NASLOV SERIJE: Jutro će promeniti sve

KREATORI: Goran Stanković, Vladimir Tagić

SCENARISTI: Maja Pelević, Dimitrije Kokanov, Milan Marković Matis, Boris Grgurović, 
Filip Vujošević

ULOGE: Nikola Rakočević, Jovana Stojiljković, Andrija Kuzmanović, Isidora Simijonović, 
Anita Mančić, Nebojša Dugalić, Milan Marić, Milica Stefanović

PRODUKCIJA: This and That Production

PREMIJERNO PRIKAZIVANJE: 8. oktobar 2018.

 

Iako je prošlo skoro godinu dana otkako je premijerno emitovana prva epizoda (prvo na internetu, potom na RTS-u) serije Jutro će promeniti sve, bilo bi pogrešno ne pisati i ne govoriti o ovom projektu na način na koji to serija i zaslužuje. Čini se (neoprostivo subjektivno) da smo premalo vremena posvetili priči o tome šta je sve ovaj projekat doneo srpskoj produkciji i koji bi razlozi mogli tome da idu u prilog. Prvo, radi se o seriji koja govori o generaciji, koju su kreirali (Goran Stanković, Vladimir Tagić), razvijali i stvarali upravo ljudi te generacije koji vrlo dobro znaju o čemu govore, te shodno tome imaju u svojim rukama alate i načine da o tome govore. Drugo, kreatori serije uspeli su da plasiraju na televiziju projekat koji po epizodi traje dvadeset i četiri minuta, što domaćim mrežama često otvara Pandorinu kutiju punu pitanja, najviše vezanih, ne za samu formu serije već nerešiva pitanja marketinga i plasiranja proizvoda. Sve ovo ne bi imalo nikakvog smisla da Jutro će promeniti sve ne ostaje u pamćenju, u zbiru svih vrlina i mana, kao izuzetno važan projekat, koji je okupio ne samo različite stvaraoce, već i publiku koja je prepoznala autentičnost i kvalitet.

O pojedinačnim događajima i zapletima, mogli bismo govoriti danima, ali bismo promašili suštinu jer sve što je bitno može da stane u nekoliko rečenica. Prvo, uverljivi i živi karakteri, koji nisu stvoreni da bi ispričali priču, već svojim stvaranjem pričaju priču, što je ta tanka i često nevidljiva linija koja surovo odvaja uverljivo od neuverljivog. Drugo, radi se o izuzetnoj fotografiji (Igor Marović i Aleksandar Karaulić), tačno odabranoj i kreiranoj muzici (Janja Lončar) i vrlo suptilnom načinu na koji je prikazan Beograd. Treće, izuzetna glumačka podela odabrana prema kvalitetu glumačke igre, podudarnosti sa ulogom, a ne prema opsegu nečije slave, popularnosti i podilaženju publike. Četvrto, koje proizilazi direktno iz priče i ideje, jeste činjenica da se protagonista serije ne vraća kao neko ko nije uspeo, već kao neko ko je dovoljno hrabar da prizna da mu taj uspeh ne donosi sreću. Upravo time, priča ovih četvoro ljudi, postaje priča o ljudima koji su svoju sreću počeli da traže na mestima koja su i dalje za većinu mrak u koji se ne zalazi.

Analizirajući svih trideset i devet epizoda, autori su uspeli u nameri (ako se uopšte radilo o nameri) da ono zbog čega je prvih nekoliko epizoda teško gledljivo, kasnije postane pečat i potpis serije. Tako je u početku teško odrediti ko su tačno likovi, koliko tačno imaju godina, da bi kada sve to postane jasno, činjenica da se ne ponašaju u skladu s godinama generacije koju predstavljaju, postala njihova najjača karakterna osobina, odraz slobode u sistemu koji satire i uništava sve koji mu se povinuju. Posmatrajući seriju i narativ iz tradicionalnog okvira uma, tačnije bi bilo reći da se radi o glavnim antagonistima jer glavni junaci Jutra biraju da ne budu – bar ne onako kako smo navikli. U tom nebivanju, ne postoji ni dobro, a ni loše – ne postoji klasifikacija po kojom smo ranije etiketirali događaje, ponašanje i ljude. Tako junakinje iz osvete mogu da unište auto nedužnom čoveku, a da toga nikada i ne budu svesne; protagonista može da ima trideset i pet godina, a da nema ideju o tome šta želi u životu, te da zna samo da ne želi ništa od onoga što se nudi a da se sve to ne dovodi u ozbiljnije pitanje; asistentkinja na fakultetu može da bude sa svojim studentima, a da problem bude što joj se studentkinja u koju se zaljubila ne javlja, a ne to što je u pitanju studentkinja kojoj predaje. Na taj način, likovi raskidaju sa tradicionalnim, i sve što predstavlja tradicionalno, skrajnuto je, skoro pa negativno (od roditelja koji su u funkciji toga da se popnu na nerve, Miroslava čija dobrota na početku serije davi do iznemoglosti).

Pored dvojice reditelja koji su ujedno i kreatori serije, rediteljsku ekipu čini i Milica Tomović. Svih trideset i devet epizoda koliko serija ukupno ima, započinju jutrom; neka su jutra mamurna, a neka potpuno otrežnjujuća. Paradoksalno jeste upravo to što autori često o većini pokrenutih tema govore u obrisima, svesno balansirajući da akcenat bude na atmosferi, a da sve ono što bi se o konkretnoj situaciji još moglo kazati i pokazati, ostane u glavi gledaoca. Ipak, nedostatak određenih odgovara, poput toga da li je Anđela koju smo kroz epizode pratili kako postaje svesna svoje seksualne orijentacije, zaista gej ili nije; da li Ines govori ekavicu sa hrvatskim naglaskom jer ne može da savlada slovo „č“ ili je u pitanju poreklo lika koji tumači Tihana Lazović. Nedoslednost zbog koje sva ova pitanja još više ulaze u svest, jeste i odlična intervencija flešbeka na deo zapleta vezan za abortus. Vraćanje na događaj iz četvrte epizode (Anđelin nestanak), dao je nadu da će scenaristički serija da popunjava rupe koje ostaju kako epizode odmiču, ali do kraja za to ne ostaje vremena – akcenat ipak preuzima vrlo upitan odnos Filipa i Saše; jedini deo u celoj priči koji naliči na ozbiljan konstrukt.

Pored toga, dramaturški i idejno, jutro nije promenilo ništa, osim što avion nije sleteo, već poleteo i u avionu je bio neko drugi ko iz zemlje odlazi; dosledno u svemu je što ni taj odlazak nije preterano važan kao, čini se, veći deo onoga što se u seriji dogodilo. Ipak Jutro koje smo ispratili i pogledali možda nije promenilo sve, ali bi, uz istrajavanje u podsećanju na sve što ovaj projekat predstavlja, to možda i bilo moguće.

Serija o kojoj je bilo reči u ovom tekstu, primer je dobre prakse, i tako može da posluži svim glavašima u produkcijskim kućama, i televizijskim mrežama: nema potrebe da se publici podilazi, jer publika prepoznaje kvalitet. Stvaranjem ovakvog sadržaja, stvara se istorija, stvara se zapis jednog vremena. Jutro će promeniti sve, kao što sam već nekoliko puta naveo, u zbiru svih vrlina i mana, zapis je hrabrosti i istrajavanja u istini jednog vremena, kakvo god to vreme bilo.