Kritika filma Preeksponirano

NASLOV: Preeksponirano (Things Unsaid) / REŽIJA I SCENARIO: Eleonora Veninova / ULOGE: Kamka Tocinovski, Blagoj Veselinov, Sara Klimoska / TRAJANJE: 95’ / DRŽAVA: Severna Makedonija, Srbija / GODINA: 2022.

Preeksponirano, film pomalo pretencioznog i isprva nejasnog naslova – čiji je engleski „prevod“ (Things Unsaid) znatno bolje rešenje s obzirom na to da je srž ove priče upravo ono što likovi jedno drugom ne govore – akcentuje, nespretnim odabirom naslova, ono što je u filmu trebalo da ostane sporedno: fotografiju kao umetnost, ujedino i profesiju glavne junakinje Ane (Kamka Tocinovski).

Uslovljen upravo naslovom, ovaj film, prikazan kao deo Glavnog takmičarskog programa 30. Festivala evropskog filma Palić i prvo dugometražno ostvarenje makedonske rediteljke Eleonore Veninove, ostaće zarobljen u mnoštvu fotografija koje, naizgled, ne znače ništa. Ispresecan crno-belim snimcima životinja, razlivenog mastila i čamaca koji svojim kretanjem prate i oslikavaju razvoj odnosa Ane i Filipa (Blagoj Veselinov), Preeksponirano kao da se guši u simbolima koji su isuviše očigledni, isuviše proizvoljni ili jednostavno nejasni. Tako će obod filma, tačnije njegova poglavlja, biti spoj Anine i Filipove profesije – fotografije i psihologije (preciznije: psihologije neverbalne komunikacije). Osim što zaista markira ritam filma, ova podela na poglavlja ostaje upitna. Kako su termini poput proksemika, hronemika, haptika, kinezika i vokalika nepoznati prosečnom gledaocu bez edukacije u polju psihologije, oni umesto da doprinesu tematici, ali i dubljem razumevanju filma, udaljavaju gledaoca, kog će ovi podnaslovi (pritom ostavljeni na engleskom jeziku) ne samo zbuniti, već i naterati na guglanje. Kada se prosečni gledalac već odluči na to i konačno usvoji definicije termina, naići će na još jedno razočaranje: pored toga što su ovi psihološki termini vezani za neverbalnu komunikaciju, oni su veoma labavo (a ponekad, čini se, nimalo) povezani sa delom filma koji bi trebalo da predstavljaju. Isti slučaj će biti i sa fotografijama koje stoje uz podnaslove: iako jesu Anine, one deluju nasumično, a ne tematski odabrane za deo filma kom prethode.

Fotografija će, međutim, imati mnogo veći značaj po Anu, nego po gledaoca. Film počinje upravo Anom koja fotografiše Filipa, a ubrzo postaje očigledno i da je sve što ona želi da napravi uspešnu izložbu. Sve njene fotografije, kako će sama objasniti Maji (Sara Klimoska), nastaju manipulacijom svetla koja dovodi do preeksponiranosti fotografije. Ključna reč je upravo manipulacija: Filip je u jednom trenutku proziva govoreći da „ljudima manipuliše kao i [s]vojim fotografijama“. Rediteljka će takođe biti uspešna u ovoj igri kada manipulativno zaustavi kameru na preeksponiranoj fotografiji Maje okačenoj u Aninom studiju, na kojoj su Majine oči u potpunosti bele i gotovo demonski gledaju pravo u kameru. Maja u ovom trenutku i jeste demonska figura, utoliko što izaziva situaciju koja će svojevremeno izneti na videlo ono što su Ana i Filip dugo potiskivali i prećutkivali.

Maja, tinejdžerka koja sasvim iznenadno posećuje par, prijatelje njenih roditelja, dolazi spolja, van prividno idilične oaze mira u kojoj Ana i Filip borave, a koju ona postepeno razara, otkrivajući istovremeno sebe, ali i druga dva lika. Sasvim običnim pitanjem već na samom početku („Da li je ovo vaš pas?“) uzdrmaće bračni par čiji će odgovori biti jednostavno: da i ne. Ova scena bitna je iz nekoliko razloga: osim što razdvaja ovaj naizgled savršeni par, razdvaja ih na osobu koja je željna da psa zadrži (Filip) i osobu koja na to još uvek nije spremna (Ana). (Pas, koji je jedna od uspelijih metafora autorke, zamena je, naravno, za dete.) Ista ta scena će, međutim, poslužiti i kao nagoveštaj da će dijalog čitavog ovog filma ponekad biti previše konvencionalan, kao i da će neke od replika biti više nego očekivane.

Film koji toliko insistira na komunikaciji se upravo o nju i sapliće kada, pred kraj, rediteljka pokuša da iskomunicira gotovo sve: od preispitivanja seksualnosti do patrijarhata, preko generacijskog jaza, braka, ali i problematike abortusa i kontracepcije. Tempo filma se odjednom drastično menja i kao da poprima temperament brzoplete osamnaestogodišnje Maje koja želi samo da brže-bolje saspe u lice ono što ima da kaže. I pored te brzopletosti, ton filma ipak ostaje jasan i dosledan u svojoj stegnutosti i sumornosti, praćen fotografijom pretežno hladnih tonova i srednje krupnim planovima koji namerno guše, ne bi li preneli emotivno stanje likova. Rediteljka će namerno na kraju iskoristiti vrlo krupni plan, u sceni konačnog suočavanja Ane i Filipa, odnosno u jedinoj sceni u kojoj se stvari zapravo i konačno kažu, a kojom dominira izuzetna gluma Kamke Tocinovski.

Preeksponirano zaista pati od preterane ekspozicije, ali brižljivo komponovani kadrovi i određeni rediteljski postupci (na primer, praćenje razvoja odnosa Ane i Filipa kroz njihovu bračnu postelju ili minimalno i svrsishodno korišćenje muzike) ipak pokazuju da je reč o tehnički veoma vešto izvedenom filmu vrednom pažnje.