NASLOV FILMA: Flafi (Fluffy)

SCENARIO I REŽIJA: Milica Li Filipovski

ULOGE: Tamara Krcunović, Srđan Miletić, 
Helena Jakovljević, Feđa Stojanović, 
Ljiljana Stjepanović

TRAJANJE: 24’

DRŽAVA: Srbija, Kanada

GODINA: 2016.

 

Kratkometražni igrani film „Flafi“ autorke Milice Li Filipovski premijerno je prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu (Toronto International Film Festival – TIFF). Srpsko–kanadska koprodukcija je nakon prvog prikazivanja na jednoj od najprestižnijih filmskih smotri nastavila uspešan pohod i na druge svetske festivale. Ovaj treći u nizu film iz kvalitetnog opusa mlade rediteljke, koja samostalno piše scenarije za svoja ostvarenja, domaća pubilka imala je priliku da pogleda u Domu omladine, 2017. godine u okviru takmičarskog programa 64. izdanja Martovskog festivala, kao i na Bašta Festu. Holivudsko udruženje stranih novinara proglasilo je ovo ostvarenje za najbolji kratki film prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu.

Narativno zaokruženi film govori o tročlanoj porodici niže srednje klase koja napušta Srbiju. Majku Sanju, oca Borisa i ćerku Ljubicu zatičemo u danu uoči njihove emigracije iz zemlje u koju će se „vratiti samo u goste“, odnosno, uoči pohoda na obećanu zemlju Kanadu. Sanja (Tamara Krcunović) je nezaposlena doktorka koja živi u stanu sa roditeljima njenog muža Borisa (Srđan Miletić) najmanje deset godina – koliko ima njihova jedinica Ljubica (Helena Jakovljević). Suživot sa roditeljima koji izmišljaju bolesti kako bi emotivno ucenili svoju decu, večni red za toalet zbog velikog broja ukućana, bračni život na kauču preko kog je prebačeno milje „za ukras“ (jer stan je mamin a mama voli da hekla) i trzavice na relaciji snaja – svekrva, te ostali balkanski specijaliteti, ne dovode u pitanje ispravnost odluke. Ova zemlja, osim domaćeg prvenstva u fudbalu, nema šta da im pruži; jer kako i sam Boris na samom početku kaže ćerki: „Ne moramo da idemo, ali hoćemo, jer će nam tamo biti bolje.“ – bolje bez socijalističkih regala koji napadaju sobu, bolje bez tapeta koje mirišu na srećniji socijalizam, bez zeta Crnogorca biznismena koji miriše na korupciju. A šta ih čeka u Kanadi? Mekdonalds i NBA utakmice – hm, zvuči dobro.

Ovu prilično prepoznatljivu (filmsku i iz „stvarnog života“) situaciju autorka razbija uvođenjem predimenzioniranog plišanog medveda. Ljubica je pobednica takmičenja koje organizuje fabrika slatkiša, jer je krstila maskotu firme najboljim imenom. Ljubica je medi dala ime Flafi, zbog lakšeg izgovora tamo preko. Ljubica se detinje i iskreno pita zašto deci otežavati davanjem imena sa prizvukom rodnog kraja, kada se već planira seoba u okruženje gde stranci ne mogu da „slome jezik“ i izgovore ga pravilno. Priča sa otvorenim krajem se završava na putu prema aerodromu. Mama, tata, ćera (i Flafi na krovu) na putu da postanu apgrejdovani gastrabajteri (oni koji ne dolaze ni na praznike već samo na sahrane). Verovatno je mnogo toga biografskog protkano kroz ovu emotivnu socijalnu dramu sa uporištem u Srbiji danas, budući da i sama autorka levitira negde između Srbije i Kanade. Uz sjajno konstruisanu priču spakovanu u kratak format i dobro formirane karaktere, veliki kvalitet „Flafija“ su razgovorni dijalozi, koji iako veoma direktno izriču informaciju ne ostavljajući prostora za podtekst, zvuče poznato. Taj prizvuk prepoznatljivog i već proživljenog je karta na koju autorka igra – i dobija nas.

Rediteljski, Li Filipovski je pokazala da vešto barata filmskim jezikom sa estetizovanim pristupom svakodnevici, iako „Flafi“ nije vizuelno orijentisan film – autorka priču pripoveda pre narativom nego komplikovanim rediteljskim sredstvima. Direktor fotografije Aleksandar Karaulić odabirom žućkastog kolorita dočarao je memlu naše domovine. Scene su relativno duge, a rezovi prirodni – onda kada se radnja iscrpi. Autorka je pokazala izvanredno rediteljsko umeće na suptilan i sveden način. „Flafi“ je jednočinka (u dramskom smislu vremenskog okvira radnje filma) – bar do samog kraja kada se porodica oslobađa izlaskom u eksterijer. Zanimljiva je igra u zatvorenom prostoru koji uvek sluti na klaustrofobiju – zatvorenost umova koji ih okružuju, zatvorenost društva prema kvalitetnim jedinkama, (nasilna) zatvorenost sopstvenih želja i htenja. Zatvoreni u jedan prostor zajedno sa porodicom, gledaoci bivaju postavljeni u poziciju iščekivanja samog odlaska i oslobođenja. I upravo u tom izlasku na čistinu, rediteljka se koristi stilizacijom koja tačno oslikava odlazak u obećanu zemlju – oldtajmer sa velikim medvedom na krovu prolazi praznim autoputem i tim postupkom rediteljka filmu daje skoro pa bajkoviti prizvuk.

U dočaravanju likova koji su na pragu da više ne budu robovi sopstvenog nezadovoljstva, Tamara Krcunović prednjači uverljivom igrom i neverovatnom prirodnošću, koja je neophodna za filmove vođene u realističnom ključu.

Malena Ljubica je „Flafija“ osvojila pobedivši u igri „Daj mi ime“. Možda i nas Milica Li Filipovski izaziva da nazovemo stvari pravim imenom. Ko ostaje u zemlji, a ko pakuje svoje udžbenike jer ima hroničan bol u kičmi zato što godinama nema pristojan krevet? Da li smo svi mi flafi (u značenju – mekan) pa se pravimo da ne vidimo probleme koji su veliki kao predimenzionirani medved nasred dnevnog sobička. Hoćemo li se tiskati međusobno obilazeći ga(ih)? Da, nazovimo stvari pravim imenom kao što je to talentovana Milica Li Filipovski u svom sjajnom filmu uradila.