NASLOV FILMA: Bio sam kod kuće, ali... (Ich war zuhause, aber)

SCENARIO I REŽIJA: Angela Šanelec

ULOGE: Maren Egert, Torbjern Bjernson

TRAJANJE: 105’

DRŽAVE: Nemačka, Srbija

GODINA: 2019.

 

Nemačko–srpska koprodukcija na filmu „Bio sam kod kuće, ali…“ i autorka Angela Šanelec (Angela Schanelec) svetskoj kinematografiji donose jedan nesvakidašnji film čiji naslov sugeriše na prozaičnost koja ga odlikuje. Narativ se sastoji od tri linije priče koje se međusobno prožimaju, a opet – toliko je rupa, ciljano konstruisanih, u onome što bi trebalo biti izrečeno. Rediteljka Šanelec bira da njeni junaci, jednako kao i publika koja ih prati, ne budu svesni protoka vremena pa čak ni svojih dela iz bliske prošlosti. Te crne rupe su zapravo ono što ispunjava snoliki film koji je bliži iskustvu nego filmskom ostvarenju koje za cilj ima da u potpunosti zaokruži narativ.

Prva linija priče prati samohranu majku koja se guši u svakodnevnim problemima dok pokušava da brine o sinu i mlađoj ćerki. Tek kasnije saznajemo da je njen muž umro dve godine ranije, te se nestanak trinaestogodišnjeg dečaka, koji otvara filmsku priču, može dovesti u vezu sa tim. Taj izostanak očinske figure u životu mladića dobija na težini kada nam autorka otvori novu liniju priče – dečakovo odeljenje priprema „Hamleta” za izvođenje na školskoj priredbi. Udvaranjem motiva stvarnog života i teatarske fikcije Šanelec uspeva da nas suoči sa dve suštinski lažne predstave. Deca rastu u tišini, bespomoćna majka koja ne može da ostvari kontakt sa njima, ali i odnos brata i sestre popunjen je delovima iz komada ili Šekspirovim monolozima. Ali, rediteljka, čim prihvatimo tu konvenciju, otvara novu temu za razmišljanje postavljajući publici pitanje – da li je čovek slobodno biće? Da li je naše slobodno ponašanje samo omaž nečemu viđenom ili oponašanje zapamćenog? Naime, tokom nefilmično dugog dijaloga majke Astrid i u stvarnom životu reditelja Daneta Komljena, iako je suštinski u pitanju monolog sa nenametljivom interakcijom posvećenog slušaoca, otkrivamo njen izuzetno negativan stav prema podražavanju. Gluma kao laganje a njen pokojni muž, saznajemo – po zanimanju pozorišni reditelj. Da li je tom konačnom napuštanju prethodilo emotivno ili je takav stav Astrid razvila nakon smrti svog muža. Opet, bez jasnog odgovora, ali otvarajući pregršt novih pitanja ovaj posve miran film nastavlja da se odigrava – pripovedajući o životu kao takvom. Na tom tragu rediteljka Šanelec, baš kao i njena junakinja Astrid, praveći otklon od glume insistira na prikazu svakodnevnog života – dana kada samo ćutimo, kada nas prevari prodavac bicikla pa kupimo neispravno smeće ili dana kada se roditelj iz čista mira izviče na decu pritisnut 1001. brigom. Zanimljivo je i uvođenje lika ljubavnika sa kojim se Astrid viđa. Dosta mlađi, zanosno lep, naslednik bogatog oca, kog ona navodi da joj priča o dobrom životu, skupim resoranima, dobrom vinu i ukusnoj hrani, slušajući njegove reči jače od bilo kakvog afrodizijaka. Treća linija priče, možda najmanje čitljiva nakana rediteljke, prati jednog od profesora u školi koji ima problem u emotivnoj vezi. U nekoliko navrata pratimo profesora i njegovu partnerku, koja mu saopštava da je spoznala kako će ceo život biti sama i da tu činjenicu ne mogu da promene niti on i njegova ljubav, ali ni dete koje bi on, kao njen partner, želeo. Narativno naslućujemo da na najširem planu „Bio sam kod kuće, ali…“ jeste film o materinstvu, odnosno, deci kao misiji čoveka na zemlji sa svim odricanjima koja idu uz to, ali i o otuđenosti koja je u samoj srži ljudske prirode, te je čak ni roditeljstvo kao takvo ne može promeniti.

Rediteljski Šanelec barata dugim, sporim i mirnim kadrovima. Neretko, autorka koristi krupne planove i detalje snimajući sitnice koje čine esencijalni deo života. Svaki kadar autorka komponuje tako da, sam za sebe, on predstavlja sliku. Jedna od tih slika, naizgled običnih a opet stilizovanih jeste kada jedan od dečaka – kraljević u školskoj predstavi – korača ulicom sa papirnom krunom na glavi. Jednaka stilizacija je pasaž u galeriji slika – fotogeničan,  estetski uzbudljiv isečak iz svakodnevnog života. Direktor fotografije Ivan Marković, autor dokumentarno–eksperimentalnog filma „Centar“, stvorio je prikaze, ponajviše eksterijera lokalizovanih u šumi, koji svojim tonom asociraju na Šekspirov „San letnje noći“, kao i kadrove potoka koji bi mogli biti pročitani kao referenca na Ofeliju iz „Hamleta“.

Rediteljka je u jednom od intervjua svoju filmsku rediteljsku filozofiju objasnila kao priliku da stavi kameru u prostor, a telo ispred nje. Utoliko, Šanelec koristi mogućnost ljudskog tela, tačnije tela u pokretu, kreirajući gotovo koreografije za svoje ostvarenje. Još jedna neobičnost, ovog nadasve nesvakidašnjeg filma, jeste i u tome to što ima prolog i epilog. Film otvara zec koji beži od psa a koji će, na kraju, postati plen istom tom psu. U napuštenoj prostoriji se pojavljuje i magarac. „Bio sam kod kuće, ali…“ zatvara kadar u kom magarac gleda kroz prozor po noći dok pas spava, sugerišući opet na prirodne cikluse koji obuhvataju sva bića.

Muzika i dizajn zvuka (Rainer Gerlach) su homogeni deo ostvarenja koji pospešuju njegovu oniričnost. Šumovi u filmu, najpre u scenama u prirodi nalik su na projekciju idealne stvarnosti koja najverovatnije nema dodira sa ovom našom mučnom fizičkom.

Glumački izraz celokupne glumačke postave je sveden sa povremenim iskocima u pojačanu emociju koji čine da ovo ostvarenje osim dobrog ritma, tokom celog svog trajanja, sačuva atmosferu koja je između sna i jave.

“Bio sam kod kuće, ali… “ je neobičan film koji nije za svakoga. Može se činiti da gledate ništa posebno, puno tišine i bez jasnog fokusa priče a, sa druge strane, uz nešto više koncentracije i gledalačkog iskustva, koje ovaj film traži od publike, možete osetiti njegovo treperenje i vibracije koje šalje na različitim nivoima.