Kritika filma After

NASLOV: After / REŽIJA I SCENARIO: Antoni Lapija / ULOGE: Luiz Ševijot, Mažd Mastura, Natalija Višnjevska / TRAJANJE: 69’ / DRŽAVA: Francuska / GODINA: 2023.

After, prvo dugometražno ostvarenje Antonija Lapije, premijerno prikazano na ovogodišnjem Berlinalu, našlo se i u glavnoj takmičarskoj selekciji prvog izdanja Novi Sad film festivala, sa kog je ponelo nagradu za najbolji film. Svojom veoma energičnom najavom (nažalost, u polupraznoj bioskopskoj sali), reditelj je najavio i ton filma. After počinje kraćim kadrovima prazne garaže koji film, doslovno i metaforički, stavljaju u okvire underground estetike. Tehno muzika u pozadini se pojačava, a naslov filma treperi preko čitavog bioskopskog platna, u maniru koji podseća na Gaspara Noea. Već ovde postaje jasna želja reditelja da gledalac bude saučesnik, a sledećim, okvirno petominutnim kadrom ljudi koji u zadimljenom ambijentu euforično rejvuju uz muziku koja je sada već dovoljno glasna da gledalac primećuje gotovo samo nju, ta želja se i potvrđuje. I zaista, deluje nemoguće ne pomerati glavu napred-nazad, levo-desno uz ritmičnu i glasnu muziku i kadrove koji, doduše, već nakon drugog, trećeg minuta deluju istrošeno, dosadno i kao da će trajati večno. (Bitno je primetiti i kako reditelj komunicira ritam žurke s gledaocima u ovom petominutnom kadru upotrebom svetla koje treperi tako da se čini da stalno dolazi do rezova.) Međutim, upravo u toj potencijalnoj dosadi gledalac kao da počinje da shvata, a i da se hvata za film: ono što mu nakon toga preostaje je nekoliko uzbudljivih minuta analize vrlo krupnih, krupnih i srednje krupnih planova čiji je akcenat na govoru tela, facijalnim ekspresijama i plesnim pokretima klabera kojima je, na podijumu, ovo jedini vid komunikacije.

Lapija nakon plesnog podijuma film premešta iza njega, u prostoriju u kojoj muzika i dalje odjekuje, ali je dovoljno suptilna da govor tela ne mora da bude dominantni način komunikacije. Naprotiv, ovde se komunicira upotrebom narkotika koje svi rado dele i svi rado prihvataju. Ova scena, pak, ne kritikuje preteranu upotrebu narkotika, niti vodi do negativne kulminacije kakva bi mogla da se očekuje. Naprotiv, protagonistima opijati služe da pojačaju intenzitet klupske atmosfere. Upravo je zbog ovoga reditelj u jednom intervjuu svoj film okarakterisao kao negativnu utopiju, a klub kao mesto na kom je dozvoljeno sve, pogotovo nakon beskrajno dugog perioda zatvorenosti usled pandemije virusa korona.

Potpuno novi smisao film dobija kada se sa žurke izdvoje dvoje mladih ljudi, Felisi (Luiz Ševijot) i Said (Mažd Masutra), koji odlaze na after u njen stan. Odjednom se zbrka mnoštva priča sužava na samo dve i spram kolektivnog se postavlja individualno. Pored ove razlike, javlja se i ona još primetnija – potpuno odsustvo muzike, i tišina koja odjednom odzvanja filmom i bioskopskom salom, a koju njih dvoje veoma brzo narušavaju puštanjem tehno muzike. Upravo u ovom delu filma dolazi i do postepenih promena boja; od tamnih i neonskih tonova kluba reditelj prelazi na nežne, svetloplave tonove svitanja, a zatim na potpuno belu sliku Pariza ujutru. Neočekivano se menja i muzika koja od konstantnih tehno bitova nakon svitanja prelazi na Bahovu Ariju, da bi se na kraju filma ponovo čuo tehno.

U Felisinom stanu, Said i ona prethodno stapanje u gomilu i telesni kontakt zamenjuju razgovorom kojim nas reditelj podseća na individualnost svake od ličnosti prikazane na žurki, na koju se on rado vraća neočekivanim rezovima. U ovoj se analogiji javljaju ne samo individualne, već i socijalne razlike koje su u klubu često vešto prekrivene, a čiji su amblem upravo Felisi i Said: ona je advokat za krivično pravo koji ne veruje u promenu, a on Uber vozač opsednut protestima. Lapija ovde nudi vizuelno upečatljiva rešenja koja se mogu povezati sa stavovima ova dva lika: nakon nestanka struje i u potpunosti crnog kadra, svetlost probija cigara koju pali Felisi, dok na samom kraju filma Saida potpuno zaslepljuje preeksponirana belina Pariza. Čini se da je reditelj uzeo dvoje mladih ljudi namerno suprotnih shvatanja kako bi pokazao da su ovakvi susreti mogući isključivo na mestima „van“ spoljašnjeg, stvarnog sveta. Lapija uspeva da izgradi takvo jedno mesto, ali i film gde je sve dozvoljeno, jednu underground, negativnu utopiju, otelotvorenu u žurki u kojoj svi, bar na neko vreme, pronalaze beg od (političke) stvarnosti.

(Naslovna fotografija (Nicolas Louédoc) objavljena je uz odobrenje Antonija Lapije.)