NASLOV FILMA: Psi umiru sami

SCENARIO I REŽIJA: Nikola Petrović

ULOGE: Srđan Petrović, Draginja Mileusnić, Dragan Vujić, 
Mina Obradović, Jovan Jelisavčić, Miloš Timotijević, 
Srđan Todorović, Nikola Šurbanović

TRAJANJE: 93’

DRŽAVA: Srbija

GODINA: 2019.

 

Debitantski dugometražni igrani film „Psi umiru sami“ autora, čiji opus obuhvata nekoliko kratkometražnih igranih ostvarenja, Nikole Petrovića, premijerno je prikazan na prošlogodišnjem, 47. FEST-u. Film snimljen bez institucionalne finansijske podrške je žanrovski (psihološki) triler sa (melo)dramskim elementima na tragu fantastike za koje samouki autor Petrović potpisuje scenario i režiju dok je glavna uloga poverena naturščiku Srđanu Petroviću.

Viktor (Srđan Petrović), po zanimanju programer, napušta haos prestonice i pronalazi mir u zabačenoj drvenoj kolibi negde u bridima Tare zajedno sa svojim velikim crnim psom Aresom. Zatičemo ga već kao radnika u lokalnoj pilani, koji kupuje „na crtu“ u jedinoj prodavnici u tom malom mestu i ne voli društvo. Paralelno sa ovom linijom radnje, autor otvara i novu, lokalizovanu u Beogradu, koja prati inspektora pred penzijom, Gorana Mirkovića (Dragan Vujić) dok istražuje ubistvo ili misterioznu smrt Viktorovog šefa. Reditelj već na početku, kroz scene smeštene u zatvorskoj ćeliji, otkriva da ćemo reverzibilno pratiti zločin i da je pred nama (vrlo verovatno) nedužni krivac koga inspektor želi da spasi „zvrčke“ čiji je deo postao, nesvesno i neočekivano. Vremenski različito pozicionirane priče povezuje narativ o otkrivanju paralelnih realnosti koji u kratkim delovima biva prikazan putem medije koji se pojavljuju tokom filma –  te se time sugeriše da je naš glavni junak nekako povezan sa tim misterioznim otkrićem.

Do ove uzbudljive ideje o postojanju paralelnih realnosti koje se prepliću dovodi nas čitavih sat i po vizuelne stilizacije po ključu skandinavskih filmova sa karakterima koji razmenjuju slabašne i deklamatorske dijaloge, kao i mnoštvo nedovoljno jasnih rešenja kakve triler sebi ne sme dopustiti. Izostanak dobro skrojenog scenarija i čvrste strukture može se definisati kao najveća manjkavost ovog ostvarenja koje je moglo mnogo više da pruži. Protagonista Viktor je osobenjak, ćutljiv i usporen. Kao takav, kako bi učinio prijatelju, ugosti u svojoj kući Milicu (Draginja Mileusnić) koja se bavi izvesnim ekološkim istraživanjem. Miličin lik zbog nedovoljne slojevitosti, neodređenošću u dijalogu ili prenaglašenim potenciranjem distanciranosti, kao da suflira publici upravo ono što bi od publike u ovakvom filmu trebalo sakriti, a to je informacija da je ona upravo deo misterioznog eksperimenta koji se vrši nad Viktorom. Zbog toga ni rasplet ove priče nije dosledno doveden do kraja – Viktor i Milica veoma brzo od distanciranih cimera, koji ne dele čak ni hranu, postaju zaljubljeni par koji očekuje bebu. To odaje utisak da reditelj i scenarista neorganski namešta karaktere kako bi ostvario efekat tragedije pojačan Miličinom smrću. Još jedan dobar primer te nefokusiranosti priče je odnos inspektora Mirkovića sa ćerkom Lanom (Mina Obradović). Linija priče o istrazi u Beogradu se nepovratno razlije u rukavac mikro porodične drame koja je potpuno odvojena od toka glavne priče. Inspektor, posvećen poslu po obolevanju supruge od raka, a zbog nemogućnosti da se nosi sa težinom situacije, napušta porodicu i potpuno se predaje slučajevima u kojima nalazi beg. Niz godina kasnije Mirković želi da obnovi odnos sa ćerkom i vrati se pokajnički u njen život. Gnevna devojka će, nakon sijaset suza i ružnih reči optužbe, „pustiti” oca nazad u svoj život. Ovaj pasaž u koji nas Petrović negde na polovini filma zavlači, pored toga što je opšte mesto kinematografije (rak, gnevna deca, roditelji kukavice) je i stilsko iskakanje na nivou čitavog filma. Inspektor Mirković i Lana vode (nefilmično) dug dijalog prekićen melodramskim tonom. Slična je scena u kojoj Viktor pripoveda Milici o svom detinjstvu i porodici dok sede na foteljama zagledani u zavejanu Taru. Sa druge strane, Petrović veoma uspešno na planu scenaristike, uverljivosti i dinamike realizuje scene koje se tiču policijske istrage ubistva. Iako je film „Psi umiru sami” još jedan u nizu predstavnika domaće kinematografije koja u fokusu ima neaktivnog protagonistu, ovde to ne predstavlja problem budući da je Viktor deo Miličinog eksperimenta, te izostanak nekih motivisanih akcija potpada pod koncept.

