Kritika filma Mamula All Inclusive

NASLOV: Mamula All Inclusive / REŽIJA: Aleksandar Reljić / TRAJANJE: 58’ / DRŽAVA: Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora / GODINA: 2023.

U fokusu Reljićevog filmskog svedočanstva stoji tvrđava Mamula na ostrvu Lastavica, koje se nalazi na ulazu u Bokokotorski zaliv u Crnoj Gori. Tokom oba svetska rata, ova tvrđava je služila kao logor gde su civili zatvarani, izgladnjivani i mučeni. Film prati Iva Markovića, koji je kao osmogodišnjak bio zatočen u Mamuli 1942. godine. Marković se jasno seća mučenja stotina civila od strane italijanskih fašista. Odluka crnogorske Vlade da ostrvo stavi pod koncesiju i tvrđavu pretvori u ekskluzivni hotel duboko je povredila i ponizila bivšeg logoraša i mnoge meštane Boke. Iako predstavnici Vlade tvrde da se investitor obavezao na izgradnju „jedinstvenog hotela, sa posebnom memorijalnom sobom“, Ivo Marković se, zajedno sa drugim nekadašnjim logorašima, aktivistima nevladinih organizacija i građanima, protivi toj odluci i počinje borbu za očuvanje uspomene na nevine žrtve. Svake godine tvrđava se posećuje na godišnjicu oslobođenja logora, a od 74. godišnjice 2017. počinje njena rekonstrukcija i novi talas građanskog otpora skrnavljenju istorijsko-kulturne baštine.

Pored same priče o utvrđenju i procesu reizgradnje, autor prikazuje i odnos protagoniste Iva Markovića i Mihaila Kilibarde (predsednika Organizacije boraca NOR-a u Herceg Novom). Pri početku filma, Kilibarda u poverenju ─ a pred budnim okom kamere ─ govori Markoviću kako je oko njih mnogo „prljavih“, korumpiranih ljudi koji gledaju samo svoj interes, na šta Marković odgovara da udruženja veterana moraju u ovoj stvari ostati složna i jednoglasna, inače će sve propasti. Kako vreme prolazi, sa svakom novom godišnjicom Kilibardina retorika se ublažuje ─ logor postaje zatvor, a investitori donatori. Marković, duboko pogođen, pokušava da razotkrije Kilibardu kao jednog od korumpiranih saradnika, ali Kilibarda umire 2019. u devedeset petoj godini života. Tako vreme postaje najveći neprijatelj protagoniste. Toliko je malo vremena da se nešto uradi, toliko mnogo da se zaboravi.

U tom kontekstu film postaje još jedan mali doprinos borbi protiv zanemarivanja problema. Aleksandar Reljić se koristi jednostavnim sredstvima (naslovnim karticama, naracijom sagovornika) tako da u svakom trenutku znamo kada se i gde nalazimo. Kamera često prati protagonistu s leđa, pomalo bliže od očekivanog, nikada se zapravo ne uspostavi prespektiva muve na zidu jer su ljudi u kadru uvek svesni prisustva kamere. Performativnost koja proizlazi iz takve vrste interakcije je izuzetno uzbudljiva. Devedesetogodišnjaci dobijaju natprirodni elan ne bi li ostali zabeleženi kao borci, dok se predstavnici investitora u svojoj pokori razotkrivaju kao licemeri. Marković služi kao odličan moralni kompas pomoću koga se navigira kroz tok filma i masu sagovornika.

Kadrovi snimljeni dronom, koji su u svetskoj kinematografiji iznenađujuće brzo postali estetski nezanimljivi, u ovom filmu imaju nedvosmislenu funkciju ─ praćenje toka obnove utvrđenja i transformacije logora u ekskluzivni hotel i spa rizort. Ti kadrovi dobijaju na težini svakom novom fazom rekonstrukcije, a ptičija perspektiva postaje jedina iz koje se transparentno vidi spiranje istorije s kamena.

Poslednji kadar filma prikazuje zid unutar hotela sa putokazom za memorijalnu galeriju ispod kog je putokaz za toalet. Reći da je ovaj finalni prizor, kao uostalom i sudbina Mamule, alegorija odnosa crnogorskog društva prema vlastitoj istoriji i kulturnom nasleđu suštinski ne bi bilo dovoljno. Ovaj slučaj, iako na prvi pogled jedinstven u svojoj apsurdnosti, samo je jedan od mnogih. Citadel Inn u Lavovu i Bunker St. Pauli u Hamburgu samo su neki od sličnih, naizgled nezamislivih primera, od koji svaki ima svoju strašnu priču kojoj preti budućnost istorijskih kurioziteta. Ono što bi Mamulu ali i druge takve lokalitete duže zadržalo na svetlu i pod budnim okom publike bi bilo okupljanje filmskih radnika oko zajedničke teme. Nije teško zamisliti Reljićev film kao deo većeg internacionalnog projekta koji bi imao jači društveni uticaj.

Ako je jedno od merila dobrog konvencionalnog dokumentarca da gledaoca zainteresuje za temu o kojoj nije ništa znao ili do koje mu nije bilo stalo, onda je Mamula All Inclusive svojom nepretencioznom formom uspeo da skrene pažnju na univerzalni problem privatizacije nasleđa i kapitalističke pohlepe upravo zbog toga što u središte postavlja tragediju čoveka koji se bori protiv zaborava.

(Naslovna fotografija je objavljena uz odobrenje press službe festivala Slobodna Zona.)