NASLOV FILMA: Kuća je gde je kuća

SCENARIO: Maja Šuša, Peter Cerovšek

REŽIJA: Peter Cerovšek

ULOGE: Maja Šuša, Dado Ćosić, Lana Karaklajić, Nina Violić

TRAJANJE: 24'

DRŽAVA: Slovenija, Srbija

GODINA: 2019.

 

48. Međunarodni filmski festival FEST pod sloganom Skupljači emocija je otišao u istoriju, a mi publika tih pomešanih emocija, sabiramo utiske i proživljavamo sadržaje koje smo gladni upijali. Pored glavnog programa, veliko interesovanje publike izazvala su tri kratkometražna igrana filma prikazana u okviru programske celine Specijalne projekcije. Hrvatsko-slovenačko-nemačka koprodukcija, film „Više ne znam ko smo mi“ premijerno prikazan u Puli, rediteljski je debi filmskog i pozorišnog kritičara Borisa Homoveca. Iako sa pomalo generičnom, ali uvek potentnom premisom susreta nekadašnjih emotivnih partnera nakon niza godina, film na svim planovima ima pregršt manjkavosti i propusta. Film „Neverovatna devojka“ italijanskog reditelja Luke Gvadaninja (Luca Guadagnino) sa oskarovkom Džulijen Mur (Julianne Moore) u glavnoj ulozi, film je odlične fotografije koja ipak ne uspeva da prikaže stanje emotivnog i psihičkog rastrojstva žene progonjene sećanjima već ostaje samo podugačka reklama za Valentino kolekciju visoke mode. Treće kratkometražno ostvarenje o kojem će i biti reči u ovoj kritici, film je slovenačkog reditelja Petera Cerovšeka „Kuća je gde je kuća“.

Jedan od osnivača i predsednik udruženja za promociju kratkog filma Kraken i direktor Festivala kratkog filma FeKK Ljubljana, Peter Cerovšek, nakon uspešnih kratkometražnih dokumentarnih filmova „Putevi“ (2015) i „Fundamenti“ (2018), okušao se u igranom filmu kratkog metra koji je svoju svetsku premijeru imao na Festivalu kratkog filma u Beču – Vienna Short (VIS).

Dvadesetčetvorominutni film „Kuća je gde je kuća“ je nastao u koprodukciji Karantin filma iz Bajine Bašte i producentske kuće Warehouse Collective iz Slovenije. Jovan Jelisavčić, jedan od producenata filma, u razgovoru nakon projekcije skrenuo je pažnju na zanimljiv i inovativan princip rada primenjen na ovom, ali i drugim filmovima Karantin produkcije. Jelisavčić je istakao kako samo ime Karantin film u svom najbukvalnijem značenju svedoči o specifičnom načinu pripreme i samog snimanja filma. Naime, filmske ekipe koje broje relativno malo članova se zatvaraju zajedno u ograničen prostor, te zajednički utiču na svaki segment filma, budući da se radni proces odvija intenzivno ili kako su objasnili, danonoćno. Ovakav pristup radu prvenstveno ubrzava proces, ali i utiče na pojačano prožimanje saradnika na projektu. Karantinski pristup uslovno briše granicu između formalne podele poslova u procesu nastanka filma. Tako Maja Šuša, glavna glumica, potpisana i kao scenaristkinja, za stvaranje ove veoma kompleksne priče na ivici noža, takođe u razgovoru nakon projekcije istakla je da zasluge istinski pripadaju čitavom timu okupljenom oko filma. Ipak ova dobro zamišljena intrigantna priča zbog nedovoljno postupne scenarističke realizacije, nije iskoristila potpuni potencijal.

