Jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih filmskih autora, Puriša Ðorđević, preminuo je danas 23. novembra u Beogradu, u 99. godini, saopštilo je Udruženje filmskih umetnika Srbije.

—————————————————————————————————————–

In memoriam: Mladomir Puriša Đorđević (1924-2022)

Proslavljeni reditelj i scenarista Mladomir Puriša Đorđević rođen je u Čačku, na Đurđevdan, 6. maja 1924. godine. Kao novinar počeo je rad u “Politici” 1946. godine, a već naredne zaposlio se u “Filmskim novostima” kao urednik i režiser kratkih dokumentarnih filmova. Tokom svoje filmske karijere, koja je trajala od 1947. do danas, snimio je više od 50 kratkih i dugometražnih ostvarenja, od koji su neki prikazani na najprestižnijim svetskim filmskim festivalima, uključujući i one u Berlinu i Veneciji.

Na početku svog filmskog stvaranja, Đorđević je režirao niz krarkih filmova, da bi tokom pedesetih i šezdesetih snimio dugometražne igrane filmove “Opštinsko dete” (1953), “Dva zrna grožđa” (1955), “Prvi građanin male varoši” (1961) i “Leto je krivo za sve” (1961). U drugoj polovini šezdesetih ostvario je svoje najveće rediteljske uspehe, radeći na svetski primećenim otvarenjima “Devojka” (1965), “San” (1966), “Jutro” (1967) i “Podne” (1968).

“Devojka” je po mnogo čemu bio prekretnički film u Đorđevićevoj karijeri. U njemu je Drugi svetski rati prikazan za u to vreme nekonvencionalnim tehnikama umetničkog filma, a uloga koju je Milena Dravić ostvarila u ovom ostvarenju smatra se antologijskom.

Đorđević je Drugi svetski rat sagledao kroz prizmu umetničkog filma i u svoja tri sledeća ostvarenja, a to su “San”, “Jutro” i “Podne”. Ova četiri filma sačinjavaju ciklus koji pripada tzv. crnom talasu, i ubrajaju se među najznačajnije srpske i jugoslovenske filmove. “San” je prikazan na na 17. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu, a nagrađen je u Puli (“Srebrna arena” za režiju). “Jutro” je prikazano na 28. Filmskom festivalu u Veneciji, i tom prilikom je Ljubiša Samardžić osvojio pehar “Volpi” za najboljeg glumca, što je bila jedno od najvećih međunarodnih dostignuća jugoslovenske kinematografije. “Jutro” je nagrađeno i u Puli – Đorđeviću je pripala “Zlatna arena” za režiju.

Slede filmovi: “Kros kontri” (1969), “Biciklisti” (1970), “Kiša” (1972), “Pavle Pavlović” (1975) i “Trener” (1978). Tokom osamdesetih i devedesetih, Đorđević snima ređe, a treba istaći filmove “Osam kila sreće” (1980), “Skerco” (1994) i “Tango je tužna misao koja se pleše” (1997) za koji je na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji nagrađen prvom nagradom za najbolji scenario.

Kada je u maju 2021. godine na 49. FEST-u primio nagradu “Beogradski pobednik” ua izuzetan doprinos filmskoj umetnosti, Đorđević je rekao:

“Rođen sam 1924. godine na Đurđevdan, u Čačku. Od tada sam snimio mnogo ulica, mnogo gradova, mnogo lica. Ono što sam umeo i što nisam umeo, pokušao sam da izrazim u svojim filmovima. I da se ne ljutite upravo snimama novi filma”.

Snimao je tada dugometražni biografski dokumentarni film “Gospodin” o pesniku Matiji Bećkoviću koji je prošlog novembra prikazan na Festivalu autorskog filma.

Tokom leta ove godine, Puriša Đorđević je snimio svoj povratnički dugometražni igrani film, ekranizaciju cenjenog i voljenog romana “Usta puna zemlje” Branimira Šćepanovića u kome glume Radivoje Raša Bukvić i Sonja Kolačarić, i koji je trenutno u postprodukciji.

Potpredsednica Vlade Republike Srbije i ministarka kulture Maja Gojković povodom smrti reditelja Mladomira Puriše Đorđevića, uputila je telegram saučešća porodici.

„U ime Ministarstva kulture i svoje lično ime upućujem Vam iskreno saučešće. Vest o smrti Puriše Đorđevića, jednog od istinskih velikana srpskog i jugoslovenskog filma, je duboko potresla ne samo poklonike njegovih filmova, već i sve ljubitelje umetnosti uopšte. Njegova dela, koja danas predstavljaju klasike i kultna ostvarenja, ostavila su blistav trag u istoriji srpske kinematografije i definisala okvire više žanrova. Đorđević nije bio prepoznatljiv samo po umetničkom i filmskom stvaralaštvu, već ćemo ga pamtiti i po srdačnosti i vedrini kojom je plenio.”

Đorđe Bajić

Fotografije: Dušan Milenković/FEST