Kritika filma Jadna stvorenja

NASLOV: Jadna stvorenja (Poor Things) / REŽIJA: Jorgos Lantimos / SCENARIO: Toni Meknamara / ULOGE: Ema Stoun, Mark Rafalo, Rami Jusef, Vilem Defo, Katrin Hanter, Kristofer Abot / TRAJANJE: 141’ / DRŽAVA: Velika Britanija, Irska, SAD / GODINA: 2023.

Suae quisque fortunae faber est, rekao bi Ciceron. Jorgos Lantimos, novim filmom Jadna stvorenja, prikazanim u okviru ovogodišnjeg Festivala autorskog filma, odgovara kako bi ta sreća izgledala za jednu ženu, kada bi ona zaista bila njen kovač.

Za te potrebe, Grk se poslužio istoimenim romanom škotskog pisca Alabastera Greja. U telu mlade žene, neobičnim metodama doktora Godvina Bekstera (Vilem Defo), rađa se Bela Bekster (Ema Stoun) – emocionalno i intelektualno infantilno stvorenje koje mora iznova da otkrije svet i sopstvo. Bog, kako Bela naziva svog tvorca, time stvara ženu koja je sama sebi majka, nastala iz sopstvenog fetusa. Lantimos se poigrava idejom ženske geneze i (r)evolucije, nagoveštavajući istvoremeno antitezu biblijskom mitu Evinog rađanja iz rebra Adamovog i analogiju sa Viktorom Frankenštajnom Meri Šeli, koji čak i eksplicitno poručuje svom stvorenju da je on njegov Adam. Na ovom (površnom) narativno-simboličkom similaritetu se i završava sličnost sa gotičkim klasikom engleske književnice.

Za razliku od Viktora i njegovog čudovišta, samoaktualizacija za Belu dolazi na sasvim lantimovski način – kroz seksualnu liberaciju i eksploraciju, što predstavlja razvojnu okosnicu njenog lika, pa tako i samog filma. Bela i prevrtljivi Dankan Vederbern (Mark Rafalo) odlaze na zajedničko erotsko putešestvije, koje Lantimos koristi kako bi gradacijski konstruisao karakterne, vrednosne i moralne stubove na kojima počiva lik glavne junakinje. Džerskin Fendriks kreirao je muzičku potporu koja održava fantazmagoričnu atmosferu zbivanja, uz posebno upečatljive zvučne razglednice gradova koje Bela i Dankan posećuju. Film je i podeljen na svojevrsne tematske celine, spram destinacija u kojima se njih dvoje nalaze. Međutim, kako se putovanje odvija, iako Bela dobija na zrelosti, mudrosti i psihološkoj kompleksnosti, film gubi na konzistentnosti ritma. Usložnjavanje njenog poimanja sveta vodi usporavanju radnje i dužim scenama koje, ipak, postaju idejno repetitivne pa je takva zadržavanja teško opravdati.

Ono što opstaje je dinamika slike koja, uspostavljena kroz kolorite i pokrete kamere, odstupa od Lantimosovog uobičajnog vizuelnog potpisa. Direktorka fotografije Robi Rajan služila se gotovo svakim snimateljskim postupkom; rapidni švenkovi, pomeranja iz totala u krupne planove i promene objektiva, međutim, odigravaju se nedosledno i bez uočljivog obrasca. Ako su ove igrarije u ranim minutima filma unosile dinamičnost, doprinoseći tako uspostavljanju ritma, konačni rezultat nagomilanih promena odaje utisak o Lantimosovom i Rajaninom prozaičnom otklonu bez supstancijalnog razloga. Iako je jasno da takva odluka nije bila nenamerna, nameće se pitanje o njenoj opravdanosti, posebno zbog sveukupnog dojma entropije koji finalno stvara. Promena iz crno-belog u koloritni film onog trenutka kada Bela i Dankan prvi put stupaju u seksualni odnos neočekivana je u tom smislu da kontekst Lantimosovog prethodnog stvaralaštva sugeriše suptilnije manevre. Ono što neosporno zabavlja jesu umetnute vizuelne reference; jednom od njih, slikovno i simbolički, Lantimos citira Almodovara i njegove Žene na ivici nervnog sloma (1988).

Ema Stoun prirodno i spontano iznosi bizarne i apsurdne replike, pojačavajući njihovu nameravanu efektivnost. Izvrsnost glumačkog performansa Eme Stoun ukotvljena je mudrim, dovoljno upadljivim, ali suptilno izvedenim pokretima tela i mimikom lica, zbog kojih njen lik nikada ne postaje podsmešljiva karikatura već uverljiv prikaz kompleksnog razvoja ženske heroine. Stoun, prikladno odabranog Vilema Defoa, pa čak i nesigurnog Marka Rafala, Lantimos vešto upošljava kako bi uneo komedije i gotovo dečije (ali stoga ne i naivne) igre među glavnim junacima.

Ako je čovek tabula rasa, a empirija osnovni metod kojim se on psihološki i socijalno formira, onda je Bela Bekster studija tog principa. Preispitivanje specifičnih društvenih vrednosti, njihovo dovođenje do apsurda – ili pak, rasvetljavanje apsurda često inherentnog u njima – ustaljena su praksa u Lantimosovom stvaralaštvu. Tako i Jadna stvorenja služe ukazivanju na patrijarhalne kontradiktornosti kojima žena mora da se suprostavi na putu ka emancipaciji. Međutim, ako su simbolima bremenite scene njegov prepoznatljiv rukopis, onda je film Jadna stvorenja, uprkos vibrantnosti kadrova, tek bledi privid kritičkog izvrtanja stvarnosti koje Lantimos inače uspešno sprovodi. Metafore kojima pokušava da izrazi svoja feministička stanovišta neočekivano se osipaju kako film odlazi u dalju minutažu, pa tako njegova temeljnost u razvijanju inicijalne ideje ostaje upitna i kada stigne do dalekog, 141. minuta.

Jadna stvorenja na trenutke nudi istinski lantimovsko putovanje, posebno zahvaljujući visprenim dijalozima i kompleksnom psihološkom profilu glavne junakinje. Ipak, u toj odiseji ka istraživanju ženstvenosti i ženskog postanka, Jadna stvorenja ostaje zarobljen u Bermudskom trouglu omeđenom holivudskim porivima, nesigurnim eksperimentisanjem stilom i nasilnim zalaženjem u feminističko pitanje.

(Naslovna fotografija iz filma Jadna stvorenja objavljena je uz odobrenje press službe Festivala autorskog filma u Beogradu.)