Analizirani filmovi:

„Karpopotnik“ (2013)

„Playing Men“ (2017)

„Oroslan“ (2019)

Zažmuri se na jedno oko

Zaviri se u sebe u svaki ugao

[] 

Zažmuri se na drugo oko

Čučne se pa se skoči

Skoči se visoko visoko visoko

Do na vrh samog sebe 

„Pre igre“, Vasko Popa

„Karpopotnik“ se otvara blago izmenjenim citatom iz Andrićevih „Znakova pored puta“: „Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čoveka do čoveka. Kod svakoga sam ostavio ponešto od onoga što nemam i što tražim.“

Aludirajući na putovanje svog profesora Karpa Godine kroz Vojvodinu 1970, Matjaž Ivanišin kao da sažima i sopstveni modus operandi. Ići od čoveka do čoveka, od sebe ka drugom i nazad, slušati priče saboraca i stranaca, u njima prepoznavati svoju i filmom ispisivati onu zajedničku. No, zastanimo kod Andrića i njegove besede „O priči i pričanju“, u kojoj nobelovac govori „o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima“, o potrebi za pričom i pričanjem koja se ne stišava. „Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne saznati, smisao te istorije.“

Prizor iz filma Karpopotnik.

Svojim filmskim pričanjima, Matjaž Ivanišin ispisuje jedno skromno parče istorije čovečanstva. U „Karpopotniku“, svojevrsnom making of – 40 godina kasnije – nezavršenog filma „Imam jednu kuću“ Karpa Godine, meštani iz pet vojvođanskih sela ne prisećaju se samo mladog Godine i njegovog impromptu proputovanja neposredno nakon snimanja „Ranih radova“ Želimira Žilnika, već pričaju i priče o svojim bližnjima, anegdote o nesvakidašnjim likovima iz susedstva, osobenjacima i otpadnicima  (harmonikaš i veterinar Ficko, kockar Jaganja), te prenose predanja i legende (susret slepog čoveka i Majke Božije). U „Playing Men“ igrači sa vanserijskom strašću pričaju o svojim igrama (anegdota o meštaninu kome je kolut sira polomio nos), dok u završnici glumac Peter Musevski sa hroničarskom preciznošću oživljava mitsko vimbldonsko finale Gorana Ivaniševića. „Oroslan“ je, po autorovim rečima, „o potrebi da se ispriča priča, o pričanju priča.“[1] Zasnovan na priči „Pa ravno tako je bilo“ (Baš je tako bilo) Zdravka Duše, ovaj dugometražni film naslovnog junaka dočarava kroz sećanje Oroslanovog brata i ljudi koji su ga poznavali. Meštani se sećaju da je ovaj seoski kasapin bio vredan i duhovit, da je pomagao drugima, bolovao od epilepsije i voleo da pije. Tako, malo po malo, „radnje postaju reči, a reči postaju priče.“[2]

Reditelj ujedno i „priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah“. Sva tri filma imaju i intiman značaj za Ivanišina. „Karpopotnik“ dovršava vojvođansku turneju njegovog profesora i mentora; „Playing Men“ je, između ostalog, i metafilmski prikaz Ivanišinovog kreativnog procesa; u priči Zdravka Duše, slovenački sineasta prepoznao je nešto od sopstvene porodične istorije[3]. Ivanišin svoj strah zavarava pre svega metalepsama. Polazeći na put kroz vojvođansku ravnicu, on od nezavršenog filma pravi svoj, produžujući tako stvaralačku liniju svog maître à penser i „iluziju života i trajanja“. U „Playing Men“ Ivanišin ne samo da razotkriva mehanizme nastanka filma, već od njih čini zasebnu poetiku, u kojoj stvaralački proces služi da filmove oblikuje iznutra. Ne sredini ove jednočasovne dokufikcije čujemo da je „reditelj upao u duboku stvaralačku krizu“ i da nije znao kako da nastavi, a osim pred uvodnu špicu, videćemo ga i kasnije, utučenog sa kriglom piva u staromodnim bircuzima. Kada se inspiracija ponovo zakotrlja, Ivanišin će sa radoznalim smeškom od rezonera – Petera Musevskog u ulozi teniskog trenera – slušati o podvigu hrvatskog tenisera čije prezime itekako podseća na njegovo.

