NASLOV FILMA: Kamen u ruci

SCENARIO: Stefan Đorđević, Andrijana Stojković

REŽIJA: Stefan Ivančić

ULOGE: Ognjen Zlatić, Dubravka Kovjanić, 
Igor Benčina, Nikola Stanulović, 
Mihajlo Petković, Lazar Dinić, 
Jovan Dinić

TRAJANJE: 14’

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2017.

 

Stefan Ivančić je autor koji nam je poznat po kratkometražnim ostvarenjima „Soles de primavera“ i „Leto bez meseca“. Sem toga, on je jedan od selektora prestižnog Filmskog festivala u Lokarnu (Locarno Film Festival), a svoje delovanje proširio je i na produkciju, te ga znamo i kao producenta filma „Teret“ Ognjena Glavonića. Kratkometražni igrani film „Kamen u ruci“ je takođe i scenaristički debi Stefana Đorđevića, direktora fotografije i reditelja (Poslednja slika o ocu), koji pored scenarija potpisuje i fotografiju.

„Kamen u ruci“ prikazan je na preko 15 svetskih filmskih festivala, a nagrađen je, između ostalog, nagradom za najbolju režiju i na Martovskom festivalu (Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma).

Ivica (Ognjen Zlatić) provodi vreme sa vršnjacima u izjedenoj svakodnevici Bora i njegovih industrijskih pejzaža. Besan je i propušta treninge fudbala, jer je suočen sa razvodom roditelja. Treninge menja za gađanje vozova kamenjem, te pućkanje cigareta sa vršnjacima u praznom rezervoaru za vodu. Za razliku od svog mlađeg brata (Nikola Stanulović), on je prkosan i neposlušan tokom ručka sa majkom (Dubravka Kovjanić). Kada njihov otac dođe po svoje stvari, postaje jasno da je trener na čije treninge Ivica ne ide upravo on. Dok Ivičin drug Mrva (Mihajlo Petković) seda u kola sa njegovim ocem i odlazi na trening, Ivica ostaje da besno i besciljno šutira loptu. U intimističkoj i bolnoj završnici filma Ivica sedi sam i plače pored rezervoara za vodu na koji ne uspeva da se popne bez pomoći drugara, koju je ranije imao.

Autori filma se služe jasnim i efektnim slikama, koje gledaoca uvlače u psihološko-emotivni i vizuelni mehanizam sećanja iz detinjstva. Upravo takav mehanizam možemo okarakterisati kao princip narativne forme ovog filma. Ritam je diktiran jednim specifičnim tokom svesti, dečijim, i načinom na koji takav mehanizam izdvaja doživljaje i slike, koje će ostati urezane u svest odrasle osobe. Na taj način „Kamen u ruci“ upućuje na čistu emotivnu percepciju priče i vrlo duboku refleksiju sećanja na bolne trenutke u odrastanju.

Montažu filma potpisuju Dragan von Petrović i Milena Z. Petrović i uz veoma precizno odmerene dužine kadrova oni daju svakoj sceni jasan emotivni razvoj, pažljivo usmeravajući pažnju gledaoca do kraja ostvarenja. Fotografija se organski nadovezuje na scenario, možda upravo zato što je reč o istom autoru, što predstavlja prilično retku situaciju. Kada je reč o koloru filma, radi se o paleti koja podseća na analogne fotografije, koje se mogu pronaći u foto-albumima sa kraja osamdesetih i iz devedesetih godina prošlog veka. Na taj način je dodatno postignut utisak sećanja na odrastanje (autori filma i pripadaju generacijama koje su odrastale upravo tih godina). Ovaj film je pun simboličkih slika, koje istovremeno odlično funkcionišu u stilu suptilne i jezgrovite naracije koju Ivančić i Đorđević neguju. Tako je u jednom kadru spakovana torba, te ruka majke na kojoj se vidi burma dok ona razgovara telefonom i suptilni dijalog koji nagoveštava da je torba namenjena ocu njene dece i da je u pitanju brak koji se završio, dok glavni junak Ivica gleda u torbu u kojoj je spakovano njegovo detinjstvo, koje se, takođe, završilo. Snažna simbolika unutar samog kadra zapravo najbolje opisuje ovo ostvarenje i ona se ne nameće kao samodovoljna već doprinosi trodimenzionalnosti emotivne slike. Na početku filma Ivica se uz pomoć drugova penje uz merdevine u napušteni rezervoar u kome zajedno tajno puše cigarete, a na kraju, kada besan ode od kuće, isto to ne uspeva sam. On pokušava iznova i iznova da skoči dovoljno visoko i dohvati merdevine, ali u tome ne uspeva – odlaskom oca, Ivica je ostao bez porodice, odnosno sistema podrške, u trenutku kada još uvek nije dorastao svetu koji ga okružuje.

Stefan Ivančić u radu sa glumcima suptilno gradi stil, koji nas uvlači duboko u njegov autorski svet. Ono što je veliki kvalitet kada se radi o radu sa glumcima u ovom ostvarenju je usklađenost dece-glumaca sa profesionalnim glumcima. Spoj dece i glumaca često biva kamen spoticanja u mnogim filmovima jer otkriva manjkavosti u izvedbi jednih ili drugih, međutim ovde se radi o jakom i uspešnom zamahu.

Služeći se vizuelno kompleksnijim pristupom, Ivančić smešta glavnog junaka u mozaik kojim gradi sliku društva. Ceo svet koji on, kao reditelj nudi, uspeva da, pričajući jednu intimističku i svedenu priču, proširi u nekoliko različitih diskursa. Prvi je vezan za analizu sazrevanja i odrastanja, te pitanja uloge porodice, kao i uloge okruženja u razvitku deteta. Drugi pokreće razmišljanje o svetu u kojem junaci filma žive. Radi se o distopijskoj slici, koja je, nažalost, realistička slika istočne Srbije. Surovi industrijski pejzaži sa sobom nose iskrenu emotivnost od kakve su sačinjeni i likovi u ovom ostvarenju. U impresivnom poslednjem kadru, reditelj širi perspektivu i vrlo konkretno sugeriše na ulogu društva i sveta na živote samih junaka. U toj konačnoj kompoziciji kadra nalazi se zemljište razoreno industrijom i svetla grada u pozadini natkriljeni nebom u romantičnim bojama zalazećeg sunca. Melanholična kontrastna slika je upravo vizuelna metafora celog filma, koji barata sa jakim osećanjem razaranja, ali i bojama sećanja na detinjstvo, koje ga, kakvo god da je, čine duboko intimnom uspomenom. Detinjstvo je razoreno, ali ostaje kao detinjstvo u sećanju, uokvireno emotivnim sklopom deteta.

„Kamen u ruci“ predstavlja precizno komponovanu vizuelnu etidu o žaokama odrastanja u svetu čije se dimenzije nadvijaju nad glavnim junakom poput napuštenog rezervoara na koji bezuspešno pokušava da se popne.