Rediteljski u svom debiju Petrović u „Psi umiru sami” pruža publici mnogo više od Petrovića scenariste. Njegova kamera retko kada miruje – samo kada je Viktorovo stanje u ravnoteži – što je opravdana umetnička odluka. Budući da je autor na svom projektu bio i direktor fotografije, nije propustio priliku da iskoristi to fargoovsko pomoću beline snega na kojoj, čini se, gradi estetiku filma. Da li je u službu estetike (zlo)upotrebljen pas Ares ili se, prema mitu o Svetom biku Apisu, pojavljuje kao motiv sa simbolikom zla, tragedije i sigurne smrti onom kome se ukaže, ostaje nerazjašnjeno.

Moglo se pretpostaviti da će glumačka igra biti neujednačena budući da je glavni glumac naturščik, mlađe kolege debituju ili se po prvi put susreću sa karakternom ulogom, dok je deo ekipe kao što su Dragan Vujić, Miloš Timotijević, Srđan Todorović i Andrej Šepetkovski, u epizodnim ulogama. Dragan Vujić u ulozi inspektora Mirkovića nije uspeo da prevaziđe svoj pozorišni glumački izraz ali ni da prenese lik kakav mu je, na papiru, poveren. Mi „čitamo” lik inspektora za koga ne postoji nerazjašnjeni slučaj, pomalo čudan i pravičan (lik kreiran prema ustaljenoj matrici iz detektivskih serija) ali ono što nam se prezentuje je dobroćudan pomirljivi čovek. Sličan problem je primetan i u glumi Mine Obradović koja ulogom Lane debituje na dugometražnom filmu. Iako joj scenario nije ostavio mnogo prostora, budući da njen lik nema dovoljno posebnosti već potpada pod neke ustaljene uzuse i kao takav je bliži tipu, sama glumačka igra u krupnom planu je isuviše ekspresivna i prenaglašena. Naturščik Srđan Petrović se liku Viktora potpuno predao, te osim u nekoliko navrata kada glasovna radnja biva prenaglašena, Petrović na platno donosi uverljiv profil momka koji je pokušao da preseče sve mostove koji ga vežu za prošlost.

Numeru „Prazni snovi” specijalno za film „Psi umiru sami” u izvođenju Nevene Božović napisao je Petar Wagner.

Čak i pretenciozan ali utoliko i hrabar, Nikola Petrović je autor sa nespornim rediteljskim potencijalom koji je u svom početničkom dugometražnom igranom filmu iskoristio svoje (čini se) bogato gledalačko iskustvo. Za buduća ostvarenja koja su pred njim, više bi morao da poradi na razvijanju scenarija koji neće biti mehanički sled scena i akcija junaka koji tumaraju nemotivisano. „Psi umiru sami” je film dobre ideje za čiju je složenu realizaciju potrebno malo više matematičke preciznosti koja će sigurno doći kao proizvod iskustva.