Ni vizuelna antropologija i etnofikcija nisu strane Ivanišinu. Odabrane lokacije i protagonisti svedoče o nameri da se iscrta kartografija krajolika i kultura. Tako je „Karpopotnik“ multietnička slagalica narodnih nošnji, stambenih prostora, izvornih pesama i običaja pet nacionalnih manjina na severu Srbije (Slovaci iz Plavog sela, Rumuni iz Sela pasa, Rusini iz Krsnog, Mađari iz Čudesnog i Romi iz Velikog malog sela). U svom narednom radu, Ivanišin popisuje „muške igre“ u Sredozemlju: nauljeno rvanje u Turskoj, šijavicu/morra u Hrvatskoj i Italiji, bacanje kamena s ramena u Hrvatskoj ili kolutova sira majorkino na Siciliji, podvlačeći neke od pasaža etno muzikom. U „Oroslanu“, postupkom koji zaziva „Dagereotipe“ Anjes Varde, frontalno snima svedočanstva lokalaca o preminulom, ali donosi i portret jednog usnulog, naizgled izopštenog, sela slovenačke manjine u mađarskoj oblasti Porabje (dijalekat, svakodnevica, društveni život, privreda).

Prizoz iz filma Playing Men

Ako se Ivanišinovi filmovi – uvek na granici dokumentarnog, pseudodokumentarnog i fikcije – dotiču univerzalnih tema (život i smrt, zajednica, putovanje, sećanje…), u antropološkom sagledavanju možda i najdalje odlazi „Playing Men“, studija strasti muškaraca prema igri u najširem smislu reči (sport, takmičenje, razonoda, ples, gluma, seksualna (pred)igra). Oslobođen autoriteta voice-over komentara – osim u parafrazi Popine poeme – Ivanišinov film autorskom kazivanju nadređuje pokazivanje, jukstaponirajući homoerotične slike napetih znojavih tela rvača, prikaz uplakanih gubitnika ili kolutova sira koji se stropoštavaju niz strme ulice sicilijanskog gradića. U svojoj lepezi igara (i njihovih lokalnih varijanti), pravila i filozofskih potki igre, njenih ritualnih, kulturnih i društvenih aspekata, osim slikama reč daje i igračima („to je igra vrlo jake inteligencije“, „šah nije tome dorastao“ „to samo zdravi ljudi mogu da igraju“). I Ivanišin se autoironijski uključuje u taj često apsurdno komični paralelni svet igara – iz kog su žene programski isključene, što autor, sa patvorenom naivnošću, registruje kao stvarnost, bez potrage za uzrocima i rešenjima – igrajući samog sebe i u hodu menjajući pravila filmske igre.

Prizor iz filma Oroslan.

Upravo se u preobražavanju i stalnom doterivanju tih pravila krije ključ za razumevanje Ivanišinove poetike. Dramaturške konvencije i dokumentaristički šabloni, monopol uniformnog glasa ili jedan neupitni režim slike, kao da nemaju širinu neophodnu da ove teme odbace „visoko visoko visoko / do na vrh sebe“. Otud fragmentarnost (petodelna struktura „Karpopotnika“ i trodelna „Playing Men“ i „Oroslana“) i višeglasje, otud neuhvatljivost i neodredivost ovih filmova.

Prizor iz filma Karpopotnik

Nije li godinama pre Ivanišina, i Karpo Godina kuću (=film) gradio po sopstvenim graditeljsko-rediteljskim načelima? „Od svega toga ću da napravim kuću. […] Nebo, rekao je. I zemlja. Drvo. Zatim… Vetar. Ptice. Reka. Dan. I zatim… Noć. I putevi. Ljudi. Reči. I lica.“

 

Sve fotografije su objavljene uz pismenu dozvolu reditelja.

 

[1] Lattimer, James. „Every Little Part of Him Existed at Some Point: Matjaž Ivanišin Discusses „Oroslan““, mubi.com, objavljen 12.02.2020. Poslednji pristup 14.02.2022.

[2] Radić, Nikola. „Cinéma slovène : « les actions se muent en paroles et les paroles en histoires“, Courrier des Balkans, objavljen 25.01.2020. Poslednji pristup 14.02.2022.

[3] „Duša govori o svom bratu koga sam, iako ga nikad nisam upoznao, mogao da zamislim. Ta slika me je podsetila ne jednog člana moje porodice: bio je to sasvim, a opet nimalo on.“

Bałaga, Marta. „Matjaž Ivanišin, réalisateur de Oroslan: “Je crois que chaque personne peut être une histoire à part entière”“, Cineuropa, objavljen 13.08.2019. Poslednji pristup 14.02.2022.