NASLOV FILMA: Taurunum Boy

SCENARIO I REŽIJA: Jelena Maksimović i Dušan Grubin

TRAJANJE: 70’

ŽANR: dokumentarni

GODINA: 2018.

ZEMLJA: Srbija, Švajcarska

 

„Taurunum Boy” je stilizovani dokumentarac o odrastanju dečaka na kraju osnovne škole u Zemunu. Radnja se odvija tokom jednog leta, kada treba da odluče šta će dalje sa školovanjem i samim time, to leto je njihovo poslednje zajedničko leto pre nego što im se putevi razdvoje nakon upisa u srednju školu. Taurunum Boy je, ujedno, i ime navijačke grupe iz Zemuna, što jasno govori koliki nivo maskuliniteta se očekuje od dečaka da poseduju da bi mogli da pripadaju vladajućem društvu. Dušan Grubin i Jelena Maksimović zajedno potpisuju režiju i scenario, a oboje su već izgradili svoja imena u drugim sferama filmskih umetnosti. Dušan Grubin je snimatelj, koji je radio na filmovima Luke Bursaća, kao i na mnogim indi spotovima, dok je Jelena Maksimović, kao montažerka, radila na filmovima, poput „Tereta”, „Dubine dva”, „Ti imaš noć”. Oboje, dakle, imaju zavidne karijere u uspešnim art filmovima, neretko hermetičnim i poetičnim, te i „Taurunum Boy”, svakako, poseduje osobenu poetiku i hermetičnost.

Sami autori su „Taurunum Boy” podveli pod stilizovani dokumentarac. Tu, zapravo, leži i boljka ovog ostvarenja. Uzmimo za primer, prvo, jednu od početnih scena u filmu. Dva momka, koji će kasnije biti glavni akteri u priči, penju se po igralištu, da bi se na kraju popeli na usidreni brod na kojem pričaju o tome šta će ko raditi kad se završi osnovna škola. Svakako, lepota takve slike se ne može poreći. Međutim, njihov dijalog i način na koji je kadar postavljen, jednim velikim totalom, u kojem se vidi celo igralište ispred tog broda, ceo brod i glavni akteri, tek u daljini, na vrhu tog broda, više pripada igranom coming-of-age indi filmu. Pogotovo zato što je to jedna od uvodnih scena koja treba da nas uvede u ton celokupnog filma.

Dalje, pomenuti dijalog je delovao neprirodno u datom trenutku, i tako postavljen, očigledno je imao za cilj da nam prenese informaciju o trenutku u kom se nalaze i da unese živost, ali stvorio je upravo suprotan efekat. Prisustvo kamere, nedovoljno definisano, niti do kraja stilizovano, stvara osećaj da su akteri sve vreme svesni kamere, ali opet, dovoljno je stilizovano da se ne oseća prirodnost trenutka.

Posmatrajući decu koja učestvuju u filmu, postaje jasno da oni pokušavaju da budu zanimljiviji od svog uobičajenog ponašanja, i to se vidi preko odabira reči do načina na koji se kreću, svesni kamere. Međutim, ukoliko bi se gledalo sa druge tačke gledišta, možda je u tome upravo cela poenta filma. Možda su, davanjem naziva filmu „Taurunum Boy”, a imajući predznanje o kakvoj se navijačkoj grupi radi, a onda prikazivanjem sasvim bezazlene dece, koja će, verovatno, u budućnosti postati deo te navijačke grupe, autori želeli da sugerišu da se deca trude da budu opasniji nego što jesu i da je to sve jedna velika gluma, koja kasnije može da preraste u problem. Onda bi ta njihova svesnost kamere, njihov trud da pred kamerom budu zabavniji i opasniji, bio zanimljiv postupak. Ipak, čini mi se da to nije bio slučaj.

Jasno je, prikazujući grupu kao glavnog junaka, nema mesta za pojedinačne protagoniste, iako postaje očigledno da dva dečaka zapravo vode priču. Dečak sa kojim počinje film je isti onaj sa kojim se film zatvara, a srednji deo, većinski zauzima priča o kurpulentnijem dečaku. Mada manjak glavnih junaka ne znači nužno problem u naraciji i načinu prikazivanja određene priče, u ovom slučaju se čini da je, zapravo, problem u tome što se nije išlo do kraja. Niti su dovoljno razvijeni pojedinačni likovi, odnosno, nije im dato dovoljno vremena da osetimo njihove priče, dok sa druge strane, baš zbog toga što se izvesno vreme ipak posvećivalo pojedinačnim akterima, nismo dobili priliku da osetimo grupu kao homogenu celinu. Kroz lepe, poetske slike na igralištu, terenima, napuštenoj kući, mogli smo da vidimo samo naznake njihovog odrastanja, njihove letnje dokolice, ali ništa nije prikazano do samog kraja. Time je propuštena prilika da osobena poetika, koju neguju autori, dopre do gledaoca.

Upravo zbog toga što se ne zna tačno ko je protagonista, da li ih ima više, da li je to jedan ili je to grupa, gubi se i emotivnost koju svaka priča o rastanku može da ponudi, jer je ovo u svojoj biti, priča o razdvajanju puteva. Deluje da nismo imali prilike dovoljno da se povežemo sa njihovim pričama, iako je osnovna premisa bila tu i sve je obećavalo da će film uspeti da preskoči rampu i obrati se, na emotivnoj ravni, i ljudima koji nisu odrastali u Zemunu.

Utisak da je ovaj film mogao da ponudi mnogo više, uzevši u obzir pređašnju biografiju autora, kao i zanimljivu osnovnu ideju, ispostavlja se dominantnim. Tokom čitavog filma ostaje osećaj da gledalac traži događaj/postupak na kojem će fokus ostati, ali i kad se to dogodi, kao u sceni rođendana, fokus se odmah prebacuje na drugu priču. U moru priča, koje, naposletku, pričaju jednu istu priču, o odrastanju, celovitost, kao takva, ipak ostaje uskraćena. Ukoliko se u filmu ne dogodi ništa dramatično, bitno je da film funkcioniše na emotivnoj ravni, da jednostavnost priče bude njena prednost i da se u tome ogleda njena poetska vrednost. Nažalost, „Taurunum Boy” deluje kao skica, u kojoj, svakako, ima materijala za izuzetan film, ali ipak, ostaje samo skica.