala. Nagrada je sad došla potpuno zasluženo, ali treba videti i šta je ona radila pre petnaest godina.

Predaješ na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, na režiji i kao asistent na glumi u medijima, na koji način na tebe utiče rad sa studentima?

Rad sa studentima utiče na mene na dva načina. Mnogo sam razmišljao o tome. Jedna stvar je da si stalno okružen ljudima koji su najčešće puni energije, entuzijazma, neokaljani institucionalnim problemima koje pre ili kasnije svi shvatimo, i to čoveka drži svežim. Obožavam taj deo posla. Vidim i studente koji ne znaju šta bi, to deluje suprotno na mene, čini me nesrećnim i depresivnim. Šta da mu kažem? Ako ne znaš, uzmi da radiš nešto drugo. Ali i to shvatam, te godine su turbulentne, počinješ da razmišljaš o svom budućem životu i normalne su sve brige i krize. Trudim se da ih razumem, ali mi je veoma teško da prihvatim da neko ko ima dvadeset i dve godine i nema potrebu da nešto kaže svetu, da vikne, da se smeje, nego samo biva zbunjen. A opet, toga ima baš mnogo.

Kao reditelj ne skrećeš pogled sa bolnih i kompleksnih problema, ono što se može prepoznati u tvojim filmovima je neophodnost suočavanja sa stvarnošću. Da li te i kao gledaoca privlače slične teme?

Kao gledaoca me apsolutno privlače slične teme, pogotovu kad imaju „malog čoveka“ sa kojim mogu da se poistovetim, čoveka koji u društvu nema neko posebno mesto. Oduvek sam voleo filmove Kena Louča, uvek si mi bili jako inspirativni – način na koji tretira svoje likove, sa kojom ljubavlju ih prati i kako je na njihovoj strani. Tako sam vaspitan, da budem na strani slabijih. Mada, posle razmišljam, kao klinac sam mnogo čitao stripove, moguće je da sam zbog tih stripova kao što su Blek i Zagor stekao fiktivni osećaj za pravdu koju pokušavam da sprovodim. I dalje želim da pobedi dobro, koliko god to možda bilo iluzorno.

2018. godine si počeo da radiš na dokumentarnom filmu o Draganu Stojkoviću Piksiju. U kojoj se fazi rada nalaziš i postoji li nešto što si naučio prilikom rada na „Herojima radničke klase“ i primenio na ovom filmu?

Sigurno će tu ostati neke „lekcije“ ali to su veoma različiti projekti. Film o Piksiju je počeo tako što sam bio u Japanu sa „Odumiranjem“ i shvatio koliko je on tamo cenjen i poštovan, a ovde u to vreme nije bio baš toliko voljen. Gde je sad taj film? U igranom filmu imaš nešto što si napisao, ili je neko napisao, i ti to moraš da realizuješ. Nekad je bliže toj ideji, nekad dalje. Međutim, u snimanju dokumentarnog filma, što se baš u ovom filmu može videti na dobar način, postoji nešto što izmiče kontroli. Ako pokušavaš da ga ukrotiš, možeš da mu naudiš. Pustio sam da me film vodi, što je ispalo jako zanimljivo, jer kad smo počeli da snimamo film, Piksi je bio u Parizu bez angažmana. Potom je otišao u Kinu, gde je bio trener. Sada je selektor srpske reprezentacije i ponovo ono što treba da bude. Puno bi bilo da kažem bog, ali možda idol. Krenuo sam da snimam taj film jer mislim da je on neko ko bi trebalo da bude uzor. U međuvremenu se desio i plasman u Katar. Počeo sam da snimam jedan film, on je postao drugi, a lako je moguće da postane i treći. I dalje želim da to bude drugačiji film od svih koje sam do sad radio. Inspirativan film, posle kog izlaziš iz bioskopa nasmejan i zadovoljan. Opet, ima nešto što se ponavlja – on je samo dečak iz malog mesta od kog niko nije očekivao da će dobiti ulicu u Japanu, a uz trud, vreme, poštenje, rad i talenat koje on ima, to je moguće.

Koji su još sve projekti u planu?

Dobili smo sredstva od Filmskog centra Srbije za novi film Marka Đorđevića koji se zove „Za danas toliko“ na kom sam producent. Marko je veoma darovit čovek i veliki prijatelj, to što se desilo sa „Mojim jutarnjim smehom“ stvarno je ispao presedan. Dobio je dobre, nepodeljene kritike, imao je sjajnu interakciju sa publikom, ljudi su vikali na glumce na filmskom platnu, neko čudo se tu desilo, čudo je napravio Marko. Sad ima novi scenario i stvarno mislim da je još bolji. Uvek se postavlja pitanje oko drugog filma, ali smo jako zagrejani da ga snimamo. Marko već radi sa glumcima, a ja se nadam da ćemo vrlo skoro i da uđemo u snimanje. To je nešto što me čeka kao producenta. „Heroje radničke klase“ čeka premijera. „Piksija“ čeka nastavak snimanja. Mogao bih da krenem da pišem nešto novo, to bi bilo dobro.

Ima li pravde van filma?

Može da bude. Treba je naći.

 

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Miloš Čubrilo