Dvadesetogodišnji Pavle Čemerikić skrenuo je pažnju na sebe ulogom dečaka Žike u Ničijem detetu, debitantskom delu Vuka Ršumovića premijerno prikazanom pre pet godina na festivalu u Veneciji. Sudeći po međunarodnom festivalskom i bioskopskom uspehu, Ničije dete bilo je najuspešniji domaći igrani film u prethodnih pet godina. Do dolaska Tereta. U Teretu Ognjena Glavonića, Pavle, sada već momak, tumači lika koji je jedini saputnik vozaču hladnjače nepoznatog tovara. Ulogom u filmu Šavovi Pavle ove godine u svoju karijeru upisuje premijeru na Berlinalu, festivalu koji mu je falio da upotpuni veliku evropsku festivalsku trojku. Iako su filmovi u kojima je igrao prikazani u Kanu, Veneciji, Berlinu, Pavle kaže da mu je bitnije da snima filmove i da ih neko gleda, nego da oni kruže po festivalima.

Ne misliš da je učešće filma na velikim festivalima šansa da film vidi najveći mogući broj ljudi?

Pavle: Mislim, ali nije mi bitno da to bude kanska publika. Može to da bude publika bilo kog festivala ili nefestivalska publika. Kad snimam film, ne mislim o tome na koliko će i na koje će festivale otići.

Neću te ništa pitati o Teretu.

Pre nego što je priča o Teretu sasvim zaključena, Pavle je rekao Danas sam našao ove patike iz Tereta. Bile su to bele duboke i kožne Adidas patike sa crvenim crtama.

Vraćajući se na svoje početke, ma koliko to čudno zvučalo za nekog ko je tek prestao da bude tinejdžer, Pavle je rekao kako ga je neko iz ekipe Ničijeg deteta video u predstavi „Deca na internetu“ Studio Centra, igrao je ulogu momka devojke koja postane zavisna od Interneta i kako kaže, sedeo je na sceni, igrao se rukavom i nije radio mnogo toga. Očigledno je radio dovoljno da bude pozvan na kasting, a i da potom dobije ulogu Žike. Međutim, ispostaviće se da mu to nije prva uloga pred kamerama, iako verovatno jeste bila krucijalna za njegov dalji rad, pa je zato i spominje prvu. Bio sam i za to na nekom kastingu, kaže. Sećam se da me je Radoš Bajić potapšao po obrazu i rekao vidi kakav imaš ovaj zub *broji zube… četvorka*, četvorku, kao ja kad sam bio mali. Isti! Posle Ravne Gore sam bio siguran da se više nikad neću baviti filmom.

Bila je to trojka, očnjak, jedan sasvim normalan, dobar očnjak. Na snimanju Ničijeg deteta godinu dana nakon Ravne Gore nisu mu gledali u zube, a kaže da ga je posvećenost i požrtvovanost divnih ljudi koji su radili na tom filmu ubedila da ipak treba da se bavi glumom i filmom. Kako dalje razgovramo, ispostavlja se da mu ni „Deca na internetu“ nisu bila prvi dodir sa glumom. Išao sam u Dadov i već jedno četiri godine bi Gaga Nikolić bio tamo Deda Mraz, pa sam u jednom kasnijem susretu sa njim, oslanjajući se na naše poznanstvo Deda Mraz – dete, odlučio da ga pitam za glumački savet, mali Pavle velikom Gagi. On stane, uzdahne, pa na pola uzdaha kaže „Pa, sine, nemoj samo da se shvatiš ozbiljno“. I u pravu je.

Pavle se ne shvata ozbiljno, ali sasvim sigurno nije neozbiljan. Mnogi su ukazivali na njegovu za do skora tinejdžera neuobičajenu smirenost, za koju on tvrdi da je samo spoljna, na njegovu enigmatičnost, na koju nema komentar, a na pitanje kako bi sebe opisao kao glumca, kaže: sveden, intuitivan, nikako forsirajući. Činjenica je da je bez formalnog glumačkog obrazovanja i bez decenija iskustva prisutniji na filmskim platnima Srbije i regiona (npr. hrvatski Agape Branka Schmidta), a i šire, više nego dobar deo glumaca koji su u poslu mnogo duže. Pavle to donekle pripisuje sreći i okolnostima. U okolnosti spada i to što je išao u Francusku školu u Beogradu, tečno govori francuski, što je dovelo do toga da primi poziv za kasting za Belu vranu Rajfa Fajnsa snimanu u Beogradu. U sali za konferencije u hotelu Hajat sa Fajnsom i još dvoje ljudi iz produkcije probao je dve scene. Mesec dana kasnije nazvali su ga da mu kažu da je dobio ulogu. Ali studijske produkcije, bar ako izgledaju kako je to izgledala produkcija Bele vrane, nisu za njega. To je ličilo snimanju Ravne gore, kaže. U velikim produkcijama gubi se čovek sa velikim Č.

Može li sa ili bez velikih produkcija da se živi od filma u Srbiji?

Pavle:  Može da se živi od filma u Srbiji, ali ja ne mogu da živim od filma u Srbiji.

Šta planiraš da uradiš po tom pitanju?

Pavle: Još uvek ništa.

Poslednji put kada smo razgovarali hteo si da upišeš glumu na Akademiji u Novom Sadu. Da li i dalje želiš da u glumi napreduješ kroz formalno obrazovanje ili se to promenilo?

Pavle: Razlog zašto bih ja upisivao glumu jeste kontinuitet rada sa samim sobom na samom sebi, osećaj zajednice i zajedničke evolucije sa ostalim studentima na klasi. To su dve stvari koje bude u meni želju da studiram glumu ili da pokušem da upišem glumu. Mislim da je ono što najviše cenim kod svoje glume možda u kontri sa onim „kako to treba da izgleda i odakle treba da polazi”. Odnosno, od studiranja glume odbijaju me recepture. Siguran sam da se recepture za kako nešto treba da se radi svesno ili ne podvuku pod kožu i da predstavljaju oslonac u trenucima kada ne znaš šta radiš. Ne bih voleo da imam bilo kakav glumački šablon na svesnom ili podsvesnom nivou.

Koje su tvoje želje, ne planovi za budućnosti?

Pavle: U ovom trenutku mislim da mi je bitniji film od glume, ne kao filmska gluma od glume, nego baš film od glume. Želeo bih da igram u filmovima koje bih voleo da gledam, ne radi svoje igre, nego koje bih inače, da sam mesar ili pekar voleo da gledam.

Sa planovima je druga stvar – uskoro se planira premijera kratkog igranog filma Uzidani Igora Simića, nastalog po motivima Zidanja Skadra u kom Pavle igra ulogu Radnika. Jedan novi dugometražni film je u opticaju. Jedan kratki. A Pavle kaže i da ima neke tendencije prema pozorištu. Trenutno igra u predstavi „Autentična tumačenja“: ’68  Centra za kulturnu dekontaminaciju, u režiji Ane Miljanić. Planira i da se šiša jer, kako kaže, glavu pod zamišljenom težinom duge plave kose naginje na stranu.

Sasvim nevezano za planove i želje, Pavle je objasnio šta je i na kom principu funkcioniše kazu, kaže kako imitira zvuk saksofona, radi slično kao i sviranje u češalj i najlon, kaže i kako ga često zainteresuju nasumične stvari, kako crtkara, ponekad malo svira, ukulele, gitaru, klavir, kazu.