Ovogodišnje 50. izdanje FEST-a, prema naslovima, kvantitativno gledano, izgleda vrvi od heroja. To nekako ide uz hakslijevsku parafrazu slogana novog hrabrog sveta, koji odavno nije ni nov ni hrabar, to je valjda postalo jasno. Ovih dana smo svedoci toga da je retroaktivno polarizovan, pod imperativom opredeljenja, politički korektne cenzure (valja obratiti pažnju na taj suptilni contradictio in adjecto). Aktuelna situacija u Ukrajini u diskusijama javnog mnjenja (iako iz „mitologije“ znamo da se doksa suprotstavlja znanju), povlači pitanje i one „najskuplje srpske reči“, povodom čega je FEST izgleda spremio par odgovora.

Dok čekamo Handkea u Velikoj Hoči, reditelj Dušan Milić narativ svog filma „Mrak“ smešta u enklavu južno od Ibra, gradeći intimnu dramu preostalih članova jedne porodice, u sredini sa tek pokojim preostalim subjektom srpskog življa. Kad je reč o pređašnjim filmskim tematizacijama života u kosovskim enklavama, teško je ne prisetiti se Radovanovićevog istoimenog filma, koji uz stereotipne konotacije dosledno gradi narativ usmeren ka pomirenju.

Milićev film se nadovezuje na ovu tematiku, služeći se određenim ikonografskim elementima prethodno spomenutog filma – sa dramskim stubovima enklave oličenim u detetu, starcu i svešteniku. Prostorno-vremenske koordinate se uspostavljaju bodljikavim žicama i oklopnim vozilima KFOR-a – dok se mogućnost pomirenja vešto izbegava nepostojanjem, odnosno internalizacijom neprijateljskog faktora. Jer, kao što logika nalaže, pomirenju prethodi konflikt, za šta su potrebne dve strane.

Radnja prati život Milutina (Slavko Štimac), koji uzaludno čeka povratak nestalog sina i zeta, njegove ćerke Vukice (Danica Ćurčić) i unuke Milice (Miona Ilov), čije pismo čini narativnu okosnicu filma, a deo narativa usmeren je ka unutrašnjoj fokalizaciji mlade junakinje. Naslovni motiv višestruko se odnosi na realan mrak usled zabarikadiranih kućnih otvora i nedostatka struje, ali i na metafizičku dimenziju mraka na koju referiše glas naratora sa zatamnjenog ekrana. Uvodni intertitl daje podatak da je film nastao prema istinitom događaju, odnosno stvarnom pismu koje jedna devojčica piše predsedniku nakon dešavanja 2004. godine. Osnovna narativna i stilska kontradikcija se očitava kroz odnos realne drame jukstaponirane elementima fantazmagorije, koji žanrovski usmeravaju film ka hororu.

Jedini ljudi sa kojima se ova porodica susreće jesu deca iz sela, sveštenik, učiteljica kojoj svakim danom odlaze i onako malobrojni đaci, i bezbednosne snage UN-a. Nivo realizma u filmu podržan je scenografijom koja oslikava jad i bedu života u enklavi, koja je dodatno dramatizovana činjenicom da Milutin u svom strahu postavlja raznorazne prepreke i zastore na sve portale ionako trošne kuće, kao i u štali, naglašavajući egzistencijalni (ali i emocionalni) značaj koji krava može da ima za čoveka (reminiscencija Arsenijevićeve „(A)torzije“). Zaplet i počinje Milutinovom uznemirenošću nakon pronalaska mrtvog teleta, kao posledicom zločina koji ostaje nerasvetljen do samog kraja. Ovaj događaj posredno gradi i jednu od potresnijih scena u filmu, u trenutku kada Milutin pokazuje tek napola punu čašu mleka, izgovarajući da krava jedva i toliko daje od kad je ostala bez teleta, da bismo u narednom trenutku videli kako se i ta čaša mleka proliva po stolu, dok sveštenik pokušava da sakupi tekućinu sa mušeme.

„Mrak“ je politički korektan film, koji na neuobičajen način uspostavlja matricu nacionalnog stradanja. Neprijatelj se u njemu ne imenuje, nevidljiv je, samim tim nemamo dokaz ni da postoji. U filmu postoji kontinuirana borba protiv nedefinisanog zla koje lebdi na horizontu, u koji je zagledan glavni junak. Takva postavka navodi na zapitanost o (ne)predstavljivosti zla i njegovog izvora, pri čemu reditelj ostavlja otvorenim pitanje da li se ono nalazi u nama ili negde van nas. Misteriozna ubistva životinja, zmije koje iskaču iz toalet šolje, trošna kuća i Milutinovo pucanje u duboki mrak šume čine dominantne elemente horora koji deluju zbunjujuće u odnosu na narativni tok, ostavljajući mnoga dešavanja nedorečenim. Žanrovsko usmerenje filma ka hororu, očito motivisano željom da se na emocionalno upečatljiv način predstavi tragika života u enklavi, nasuprot osnovnoj motivaciji dovodi do trivijalizacije „humanitarne“ situacije.