„Kuća je gde je kuća“ je distributerski naslov filma, iako je donekle tačniji engleski prevod Home is where the house is, budući da se u prevodu gubi reč d o m. Ta toliko velika reč. „Kuća je gde je kuća” je nenametljiva kamerna priča koja se surovo igra sa percepcijom publike. Luka (Dado Ćosić) i Luna (Maja Šuša) su rođeni brat i sestra, oboje oko tridesetak godina stari, i oni žive u staroj porodičnoj kući. Pomalo infantilna Luna i naizgled ozbiljniji Luka spavaju zajedno u krevetu, iznenađuju jedno drugo sitnicama, presvlače se i tuširaju zajedno. Čine li nešto nedolično? Ne. Zašto je prihvatljivo seku i batu kupati zajedno, a kroz par godina tome se pripisuje sasvim drugačije značenje koje budi osećaj nelagodnosti i stida? Da li je to samo naš prljavi pogled ili smo pak na tragu patološkog odnosa sa incestoidnim tendencijama? Da li Lukina devojka (Lana Karaklajić) neodoljivo podseća na njegovu sestru Lunu? I da li je Luna sebična sestra koja želi ljubav svoga brata samo za sebe? Je li ljubomorna na njegovu seksualnu partnerku? Upravo neophodnost postavljanja ovakvih pitanja, dualizam shvatanja i povremena samokritika nas kao publike koja (samo)opravdanje pronalazi u kontaminiranim sadržajima kakvim je izložena, jeste najjače oružje ovog ostvarenja. Nisu prljavi oni – prljav je naš pogled. Ne, ne može biti normalno da se brat i sestra ljube u usta. Ma to je samo igra, svi smo se kao deca igrali mame i tate, odnosno bolesnika i doktora – nije li tako?

Ekipi filma i scenaristima može se zameriti nedovoljno postepen razvoj radnje koji je zahtevao više dramskih situacija kroz koje bi se odnos brata i sestre razvijao. Poprilično duge scene, koje naginju pozorišnom pristupu, same po sebi ne bi bile problematične da ne troše svoj potencijal, budući da se željena ideja/poruka koja korespondira sa publikom veoma brzo uspostavi.  Priča nudi prostor za postepeni razvoj odnosa Luke i Lune pomoću više suptilnijih znakova i više njihovog života u četiri zida u nepromenjenom formatu koji je izostao. Rediteljski, Peter Cerovšek je svom igranom prvencu pristupio zrelo budući da nije preterao i sagoreo u želji da pokaže sve što zna i nadjača ostale jednako bitne delove filma. Cerovšek je, uz sjajnog direktora fotografije Darka Heriča, pomoću toplih tonova pomalo ispranih boja, sa mnoštvom arhaične scenografije iz vremena kad su bili mali, uspešno dočarao hermetičnost sveta brata i sestre u kom nema mesta za nekog trećeg. Kamera je statična i odabir je mahom na širim planovima u službi pozorišne poetike kakva odgovara u potpunosti ovom filmu budući da sugeriše Lukin i Lunin spokoj koji većina može samo iz daleka da posmatra pošto je ulazak u njihov svet (skoro) zabranjen. Glumačka igra Maje Šuše i Dada Ćosića je uverljiva i ujednačena. Ovaj glumački par je uspeo da stvori šarmantan, uverljiv privid neprirodnog stepena povezanosti. Šuša i Ćosić su uspeli da pronađu meru da škakljiva i intrigantna tema i odnos kojim se bave bude prijemčiv široj publici, koja ume da bude poprilično ćoškasta. Maja Šuša sa neverovatnom lakoćom donosi lik detinjaste Lune koja je uvek u poluskoku praćenom suzdržanim kikotom, poput pravog devojčurka. Dado Ćosić nešto svedenijeg „spoljnog“ izraza donosi dubinu i težinu koja zaokružuje ovu fantastičnu dramu koja nas ostavlja potpuno zbunjenim i uznemirenim zbog osećanja koja se u nama smenjuju. Autorski tim je kroz umetnički dobro „upakovan“ film prikazao studiju odnosa koji ciljano nije razjašnjen, već uspostavljen i ostavljen nama da nakon gledanja filma o njemu razmišljamo.

Film „Kuća je gde je kuća“ izaziva publiku, provocira, na trenutke posramljuje poigravajući se sa našom svešću koja se reflektuje na odnos brata i sestre. Upravo zbog nakane autorskog tima da izazove tu vrstu ambivalentnosti kod gledaoca, svako izoštravanje odnosa, na stranu partnerskog ili čistog srodničkog, bi odvelo priču od željenog kursa, dok su nam ovako ostavili konstantno preispitivanje bez „tačnog odgovora“.