Kritika filma Samo reka teče

NASLOV: Samo reka teče (He bian de cuo wu) / REŽIJA: Vej Šuđun / SCENARIO: Kang Čunlej, Vej Šuđun / ULOGE: Džu Jilong, Kloi Majan, Hou Tianlaj, Tong Linkaj / TRAJANJE: 101’ / DRŽAVA: Kina / GODINA: 2023.

Film progoni Veja Šuđuna. Njegove vizije progorevaju celuloidnu traku na kojoj je zabeležen Samo reka teče, njegov novi film prikazan na Kanskom filmskom festivalu i na ovogodišnjem Festivalu autorskog filma u Beogradu. Intriga ovog neo-noara se razvija oko niza misterioznih ubistava u malom, kišnom selu. Glavni osumnjičeni je nevini građanin, koji je bio usvojen od strane prve žrtve, a kojeg je zajednica proglasila za ludaka. Ipak, njegovu krivicu je potrebno i dokazati. Istraga otkriva represivno društvo koje se ne oseća slobodno zbog povećanja policijskih intervencija i poziciju pojedinca čija budućnost zavisi isključivo od prihvatanja faličnosti sistema u kom se živi, bez preispitivanja.

Smešten u selo pored reke na jugu Kine tokom devedesetih godina, film tonom, tempom, koloritom, ali i kišnim ambijentom koji otežava istragu, neizbežno podseća na Sećanja na ubistvo (Bong Džun-Ho, 2003). Tim predvođen detektivom Maom Džeom otvara svoje kancelarije u napuštenom lokalnom bioskopu, između ostalog i na sceni na kojoj je nekad bilo filmsko platno, čime se komunicira metanarativ: svojevrsna dupla projekcija kriminalističkog trilera. Prostori su inteligentno iskorišćeni, tako što su skučene kancelarije sa ograničenim mizanscenom zamenjene otvorenom scenom. Kadar je bogat, opšti plan omogućava promišljanja dubine prostora i usmeravanje fokusa na neku od radnji koje se dešavaju istovremeno. Serija ubistava ali i pronalaženje nove funkcije za zgradu starog bioskopa na suptilan način govore o odumiranju sela i o ulasku policije u kulturne institucije.

Glavni detektiv Ma Dže, koga Džu Jilong igra sa dosta takta i uz osetnu progresivnu gradaciju u ekspresiji, otkriva duboke slojeve socijalne disfunkcije u zajednici. On se istovremeno suočava s nadzorom Kineske komunističke partije i potrebom za brzim zaključivanjem istrage. Kako radnja filma prati a zatim s predumišljajem odbacuje standardnu postavku detektivske priče, Vej Šuđun uspeva da spoji uticaje poznatih majstora žanra poput Kijosija Kurosave (Lek, 1997) i Bonga Džun-Hoa, dok istovremeno izražava autentičan senzibilitet. Tom senzibilitetu svakako doprinosi činjenica da je ovo ostvarenje snimano na šesnaestomilimetarskoj filmskoj traci, pružajući skoro haptički vizuelni doživljaj.

Film odlikuje i crni humor koji dodaje novu dimenziju kineskom doprinosu žanru. Reditelj uspeva da integriše sarkazam u zaplet, koristeći komični trop poput nespretnog mlađeg detektiva, šefa stanice opsednutog rezultatima i stonim tenisom ili čoveka koji zna da će biti uhapšen šta god rekao. Nasuprot očekivanjima, komični efekti proizilaze iz situacije, ne iz karaktera ili preglumljenih izvedbi.

Kao muzički lajtmotiv koristi se prvi stav Betovenove Klavirske sonate br. 14, poznatije kao Mesečeva sonata. Usporenog tempa, ovakva muzička podloga daje dozu grandioznosti ruralnim i oronulim prostorima, kao i svakodnevnim poslovima ljudi nesvesnih smrtonosnog kretanja kamere koja im se približava s leđa.

Odbacujući klasičnu strukturu linearnog zapleta i razrešenja, Šuđun kroz protagonistu preispituje šta se desi ukoliko rezultat izostane, te dopušta urušavanje cele konstrukcije. Nakon dve trećine filma nastupa scena snoviđenja koja ni po čemu ne liči na do tada viđeno: kadrovi se pretapaju jedan u drugi, a u haosu brzih rezova Ma Dže bezuspešno pokušava da ugasi kameru i filmsku traku u plamenu.

Šuđun svog protagonistu nagoni u ludilo. Konstantno se vraća čoveku kojeg je zajednica proglasila ludim. Ludak u plićaku stavlja jaknu na površinu vode, zatim kamenje na jaknu dok ona ne potone. U njihovom prvom susretu, Ma Dže će kopirati pokrete ne bi li uspeo da ostvari komunikaciju. Ovaj mali eksperiment istraživanja snage potiska ne samo da je vizuelno upečatljiv, već se takođe može tumačiti kao odnos autora prema protagonisti ali i publici. Ma Dže oseća pritisak, uprte poglede, težinu dužnosti koju obavlja, očekivanja koja mora da ispuni. Sa svakim novim kamenom jakna postaje teža i, ma koliko bilo impresivno gledati kako se hrpa kamenja povećava, postoji nešto imanentno jezivo u prizoru jakne koja neminovno mora da potone.

Kompleksni pristup policijskom trileru, bogat studijama likova i pažljivom analizom društvenih dinamika, Samo reka teče čine filmom koji se ističe unutar žanra. Sa snažnom glumačkom postavom, vizuelnom izuzetnošću i originalnim pristupom žanru, film istražuje etičke dileme prikazujući zločin ne samo kao pukotinu u socijalnom tkivu već i kao logičan ishod potlačenosti.

(Naslovna fotografija iz filma Samo reka teče (© Lian Ray Pictures) objavljena je uz odobrenje press službe Festivala autorskog filma u Beogradu.)