NASLOV FILMA: Zbornica

SCENARIO I REŽIJA: Sonja Tarokić

ULOGE: Marina Redžepović, 
Stojan Matavulj, Nives Ivanković

TRAJANJE: 126’

ZEMLJA: Hrvatska

GODINA: 2021.

 

Zbornica“ je dugometražni igrani debitantski film Sonje Tarokić koji je premijerno prikazan na 55. Festivalu u Karlovim Varima gde je nagrađen specijalnim priznanjem žirija i specijalnim priznanjem Ekumenskog žirija. Na ovogodišnjem, jubilarnom 50. FEST-u (Međunarodni filmski festival) u Beogradu, „Zbornica“ je u glavnoj takmičarskoj selekciji festivala nagrađena za najbolji debi.

Film prati dolazak Anamarije (Marina Redžepović) u kolektiv osnovne škole i njeno učenje „plesnih koraka“ funkcionisanja klike. Između učenika koji se bore sa sopstvenim problemima i kompleksnog organizma zbornice Anamarija traži svoje mesto. Uzimajući mali radni kolektiv za uzorak, Sonja Tarokić preispituje društvene odnose u Hrvatskoj danas, ali pravi i grupni portret ljudskih karaktera koji su ceo svoj radni vek usmereni jedni na druge. U nizu konflikata u koje upada pokušavajući da radi svoj posao, Anamarija dolazi u susret sa licem i naličjem svog kolektiva. Učeći pravila čopora, spotiče se o zamke koje joj kolege postavljaju, da bi na kraju naučila nešto i o samoj sebi.

Film „Zbornica“ je složenog karaktera koliko u tematskom, toliko i u stilskom pogledu. Reč je o karakterima koji su vrlo slični učenicima kojima predaju, ali je mladalačka nezrelost zamenjena vrlo svesnom manipulacijom. U radu sa glumcima rediteljka vešto uspostavlja arenu u kojoj je glavna junakinja opkoljena divlja životinja kojoj je usud da postane deo čopora ili da nestane. Alfa figura čopora je direktorka škole Vedrana (Nives Ivanović), čija je naklonost Anamariji ambivalentna.

Glavno „usidrenje“ ovog ostvarenja je glumačka igra Marine Redžepović, koja svedenim sredstvima uspeva da zađe duboko u previranja protagonistkinje. Njen stil je diskretan i potisnut, te poziva na dublji doživljaj onoga što njen lik prolazi.

U radu sa glumcima autorka ostaje u realizmu, dok se u stilu režije opredeljuje za vešto oblikovanu stilizaciju. Stilizaciju sprovodi izuzetno kompleksnim plesom između fotografije (Danko Vučinović) i mizanscena glumaca. Poput perspektive u naivnom slikarstvu Ivana Generalića, kojim se rediteljka služi, „Zbornica“ nudi niz klaustrofobičnih kadrova u kojima su dominantna ljudska tela koja deluju naslagana jedno na drugo, poput džinovskog organizma kroz čije se mnogobrojne pipke protagonistkinja provlači. Mizanscen filma je naizgled haotičan a zapravo izuzetno uigran ples ljudskih karaktera koji ritmom i strukturom asocira na mantričke tokove kola. Fotografijom koja se pretežno oslanja na usku optiku i duge, posmatračke kadrove, Tarokić postiže utisak zarobljenosti protagonistkinje u kavezu koga opseda čopor. Filmom dominira krupni plan protagonistkinje pojačavajući osećanje pritiska koji ona oseća. Detaljima sa platana umetnika Ivana Generalića, kojima se autorka služi, gradi se alegorijski nivo filma. Ove sekvence su jasno povezane sa narativom, pre svega prirodnim prisustvom crvene boje u scenografiji, ali i generalno jarke palete, te upotrebom dečijih crteža koji se stilski nadovezuju na likovni izraz Generalića kao naivnog umetnika, ali i u pogledu kostima (Katarina Pilić). U ovom domenu rediteljka iskazuje pronicljivost da likovnost detalja iz svakodnevnog života komparira elementima  u umetničkim delima, te tako kičasti cvetni dezen uodnošava sa karakterom učiteljica i kolektiva zbornice.

Ritam „Zbornice“ je izuzetno intenzivan što autorka postiže kako montažnom strukturom (Borna Buljević) koja se oslanja na transcedentalnu muziku, odnosno pojanje narodnih pesama i ritualni bubanj, tako i unutrašnjim tempom kretanja junaka, dakle tempom izgrađenim unutar same slike. Takođe, ovakav tempo grade i pokret kamere kao i izbor optike. Osim prikaza tenzične socijalne klaustrofobije, rediteljka uspeva da prikaže i unutrašnji nemir glavne junakinje na jednom manje svesnom nivou doživljaja filma. U zvučnoj slici dominantan je  ritualni ritam bubnja koji asocira na plemensku zajednicu što je u direktnoj vezi sa surovim zakonitostima malog plemena u kojem se nalazi protagonistkinja. Upotreba bubnja kao i intenzivnih tonova horskog pevanja folklornih pesama gradi utisak hipnotičkog kola u koje je glavna junakinja uhvaćena i iz kojeg nema bega, dok i sama ne pristane da u njemu zaigra.

Stilski „Zbornica“ pokazuje bogat i jedinstveni autorski svet Sonje Tarokić, koja istovremeno ostaje uzemljena u aktuelne društvene okvire, što čini ovo likovno i zvučno stilizovano ostvarenje visoko komunikativnim i umetnički relevantnim.

 

 

Naslovna fotografija je preuzeta sa sajta Kinorama uz pismenu dozvolu za korišćenje.