Kritika filma Sva lepota i krvoproliće

NASLOV FILMA: Sva lepota i krvoproliće (All the Beauty and the Bloodshed)

REŽIJA: Lora Poitras

TRAJANJE: 113’

DRŽAVA: SAD

GODINA: 2022.

„Lako je pretvoriti život u priču, teže je zadržati prava sećanja“, kaže Nen Goldin, američka fotografkinja i aktivistkinja, razvrstavajući, za potrebe biografskog dokumentarnog filma Sva lepota i krvoproliće, ništa drugo do svoje životne priče u telu foto-papira. Svakodnevica transvestita, LGBT zajednice, aktera dreg scene, andergraund umetnika, HIV pozitivnih osoba – svakodnevica koja 1970-ih, ’80-ih i ’90-ih električno kruži po obodima društveno prihvaćenog, nutrina je dela Goldin i jedna od dve linije po kojima se kreće ovo internacionalno nagrađivano ostvarenje (dobitnik Zlatnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji, nominovan od strane Američke filmske akademije za najbolji dokumentarni film), koje je beogradsku premijeru imalo na 51. FEST-u. Druga linija, smeštena u sadašnjost, prati aktivističku delatnost grupe P. A. I. N. (Prescription Addiction Intervention Now), koju Goldin, do pre nekoliko godina i sâma ovisnica o leku oksikontinu, osniva kako bi pred sud izvela porodicu Sakler – poznate kolekcionare umetnina i, istovremeno, vlasnike farmaceutske kompanije optužene za uzrokovanje velike opioidne krize u SAD-u. Tako se prošlost i sećanja posredovana fotografijom i drugom vizuelnom dokumentacijom ritmično smenjuju sa intervjuima članova grupe P. A. I. N. i snimcima akcija u svetskim muzejima čijim su stalnim postavkama priključene kolekcije porodice Sakler.

Konvencionalno strukturiran, ali temeljno promišljan, film ne pokušava da zaseni rad Nen Goldin. Umesto vratolomne montaže i kakofonije poliloga, linija posvećena stvaralaštvu Goldin sastoji se mahom od slajdova fotografija (i među njima najpoznatije serije The Ballad of Sexual Dependency) o kojima u voice-over-u pripoveda sama umetnica i koji su neretko praćeni muzikom – upravo onako kako su bili izlagani u vreme nastanka. Rediteljska taština ustupa, sa puno takta i u uverenju da niko do samog stvaraoca ne može tačnije i ličnije govoriti o delu intimnom poput Goldininog, mesto umetnici da se izjasni o svom radu – ne kroz kvalitativni sud, već kroz odevanje u neposredno sećanje svega onoga i svih onih koji su na njenim fotografijama razodenuti do gole kože. Upravo preklapanjem fotografija i voice-over-a Sva lepota i krvoproliće pokušava da odgovori na pitanje kako zadržati prava sećanja, pogotovo kada su ona uobličena u radove koji ne samo svojom svetskom prepoznatljivošću, već i prisnošću i intenzitetom, neretko postaju deo kolektivne memorije – svačijeg iskustva po malo.

Sudar globalnog i individualnog, njihova nerazlučivost, potcrtani su drugom niti priče o borbi grupe P. A. I. N. – aktivistički značajnom, uspešno izvedenom i u izboru kontroverzne teme i angažovanog pristupa umnogome sličnom prethodnim filmovima rediteljke Lore Poitras (prevashodno Citizenfour iz 2014. o Edvardu Snoudenu i Risk iz 2016. o Džulijanu Asanžu). Pa ipak, filmski spoj ovih dveju priča čini se neorganskim. I mada bi odgovor bilo moguće tražiti koliko u eksternim (zbog aktuelnosti događaja), toliko i u formalnim (zarad dinamizacije), odnosno narativnim razlozima (iz potrebe da se afirmiše i istakne značaj pobune, kako u umetnosti, tako i u životu), film ostaje nedorečen na planu tog izbora. Nedorečenost delom proishodi i iz odluke da prva linija bude vođena i usmeravana prevashodno spram sećanja Goldin, potaknutih hronološki projektovanim fotografijama, što gledaocu uskraćuje jasno definisane teme i ideje sa kojima bi se narativ o borbi protiv Saklerovih direktnije povezao. Čini se, stoga, da bi Sva lepota i krvoproliće pun smisao postigla podeljena na dva zasebna filma: biografski i istraživački dokumentarni, naročito imajući u vidu raznorodnost izraza ovih dveju celina. Shvatimo li ih, pak, kao dva paralelna kursa, pri čemu je prvi formulisan kroz prizmu Goldininih foto-zabeleški, dok u drugom slika o umetnici nije posredovana njenom umetnošću, možemo govoriti o sintezi posmatračkog i aktivnog pristupa životu – dokumenta života i života samog.

Pobuna i bol (pain) kao zajednički imenitelji tog života i stvaralaštva nezaustavljivo izbijaju na površinu kroz sudar ospoljenog i potisnutog, vidljivog i skrivenog – kroz potebu da se identitet (rodni, seksualni, rasni, stvaralački…) pronađe i izrazi, ali i da se do njega dođe zajednički, solidarno, uz podršku porodice – bila ona shvaćena kao biološki nukleus ili zbir ljudi okupljenih oko sve lepote i krvoprolića borbe. Toplina i nelagoda koju film sinhronizovano otpušta, isparavaju iz fotografija Nen Goldin – toliko sugestivnog materijala da se svaka ekstenzija, ne računajući povremene, dobro tempirane prekide (porodične fotografije, dokumentarne snimke što njenih prijatelja, što uličnih protesta, inserte iz andergraund filmova i, na kraju, video zapis ostarelih Goldininih roditelja dok čitaju citat iz beležnice starije ćerke koja je kao tinejdžerka izvršila samoubistvo), čini izlišnom. Sva lepota i kvoproliće je slajd šou koji kustosira sama umetnica, prezentacija kojoj nije potrebno ništa drugo do njenog dela – glavnog izvorišta vrednosti ovog filma – pokrenutog, pokretljivog, pokrećućeg.

(Naslovna fotografija iz filma Sva lepota i krvoproliće objavljena je uz odobrenje press službe FEST-a.)