NASLOV FILMA: Koreni

SCENARIO I REŽIJA: Tea Lukač

TRAJANJE: 80’

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2021.

 

Posle „Pripadnosti“ – „Koreni“. Već sam naziv novog filma Tee Lukač, sačinjen kao i prethodni od jedne reči iz identitetskog semantičkog polja, upućuje na tematsku srodnost i formalnu sličnost ovih ostvarenja. Budući da su ova dva filma paralelno i nastajala, te uzevši u obzir njihovo kontemplativno tkivo i težnju ka propitivanju pejzaža, lične i kolektivne istorije, ovaj srednji i dugi metar zacelo se mogu smatrati diptihom.

Dugometražni dokumentarac „Koreni“, nedavno prikazan na 14. izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldoks (Beldocs), sadrži dva niza scena koje se smenjuju u pravilnim intervalima: posmatračkih kadrova prirode opštine Dvor i meštana snimljenih na zadnjem sedištu kombija u pokretu, preuređenog za potrebe snimanja. Montaža (Nataša Pantić) je strukturalistički ustrojena, sugerišući svojom simetričnošću dijegetičku ravnopravnost prirode i društva. Premda je predvidljivost u tako koncipiranoj celini neminovna, a repetitivnost na mahove zamorna, Lukač ni ne teži da iznenadi gledaoca niti da mu povlađuje, što potvrđuje i oskudnost informacija (u filmu nije naznačeno da je Dvor rodno mesto Lukač, da joj je muškarac koji je preživeo napad stršljenova deda, ne govori se direktno o ratu 1990-ih, demografskoj strukturi itd.). Odluka da se izbegne eksplikacija jeste promišljena i načelno pohvalna, ali „Koreni“ zaista dobijaju na snazi i slojevitosti kada je gledaocu poznat kontekst.

Iako poseže za estetskim uobličavanjem i logističkim intervencijama (kombi, odabir maršrute), Lukač se svojom novom režijom vraća upravo korenima filma kao medija koji beleži i čuva od zaborava. Tako će rediteljka tokom vožnji slušati o traumatičnom braku i radu u Nemačkoj bivše komšinice ili o tome kako joj je deda u mladosti preživeo 23 uboda stršljenova koji ga je, po njegovim rečima, „imunizovao“ protiv azijskog gripa. Scene na zadnjem sedištu „igrajućeg vozila“, date u vidu frontalnih i statičnih kadrova-sekvenci, tvore kolaž života u Dvoru: jedne su ispovedno-reminiscentnog karaktera, druge dijaloškog (živahni pasaž sa maskiranom decom), treće muzičkog, dok u jednoj vidimo mladog Filipinca kako igra igrice na telefonu. Iz vožnje u vožnju susrećemo se sa sve starijim protagonistima da bi se u zagonetnoj završnici kombijem provozale papirna kesa sa veknom hleba i strukom praziluka i rezervni točak u gepeku. Odliv stanovništva? Još jedan povratak korenima? Spoj prirode i društva? Mig na prstenastu strukturu, životni ciklus?

Koreni, kao univerzalno prepoznatljiv, pa i već prilično istrošen motiv, funkcionišu i na drugim ravnima. I rediteljku, koja je do šeste godine živela u Dvoru, i komšinicu koja se u njega vratila da deci sagradi kuću nešto zove nazad. Nostalgija za zavičajem dalje isijava i iz etnografski obojene vožnje u kojoj lokalni folklorni ansambl uz tamburicu, u narodnoj nošnji i potežući rakiju iz plastične flaše, izvodi pesme „Oj, kišice“ i „Dobro veče brate u tuđini“. Koreni vežu i one koji su ostali, i one koji se vraćaju, pa i mladog Filipinca, koji kao iseljenik (poetičnija i silovitija odrednica bi bila francusko déraciné) jedini nema glas u filmu.

Motiv je najzad doslovno dat i kroz brojne prikaze drveća i šuma. Priroda je ovde iskonska i eterična, ona jeste trajanje, transponovano dugim statičnim kadrovima (vrsna fotografija Sare Preradović). Ako su u „Pripadnosti“ pusti krajolici bili manifestacija ispražnjenosti, i samim tim se određivali u odnosu na ljude i njihovo odsustvo, ovde ukazuju na punoću i snagu prirode per se. Vetar u krošnjama, uzburkan tok reke Une, šipražje pod injem, sunce koje se u istom kadru pomalja i povlači fragmenti su upravo jedne magijske slike (pra)prirode. Spomenik Majka Partizanka u Bosanskom Novom u „Korenima“ je istorijski podsetnik ali i svojevrsno otelotvorenje – jedre koliko i krhke ─ (majke) prirode, dok se Željezara u Dvoru, kao relikt industrije, obavijena velom magle, polako vraća u okrilje prirode, koju pak preti da ugrozi nešto vrlo konkretno i aktuelno: odlagalište nuklearnog otpada, planirano na Trgovskoj gori u opštini Dvor, o kome tokom jedne vožnje razgovaraju dve meštanke.

„Koreni“ pokazuju da srpska kinematografija u Tei Lukač ima rediteljku koja podjednako brine o (dokumentarističkoj) etici i estetici, spretno barata bagažom etnografije i vizuelne antropologije, sliku i narativ gradi oko konceptualnih okosnica, pritom joj nikad ne podređujući srž svojih dosadašnjih preokupacija: empatiju prema ljudima i strahopoštovanje prema prirodi.