Ukupna dešavanja u filmu doprinose izgradnji psihološkog profila glavnog junaka kao čoveka koji boravi u „enklavi“ sopstvenog straha koji je ujedno i najveći mrak sa kojim se ova porodica susreće. U skladu sa tim što je na narativnom planu neodređena pozadina uznemirujućih događaja sa kojima se troje ljudi nosi, ostaje nejasno da li su one posledica dejstva nekog stvarnog neprijatelja ili Milutinovog stanja potencijalno uzrokovanog posttraumatskim stresnim pomemećajem. Požar kom svedočimo na kraju filma sledi posle Milutinove konstatacije da se neko nalazi u dvorištu kuće, nakon čega on odlazi da se bori sa neprijateljem, koji na momente deluje da je on sam, dok njegova ćerka, s namerom da ga spreči, upada u zamku koju je on sam postavio za neprijatelja. Požaru prethodi masovno paljenje i bacanje šibica radi teranja zmija, što je samo jedan od pokazatelja narativne ambivalentnosti spram uzroka nevolja. Situacija sa zmijama nosi pomalo fantazmagoričnu dimenziju u skladu sa tim da – prema odeći koju junaci nose možemo da zaključimo da se radnja dešava tokom hladnijeg perioda godine kada je manje verovatno da će se zmije kotiti u kućnom prostoru, tako da čitava situacija dodatno dobija elemente horora, kao odraza stanja svesti glavnog junaka. Trivijalizovan hepiending pokreće Miličino duvanje u zviždaljku tokom požara, baš prema savetu vojnika UN-a, koji se potom pojavljuju na licu mesta. Završnica filma ostavlja otvoren kraj po pitanju Milutinove sudbine, iako nam je jasno da Vukica i Milica sada ne da nemaju gde da odu, već nemaju gde ni da ostanu.

Melodramski zapis u vidu voice-over-a naracije devojčicinog pisma nalazi se u blagoj kontradikciji sa dominantim žanrovskim opredeljenjem ka hororu, pri čemu efekti drugog na određen način potiru afektivno dejstvo prvog.

Ono po čemu se ovaj film uklapa u posleratne filmske narative regiona jeste kritika (ne)činjenja i, uopšte, upitnost svrhe postojanja navodno bezbednosnih snaga UN-a (a da taj kritički momenat nije specifičnost srpskih narativa, svedoči i ostvarenje „Quo vadis, Aida?“ koje upire prst krivice na međunarodnu zajednicu). Jasno je naglašena i razlika između međuljudskih odnosa sa italijanskim vojnicima kao „dobrim momcima“ i američkim vojnicima lišenim empatije, premda je u oba slučaja ključna reč izveštaj koji su vojnici uvek voljni da sastave, ali koji zapravo ništa ne rešava. U tom pogledu, film se dotiče pitanja ljudskih sudbina koje tavore i nestaju u vrtlogu besmislene administracije, pravila i procedura onih koji oružjem donose mir i bezbednost.

Ono u čemu žanrovske varijacije pogađaju suštinu jeste atmosfera apsolutnog mraka koji je ujedno i mrak izolacije i posledica traumatičnih događaja, koji su predstavljeni jedino zapisom na kraju filma koji govori o događajima iz marta 2004. godine gde se po prvi put imenuju Albanci kao vršioci terora nad srpskim življem. Ubacivanje datog metatekstualnog podatka, koji se pojavljuje na obodu filma, iako unutar njega ne postoji, podriva imenovanje neprijatelja kod gledaoca kao vršioca horora kom svedočimo, posledično učitavajući moguće uzroke događaja koji konačno onemogućavaju boravak u toj kući.

„Mrak“ je film u kom svedočimo borbi bez sukoba, defanzivi bez napada i gorkoj sudbini enklava. Sama izolacija ostavlja dovoljno prostora za buktanje traumatskih čaura, koje su ujedno i traumatske čaure čovečanstva, slično kao i logori, rezervati i kolonije. Ostaje otvoreno pitanje – kada se izolujemo – gde se nalazi neprijatelj – izvan postavljenih granica i bodljikavih žica ili u nama. Možda je lakše ne imenovati ga, ali se zove strah.