Kritika filma Heroji Halijarda

NASLOV: Heroji Halijarda / REŽIJA: Radoš Bajić / SCENARIO: Radoš Bajić, Dušan Kovačević, Strahinja Madžarević / ULOGE: Žarko Laušević, Nela Mihailović, Nikola Rakočević, Radovan Vujović, Stiven Vilijam Mur, Čubrilo Čupić, Teodora Dragićević, Vučić Perović, Radoš Bajić / TRAJANJE: 140’ / DRŽAVA: Srbija / GODINA: 2023.

Film otvara kratak dokumentarni deo koji prikazuje američke veterane Drugog svetskog rata kako postavljaju pitanje zašto se o jednoj od najvećih spasilačkih misija u ratnom periodu zna vrlo malo. Odgovor koji film pruža je jasan – zavera.

Heroji Halijarda je film koji obuhvata mnoge elemente ratnog spektakla, porodične i romantične drame. U proleće 1944. godine, pred sam završetak Drugog svetskog rata, događa se najveća pojedinačna operacija spašavanja američkih i ostalih savezničkih pilota, poznata kao Operacija Halijard. U filmu, ova operacija teče paralelno s dramom porodice Jović. Kosta Jović (Žarko Laušević) je otac trojice sinova i ćerke čije sudbine postaju simboli srpske nacionalne tragedije, bratoubilaštva i ideoloških razdora tokom rata. Dok se Mirko (Nikola Rakočević) bori u četničkom pokretu, Sreten (Vučić Perović) se pridružuje partizanima. Ilija (Čubrilo Čupić), najmlađi među njima, postaje središnji lik koji se suočava s konfliktima između njih, željan da doprinese borbi protiv neprijatelja, a pomalo i sam nesvestan ko je zapravo neprijatelj. Veliki deo filma posvećen je romantičnom zapletu, u kome se ćerka Radmila (Teodora Dragićević) zaljubljuje u jednog od američkih pilota.

Tekstualne kartice na početku filma obaveštavaju nas da je ishod rata izvestan, čime se već umanjuje opasnost od nemačke vojske. Kada se neprijatelj na početku pojavi, to je manja grupa Nemaca koju četnički odred lako savladava. Deljenjem uloge neprijatelja na Nemce, partizane, pa čak i neke od saveznika, četnički pokret gubi osećaj stvarne pretnje. Bez temeljito izgrađenih uloga, napetost se ne razvija direktno, već posredno i tromo, kroz sasvim odvojene tokove, u kojima pratimo seriju nesrećnih slučajeva i okolnosti koje će konačno doprineti porazu četničkog pokreta i dominaciji partizana. Partizani i Josip Broz Tito uvek su kontekstualizovani kao favoriti saveznika, pijuni u velikoj igri svetskih sila. Diskurs se blagim pomeranjem središta menja, i više nema potrebe da se delimo na partizane i četnike, već na četnike i četnike.

Glumci nose film na svojim plećima. Žarko Laušević stvara izuzetnu ulogu, gradeći lik oko iluzije roditeljske kontrole i nemoći da utiče na sudbinu svojih najbližih. Scene između Rakočevića i Perovića, dvojice braće na suprotnim stranama, od razmene pamfletskih parola prerastaju u dramski sukob lišen patosa, u kojem ni jedna strana ne vidi pobedu. Poluslepi harmonikaš Ludi Gojko (Radoš Bajić) prikazan je ponajviše kao mitska figura svedoka, pojavom više nalik nordijskom bogu Odinu nego lutajućem svircu. Njegovo prisustvo doprinosi egzotizaciji jednog naroda koji peva u ratu, možda čak i glasnije nego u miru. Radovan Vujović u ulozi kapetana Zvonimira Vučkovića predstavlja pravog lidera, likom mlađu, snažniju verziju Draže Mihajlovića, dok Mihajlović (Nebojša Ljubišić), okružen čuvarima u kući, izgleda više kao ratni zatvorenik nego komandant vojske.

Tokom scena dijaloga, Radoš Bajić okvir slike drži pretežno u srednje krupnom i krupnom planu. Takvim izborom naglašava se da spektakl može biti i lice koje prikriva unutrašnju borbu, jednako snažno kao eksplozije i pucnjava. Imajući u vidu da mnoge scene služe isključivo prenošenju informacija, a ne razvijanju radnje i zapleta, jednolična smena sličnih kadrova nakon nekog vremena postaje zamorna.

Materijal, dezen i kroj prepoznatljivih kostima glavnih junaka odgovaraju epohi. Odeća je birana tako da naglasi karakter, a kostimograf Boris Čakširan stvara svojevrsnu eleganciju četničkih uniformi, gde odeća seljaka od debele vune sa prišivenim vojnim obeležjima postaje neodvojiva od četničkog vojnika koliko i brada. Iako ističe karaktere, kostim se ne pretvara u pleonazam. S druge strane, muzika u domaćoj visokobudžetnoj kinematografiji, posebno u delima koja se odnose na istorijske događaje poput Bajićevog filma, postaje banalizacija holivudskih uzora. Teme su bolno pojednostavljene, muzički tepih „od zida do zida“ dominira nad slikom, pojačavajući radnju i stanja aktera dok publici ne bude potpuno jasno kako treba da se oseća u svakom trenutku. Tim animatora predvođen Dejanom Vukadinovićem zaslužuje pohvale: kompjuterska animacija, korišćena s merom u scenama rušenja američkog bombardera i u punom sjaju pri prikazu njihove avijacije na aerodromu u Italiji, izvedena je na visokom nivou.

Iako najavljen kao ratni spektakl, film Heroji Halijarda u glavnom toku radnje ne prikazuje Operaciju Halijard, već borbu jedne porodice da preživi i ostane na okupu. Hibris ove tragedije leži u holivudizaciji materijala i resursa, egzotizaciji ratne tematike i malo poznate istorije, putem simbolike i ideja čistote, naivnosti i izgubljene nevinosti, a u cilju postizanja univerzalnog pomirenja. U Herojima Halijarda, kao i u svakom istorijskom filmu, saznajemo više o istoričarima nego o istoriji.

(Fotografija iz filma Heroji Halijarda objavljena je uz odobrenje distributera.)