NASLOV FILMA: Fejt i Branko (Faith and Branko)

SCENARIO I REŽIJA: Ketrin Hart

TRAJANJE:84’

ZEMLJA: Srbija, Velika Britanija

GODINA: 2020.

 

Na otvaranju 14. izdanja Međunarodnog festivala dokumentarnog filma – Beldoks (Beldocs) prikazana je srpsko-britanska koprodukcija „Fejt i Branko“ (Faith and Branko) u režiji Ketrin Hart (Catherine Harte), a koja je svoju premijeru imala na prošlogodišnjem izdanju Sheffield DocFest-a u Velikoj Britaniji.

Ovo dokumentarno ostvarenje, u trajanju od 84 minuta, prati Fejt i Branka u vremenskom rasponu od sedam godina s početkom dolaska britanske harmonikašice Fejt u Srbiju, konkretno u Amalu, školu romske muzike u selu pored Valjeva. Tu upoznaje violinistu Branka, koji u tom trenutku ne govori engleski jezik, nikada i nigde nije putovao i jedino što poznaje je romska kultura kojoj i sam pripada. Međutim, ogroman muzički talenat koji oboje dele ih spaja i njihov odnos prerasta u ljubavni iz čega proizilazi i njihova buduća profesionalna saradnja. Tokom sedam godina koliko je trajalo snimanje filma sa njima je bila i rediteljka, te ujedno i direktorka fotografije Ketrin Hart koja ih je pratila kamerom iz ruke, ne narušavajući njihovu intimu koja se pred kamerom razvija, ostajući u poziciji nemog posmatrača čak i onda kada joj se protagonisti direktno obraćaju.

Razvijanje intimnog odnosa između Fejt i Branka, rediteljka postavlja paralelno sa razvijanjem njihove zajedničke muzike (muzika u filmu je u najvećem delu autorska muzika protagonista u kombinaciji sa muzikom drugih autora). Montaža slike je često određena upravo zvukom i muzikom (montaža Dragan von Petrović, Ljubodrag Starovlah) kombinujući imanentnu muziku zabeleženu u scenama proba, proslava i nastupa protagonista, sa transcendentnom muzikom tokom montažnih sekvenci putovanja i slično.

Rediteljka koja je u isto vreme i bliska prijateljica protagonista, u ovom slučaju predstavlja nemog sagovornika odnosno kameru-posmatrača. Kamera im prilazi sasvim blizu, često ih snimajući u srednje krupnim i krupnim planovima, time uspostavivši uvid u njihov intimni svet. U kombinaciji sa scenama u kojima se Fejt i Branko individualno otvaraju rediteljki, ovakav pristup, omogućava gledaocu da zajedno sa protagonistima prolazi kroz proces ispitivanja granica ljubavi i razumevanja, pri čemu, muzika ostaje jedini jezik u kojem se oboje savršeno razumeju. U svrhu takvog portreta, rediteljka kako kamerom tako i montažno, akcentuje Brankovo upoznavanje sa nepoznatim svetom (scena u tajlandskom restoranu, prvi boravak u Engleskoj) i Fejtino postepeno upoznavanje sa životom u malom selu u Srbiji, pri čemu nekada scene dobijaju anegdotski kvalitet (Fejt u frizerskom salonu, scena u kojoj taksista daje ljubavne savete protagonistima). Tome doprinosi i neverovatna otvorenost najvećeg broja aktera u filmu (Brankove baka i tetka, protagonisti, Fejtina majka) pri čemu je akcenat na kako kulturološkim tako i intimnim razlikama između protagonista. Dok je Fejt došla u Srbiju sa ciljem da nauči romsku muziku kako bi mogla da je izvodi u cirkusu u Engleskoj te da pronađe muzičare koje bi mogla da povede sa sobom, on, Branko, u emotivni odnos ulazi samo zbog svoje očaranosti Fejt, koja kasnije i sama počinje da preispituje početak njihovog odnosa kriveći sebe da je koristila Branka zbog muzike. Sama u jednom trenutku kaže, da nema muzike koja ih veže oni nikada ne bi bili zajedno, jer on ne bi imao šta da joj ponudi. U nekoliko navrata intimne razlike dobijaju širi kontekst te prerastaju u kulturološke razlike ─ Branko prebacuje Fejt da je njen pristup životu rezultat njenog engleskog porekla. Britanija za njega na početku predstavlja veliko uzbuđenje, ali zatim i razočarenje (najbolje prikazano kroz Brankovo uverenje da u Engleskoj svi nose šešire koje biva potučeno jednako naivnim zaključkom da su svi ljudi u Engleskoj hladni i nepristupačni). Međutim, rediteljka kroz ostvarenje provlači i motiv sudbine koja spaja protagoniste, koja se fenomenalno čita i u samom naslovu filma te imenu protagonistkinje. U tu svrhu provlači se motiv magije (Brankova tetka koja ne može da prihvati da je Branko zaljubljen zbog čega se Fejt plaši da će da bace na nju crnu magiju), te gledanje u šolju i, na kraju, Brankovo uverenje da je Fejt (faith – na engleskom sudbina) zaista njegova sudbina. Upravo motiv sudbine u kombinaciji sa muzikom koja predstavlja veliki deo narativa daje ovom ostvarenju metafizički i mistični kvalitet.

Dokumentarni film „Fejt i Branko“, pre svega, oslikava svet protagonista bez velikog isticanja ili eksperimentisanja na planu samog filmskog jezika. Najveći kvalitet filma „Fejt i Branko“ upravo jeste portret jedne ljubavi i njena manifestacija kroz umetnost i muziku, te izuzetno iskreno i verno oslikavanje kako intimnog sveta junaka tako i spoljašnjeg sveta utvrđenog društvenim normama i kulturom, te postavljanjem jasnog pitanja da li ljubav može da prevaziđe baš sve razlike. Traganje za odgovorom na to pitanje ostaje na samom gledaocu, dok biva posve jasno da umetnost, za razliku od ljubavi, može da prevaziđe razlike, i na kraju, ne samo da može da ih prevaziđe, već i da nastaje tamo gde razlike počinju.